Protivnici Thompsonova koncerta nakon tjedan dana pod raznim izgovorima u Hrvatskom saboru prometnuli se u žestoke protivnike uvođenja vojnoga osposobljavanja

Pitanje iz naslova trebalo je postaviti nakon što je Thompson posljednji koncert, 5. srpnja 2025., održao pred rekordnih pola milijuna posjetitelja na zagrebačkom Hipodromu. Neki kažu da je taj broj i veći bar za pedeset tisuća ljudi, ako se uračunaju nazočni na savskom nasipu i mostu, na kojem je bilo ponajviše umirovljenika, djece, čak i invalida u kolicima.

Znatan dio eksponiranih oporbenih političara, kao i medijskih komentatora koncert je promatrao kroz poklič pjesme Bojna Čavoglave, koja nije novost na njegovu repertoaru. Konačno, o njoj postoji rješenje Visokoga prekršajnoga suda koje ni jedna druga sudska instancija do sada nije osporila. No unatoč tomu lome se koplja oko pjesme u kojoj se poklič spominje.

Michael Martens, novinar FAZ-a, u tekstu: „Marko Perković u Zagrebu: Desničarski ekstremistički slogani na hrvatskoj velikoj pozornici“, objavljenom na mrežnim stranicama lista 6. srpnja, napisao je: „Jedan od središnjih ustaških slogana bio je 'Za dom – spremni', što u prijevodu na njemački glasi: 'Für die Heimat – bereit'. To je, tako reći, hrvatska verzija 'Heil Hitler'“.

Možda to zaista tako zvuči uhu njemačkoga novinara, ali ne odzvanja jednako u uhu hrvatskih branitelja, jer ako će se pronalaziti sličnosti, očitija je ona koje se rabila u NDH – „Za dom i Poglavnika – spremni“. Poglavnik, Ante Pavelić, poznato je, tijekom Drugoga rata bio je na čelu NDH.

Ne znam može li se u Njemačkoj još čuti i sporadično u javnosti pozdrav koji uzdiže Hitlera, ili neka njegova inačica, ali u Hrvatskoj je navedeni pozdrav koji uzdiže Pavelića nepojmljiv. Jednako je nepojmljivo da bi bilo onih koji bi htjeli vratiti kazaljke sata unatrag i živjeti u jednom totalitarnom sustavu kakav je bila NDH ili pak komunistički. Takvih nostalgičara pak nema, ili ih se može svesti na promile, drugih nešto više zbog manjega odmaka vremena, ali i zbog toga što još nije dovoljno osvijetljeno lice toga totalitarnoga sustava 20. stoljeća. Hrvatima je dosta totalitarizama, višestruko su utjecali na njihov život, posebno na demografsku dramu koju danas proživljava Hrvatska, pa stranci kupuju zemljišta i ispražnjene kuće.

Čitava Martensova „pisanija“ iz Beča – promašena je. Jer okupljeni na koncertu, uglavnom mladi ljudi, okrenuti su prema budućnosti, bez obzira na opis njemačkoga novinara iz podnaslova njegova teksta da je koncert bio „mješavinu kiča, ratnoga romantizma, katoličanstva i rehabilitacije fašizma“. Tko rehabilitira fašizam? Posjetitelji navedenoga koncerta, Thompson, zakonodavna, izvršna, ili pravosudna vlast? Martens ne navodi argumente za svoju konstrukciju, zadovoljava se etiketama. Poznato je kojim vremenima takav način pisanja, načičkan optužbama, zapravo pripada.

Što je šibenski biskup trebao čitati na koncertu nego molitvu?

O svakom njegovu navodu moglo bi se napisati zaseban kritički tekst. No nije primjerice jasno zašto mu smeta katoličanstvo. Treba li zabraniti da se pojavljuje u svakom obliku na javnim pozornicama, pa i koncertima? Katoličanstvo je u temeljima hrvatske države i državnosti, o čemu svjedoče kameni biljezi, sastavnim dijelom života većega dijela hrvatskoga naroda. Bez vjere teško bi opstao i obranio se od Osmanlija i svih zala koja su kroz stoljeća jurišala na hrvatske zemlje, zaključno s Miloševićem i prosrpskom JNA.

Martens piše kako Katolička Crkva „igra središnju ulogu u Perkovićevim produkcijama“, pritom „proziva“ umirovljenom šibenskoga biskupa Ivasa jer je čitao molitvu. A što bi biskup trebao tom prilikom čitati? Martensove pamflete?

Opisujući kad je Thompsonova pjesma Bojna Čavoglave nastala, navodi da je „trećina zemlje bila okupirana, a Hrvatska na rubu kolapsa. Bila je u situaciji sličnoj onoj u kojoj se danas nalazi Ukrajina“.

Sličnoj, ali ne istoj. Zapad je dao Ukrajini oružje, a Hrvatskoj 90-ih uskratio, praktično ju bacio u ralje velikosrpstvu, pa je bila prisiljena boriti se gotovo goloruka. U toj borbi ne samo Bojna Čavoglave sa spomenutim pokličem, nego i druge pjesme – Zaustavite rat u Hrvatskoj, Moja domovina, Bože, čuvaj Hrvatsku, Vukovarski arzulah, Zemlja dide moga, Vukovar, Stoji grad... –bile su dodatni motivacijski čimbenik braniteljima u obrani Hrvatske.

Kad spominje europsku ranu Ukrajinu, njezine žrtve, zanimljivo ne povlači paralele s pokličem „Slava Ukrajini“, koji navodi ukrajinski pjesnik Taras Ševčenko u svojoj pjesmi 1840. Rabi se u ukrajinskoj borbi za nezavisnost krajem drugoga desetljeća prošloga stoljeća, ali i za vrijeme nacističke okupacije Ukrajine kada uz fašističko podizanje ruke uz pozdrav: „Slava Ukrajini“ ide odgovor: „Slava herojima“.

Taj se poklič uspoređuje s onima „Heil Hitler“. Svejedno mnogi europski političari rabe taj poklič: „Slava Ukrajini“ prilikom posjeta Ukrajini. Svojedobno ga je izgovorio američki predsjednik Bill Clinton. Volodimir Zelenski, ukrajinski predsjednik, u pravilu svaki govor završava tim pokličem, iako je njegov narod naveliko bio žrtvom u vremenu kad se taj pozdrav rabio. Kako to jedan poklič iz istog vremena, Drugoga svjetskoga rata, ima nanovo fašističke konotacije, a drugi je amnestiran? Ako ukrajinski pozdrav ima danas drugu konotaciju, kad Ukrajina krvari, i brani se od ruske agresije, zašto bi onaj koji se spominje u sklopu pjesme Bojna Čavoglave, kad su prije 35 godina hrvatski branitelji krvarili, braneći svoj dom pred pomahnitalom JNA i čitavom galerijom srbijanskih paravojnih postrojba, dakle u sličnim okolnostima, zadržao onaj iz zlokobnih dana Drugoga rata, kada je bio sastavnim dijelom presuda prijekih sudova, deportacija itd.? Hrvatska se nasuprot tomu u Domovinskom ratu grčevito branila i krvavila, branitelji Vukovara, prema zapisima kroničara, izgovarali su „Za dom – spremni“ tijekom ispaljivanja minobacačkih granata na položaje JNA, paravojnih postrojba i lokalnih pomagača.

Martens o Thompsonovu koncertu i hrvatskom povijesnom grbu piše poput beogradskih tabloida, kao da su u srodstvu

Poklič „Za dom“ bez završetka „spremni“ spominje se mnogo prije nego „Slava Ukrajini“.

Imamo ga kod Pavla Rittera Vitezovića 1684. godine, u spjevu, Odiljenje sigetsko, o Opsadi Sigeta. Izraz odjekuje i u operi Nikola Šubić Zrinjski, koju je 1876. godine skladao Ivan Zajc. Ta opera sadržava ariju „U boj, u boj“ s poklikom „Za dom sad u boj“.

No sve to ne osporava da je poklič „Za dom – spremni“ korišten za NDH, bio na mnogim službenim dokumentima te ostao vrlo negativan i prijeteći u podsvijesti ljudi koji nisu prihvaćali taj totalitarni režim.

Kako bilo, poklič nije zakonski zabranjen. Postoji o njemu gledište Ustavnoga suda, koji ga smatra „ustaškim“. No ima onih koji tvrde da ga je rabio ban Jelačić, da ga je pravaška mladež ispisivali za vrijeme Rakovačke bune, 1871. No to zasad nije rasvijetljeno.

Novinar FAZ-a ne samo Thompsona i Bojnu Čavoglave s pokličem na početku pjesme, nego hrvatski grb s prvim bijelim poljem već više godina u negativnom svjetlu „prodaje“ putem FAZ-a njemačkoj i europskoj javnosti. O tome piše poput beogradskih tabloida, kao da su u srodstvu. Po tom pisanju netko bi mogao sa strane zaključiti da Hrvati od toga žive; ustaju i liježu s navedenim pokličem.

Prvo bijelo polje u hrvatskom grbu bilo je i prije pojave NDH. Takav je grb bio službeni Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (Trojednice) nastale 1868. sve do 1918. Svojedobno je pokušao napraviti aferu s tim grbom na jednom restaurantu u Berlinu, povezujući ga s NDH, a nije bio „sirotan“ svjestan da u austrijskim javnim zgradama nisu rijetki primjeri s takvim grbom. Konačno, vrlo je uočljiv na krovu crkve sv. Marka i zgradi Hrvatskoga sabora, mnogo prije NDH. Sprema li se predložiti njihovu rekonstrukciju, brisanje?

U svakom slučaju stanoviti prilog popularnosti Thompsonu sa svojim negativnim tekstovima dao je i njemački novinar, i ne računajući kako običan svijet reagira na njegovu aktivističku promidžbu, zagovor zabrana.

Pjesme Vice Vukova dva desetljeća bile bunkerirane; priželjkuju li sličnu sudbinu s Thompsonovim pjesmama?

Mnogi Hrvati sjećaju se zabrane javnoga izvođenja pjesama hrvatskoga estradnoga pjevača Vice Vukova. Njegove pjesme nisu izvođene dvadeset godina, bile su bunkerirane, a on nakon sloma hrvatskoga proljeća prisiljen otići u emigraciju. Beogradske novine NIN od 13. listopada 1968. javno optužuju Vukova „za šovinizam i nacionalizam“. Godine 1989., u osvit pada Berlinskoga zida, kada se hrvatskim disidentima vraćaju putovnice, izišao mu je album, a devedesete prošloga stoljeća priređuje 14 koncerata u Lisinskom. Tada bi sigurno napunio zagrebački Hipodrom, jer se jasno nazirao Miloševićev ratni pohod u svrhu dosizanja granica Velike Srbije. Ima danas onih koji bi zabranili Thompsona i njegove pjesme pod sličnim ili nešto težim optužbama bacili u bunker. No Hrvatska ne prihvaća totalitarni način razmišljanja, ni života. Želi svoj demokratski put.

Beč, gdje je sjedište dopisnika FAZ-a nije daleko od Zagreba, pa bi se očekivalo da je obavješteniji o hrvatskoj stvarnosti. Kroz povijest mnogi su sporovi bili uvjetovani odnosom imperija i pokrajine, gospodara i sluge. U globalnom svijetu tomu ne bi trebalo biti mjesta, napose mraženju Hrvata i njihove države, ne libeći se dovoditi ju u svezu s NDH, na svaki, napose balkanoidni način. To nema veze sa stvarnošću. Ali ako sve to zabavlja njegove njemačke gazde i urednike u FAZ-u, kao uostalom sličan način pisanja i beogradsku čaršiju, neka se „vesele“. Možemo se samo iz hrvatske perspektive smijati i pozorno pratiti njegove tekstove, koji nadamo se ne odražavaju službena njemačka gledišta. Nije teško shvatiti u kojem bi smjeru htio gurnuti Hrvatsku! Na stanovit način razotkrio se biografskom knjigom o nobelovcu Ivi Andriću objavljenom 2019., prevedenom sljedeće godine na hrvatski jezik: „Vatra u vatri: Ivo Andrić – jedan europski život“.

Andrićevo vrhunsko književno djelo treba lučiti od njegova političkoga djelovanja i služenja beogradskomu monarhističko-fašističkomu režimu. Na to koliko su te činjenice rasvijetljene u spomenutoj biografiji, već je upozoreno.

Hrvatska na vjetrometini potencijalnih ugroza mora biti spremna braniti se!

Na kraju treba bar u kratkim crtama odgovoriti na postavljeno pitanje u naslovu! Osim glazbenoga, estradnoga, psihološkoga, sociološkoga, po svemu – bio je to i svojevrstan mobilizacijski test. Publika na Hipodrom nije došla zbog Bojne Čavoglave i pokliča koji se spominje na početku teksta pjesme, nego ukupnoga Thompsonova pjevačkoga opusa, prožeta vjerom, domoljubljem, obitelji, vrijednostima koje je dojučerašnji globalni svijet želio poništiti. Pokazalo se u vrlo složenim geostrateškim prilikama ubrzanoga naoružavanja i raznih prijetnja, kojima je izložena i Hrvatska, da je hrvatska mladež spremna u slučaju vojne ugroze braniti svoj dom – Hrvatsku. Nakon dubokoga sna Europa se budi, pokušava shvatiti prijetnje. Jednako i Hrvatska. Iako je prije tridesetak godina bila izložena srpskoj agresiji u kojoj je bio okupiran znatan dio njezina teritorija, stanovnici ubijeni, mučeni, odvođeni u logore, bacani u masovne grobnice, srušeni mnogi gradovi, naselja herostratski spaljena, bila u jednom razdoblju tzv. detuđmanizacije, drukčije rashrvaćivanja, izgubila osjećaj prostora i vremena, dala se razoružati, raseliti. Ostala je ipak živjeti u pjesmi. Ali na vrijeme shvatila da se nalazi na vjetrometini i da mora jačati obranu kako bi se mogla braniti od suvremenih ugroza. Kad su građene stonske zidine, svojevrstan kineski zid, na jugu Hrvatske, to nije bilo iz razonode, nego iz teške nevolje. Tko bi ulagao, umjesto u zdravstvo, znanost, obrazovanje, kulturu, u tenkove, moderne zrakoplove, protuzračne sustave itd. ako ga na to ne prisiljavaju okolnosti, drugim riječima – ratnički, osvajački raspoloženo okružje?

Tjedan dana nakon Thompsonova koncerta na dnevni red Hrvatskoga sabora došao je paket zakon o obrani koji predviđa ponovno uvođenje vojne obveze. Zanimljivo, kritičari Thompsonova koncerta u saborskoj raspravi bili su najveći protivnici toga paketa zakona, poglavito uvođenja temeljnoga vojnoga osposobljavanja. Smetalo im je i smeta im naoružavanje Hrvatske, a sada i vojni rok. Je li sve to slučajno?

Marko Curać