Zakonom o hrvatskom jeziku otvorena je nova stranica u razvoju hrvatskoga jezika; hoćemo li to znati iskoristiti?

Pojedina javna glasila, televizija posebno, imaju znatan utjecaj na kulturu govora, uporabu pojedinih riječi, konačno na sam hrvatski jezik. U televizijskim vijestima možemo često čuti kako je nešto „zbrinuto“. Primjerice voditeljica na javnoj televiziji kaže: „Beba je zbrinuta“; novinarka s jednoga otoka javlja: „Požarište je zbrinuto“. Najčešće možemo čuti: „Otpad je zbrinut“, ali i: „Izbjeglice su zbrinute“. Ukratko, može se dobiti dojam – sve se na ovom svijetu na toj televiziji „zbrinjava“. Zasad još samo u vremenskoj prognozi nema „zbrinjavanja“!

Vladimir Brodnjak u „Rječniku razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika“, Zagreb, 1992., za natuknicu „zbrinuti“ navodi kao primjerenije – opskrbiti; u hrv. pobrinuti se za nekoga. Slično se može naći u „Rječniku hrvatskog jezika“ kojem je glavni urednik Jure Šonje, a objavili su ga Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga 2000. godine. U tom rječniku za „zbrinuti“ stoji: pobrinuti se za koga; smjestiti, zaposliti, udomiti.

„Hrvatski pravopis“ kojemu su autori Babić, Finka i Moguš u Pravopisnom rječniku (V. prerađeno izdanje, 2000. godine) donosi nesvršeni glagol zbrinjavati, a „Hrvatski pravopis“ Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u svojem Rječniku imenicu – zbrinutost. Navedeni pravopisi nemaju svršeni glagolski oblik „zbrinuti“. Ostali hrvatski pravopisi, počevši od Broz-Ivekovićeva s početka 20. stoljeća, u svojim pravopisnim rječnicima ne spominju ni „zbrinuti“ ni „zbrinjavanje“.

Kad se jedna riječ u javnom prostoru naglašeno rabi, postane na neki način poštapalica, rabi se za sve i svašta, kao da leksički fond hrvatskoga jezika nema drugih mogućnosti, potrebno je upitati se zašto je tako i s kojom svrhom.

Bilo da se kaže „zbrinuti“, „zbrinjavati“ ili „zbrinutost“, s tri početna suglasnika rogobatno zvuči! Probija uši, posebice kad pojedini ministri i ministrice u izjavi od dvije-tri minute izgovore tu riječ nekoliko puta. Pritom se valja upitati koliko poznaju hrvatski jezik. Jedan znanac nedavno mi je rekao: „Dobio sam napadaje svrbeži kad sam čuo jednu političarku koja je u kratkom vremenu izgovorila tri-četiri puta riječ 'zbrinuti' u raznim njezinim oblicima.“

Svrha ovoga teksta nije zagovor izbacivanja glagola „zbrinuti“ ili „zbrinjavati“ iz rječničkoga fonda hrvatskoga jezika, nego upozoriti na to da hrvatski standard za sve što se na televiziji „zbrinjava“ ili je „zbrinuto“ ima određene i druge, razumljive riječi, samo treba zaviriti u jezične priručnike, ili pronaći riječ čiji opseg pokriva određenu činidbu.

Jer, kad se kaže: „Beba je zbrinuta“, još ne znamo što se s novorođenčetom dogodilo. Je li mu pružena skrb u nekoj socijalnoj ustanovi, je li udomljeno u ustanovi za napuštene djecu ili je možda završilo u policijskoj postaji? Osim toga, pod pojmom „beba“ u hrvatskom se standardu misli na lutku, a lutka je u hrvatskoj tradiciji sinonim za igračku, koja pak može biti iz različitih materijala: krpe, plastike, gume. Novorođenče je, kao i djetešce, drugoga sastava, živo biće, Božje stvorenje, a ne manufakturni ili industrijski proizvod.

U svakom razdoblju na televiziji smo mogli slušati neku političku ili inu poštapalicu. U vrijeme Domovinskoga rata nametala se riječ „izmjestiti“. Tada se sve „izmještalo“. Sada je vrijeme „zbrinjavanja“. Oni koji rabe tu riječ ne znaju da njome praktično ništa ne kazuju, a još manje objašnjavaju.

Je li vrijeme za veću pozornost u pogledu jezika javnih glasila, je li vrijeme za više razgovora o hrvatskom jeziku, kako bi ga se razvijalo i izgrađivalo, a ne kljaštrilo, činilo tvrdim i sve manje razumljivim? Poznati hrvatski jezikoslovac Stjepan Babić u svojoj knjizi „Hrvatski jučer i danas“ (Školske novine, Zagreb, 1995.) opisuje četiri smjera kojima se kretao hrvatski jezik – Šulekov koji težio za „jezičnom čistoćom“, drugi koji je uzimao strane riječi bez mnogo razmišljanja (kao njegova najkarakterističnijega predstavnika označava Krležu), zatim unitaristički smjer koji je „nastojao da razlika između hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika bude što manja“ i četvrti smjer „partijski frazerski jezik, jezik pun šupljih fraza, riječi s pomaknutim ili potpuno ispražnjenim značenjem, jezik koji je služio samo da se govori, a da se ništa ne kaže, koliko se kaže da se više zamagliti, nego što se kaže...“

Hrvatski ima znatne mogućnosti tvorbe novih riječi, a ako to već ne ide, ima svoje sastavnice čakavski, kajkavski i štokavski koje su svojevrsne leksičke riznice. Njima se služio i Bogoslav Šulek, tvorac hrvatskoga znanstvenoga nazivlja, prije nego što bi tražio rješenja u bliskim jezicima.

Ovom prilikom valja podsjetiti i na knjigu Ljudevita Jonkea „Književni jezik u teoriji i praksi“, koja je objavljena prije više od 60 godina i imala znatan utjecaj, u tadašnjim okolnostima, na razvoj hrvatskoga jezika. Na početku toga jezičnoga priručnika, svojevrsnoga jezičnoga vodiča, autor napominje: „Što je neka sredina kulturnija, to je njezina briga za pravilnost, izražajnost i čistoću književnog jezika veća.“ Što dodati toj tvrdnji, nakon toliko desetljeća, osim imati ju stalno na pameti i primjenjivati!?

Kad je u Hrvatskom saboru 26. siječnja 2024. donesen Zakon o hrvatskom jeziku, na hrvatski jezik nije stavljena točka, nego dvotočka – otvorena je nova stranica njegova suverenoga razvoja. Hoćemo li tu priliku iskoristiti ili ćemo rogoboriti kako imamo zakon koji je mrtvo slovo na papiru, izbjegavati rasprave o njemu, s prijezirom gledati na Vijeće za hrvatski jezik koje je obvezno uskoro predložiti Plan jezične politike itd.?

Puno posla koji traži konstruktivnost svih nas, a napose jezikoslovaca, kroatista.

Marko Curać