Poziv na život

Začećem započinje život. Ta je činjenica znanstveni fakt. Znanstveno je izvjesno i da nastajanje čovjeka iz života zahtijeva ljubav. Ljudska jedinka biće je odnosa koje se u osobnosti formira isključivo kroz komunikaciju sa zajednicom. Da bi psihološki zaživio, čovjeku je potreban autentičan interes i angažirana briga. Pravo na ljubav, kao jedna od osnovnih čovjekovih potreba, eksplicitno je zaštićena Deklaracijom o pravima djeteta (1959), dok se u Konvenciji (1989.) njezin (čovječji) razvojni značaj, iako indirektnije, također zagovara sasvim jasno.

Zaštitnici života, ako su stvarni, svojim bivanjem nužno svjedoče bliskost. Sa sličnima i nepoznatima okupljaju se na bratskoj razini. Njihov izdvojeni član preuzima punu odgovornost prema strancu kojeg prihvaća kao svog. Njihovo beskoruptivno društvo ne razdjeljuje naše i tuđe. Ne jamči dominaciju (društveno) jačega. Ravnodušnost mijenja za pravednost i suosjećanje. Umjesto prevare i podvale, nudi čestitost i uzajamnu skrb. Njihov odijeljeni pojedinac djeluje motiviran dobrobiti svih. Njihova potreba namirivanja vlastitih interesa umirena je razumijevanjem koncepta dobra zajednice.

Takvo društvo njeguje slobodu. Razumije ju kao ishodište zrele ljubavi koja se samoograničava zakonom morala. Dok se društvenom represijom prigušuje zlo, ljubav izvire iz samoizabranog osobnog opredjeljenja za vrijednost koja oslobađa od robovanja niskom porivu. Ljubav je promišljena i samozakonodavstvena moć. Na nju je nemoguće primoravati; za nju se svjedoči i naviješta ju se vlastitim životom.  

Lažna zajednica nije stvarna. Njene nepovezane jedinke epidemijske pate u osamljenosti. Gledaju se bez prepoznavanja. Komuniciraju bez brige. Razgovaraju bez prihvaćanja. Bore se u mržnji. Uživaju u sebičnosti. Vole u tjeskobi. Tuguju u depresiji. Žive u neznanju.

Društvo (pojedinci) laži kreće se hodom smrti. Ispražnjeno od glasa ljubavi, onesposobljeno je pozvati na život.

Poziv na život, umjesto ukazivanja na (svoju) istinu, zahtijeva radost u milosrdnosti koja se upućuje drugom. Umjesto nametanja prava, nastoji razumjeti tuđa. Umjesto diktiranja stavova, razgovara. Bezvjernicima, nevjernicima, izgubljenima, pogubljenima, nenađenima i životno uneređenima utočište je razumijevanja i mira. Radost živih slični podupiru, a obamrli traže.

U društvu znanja, znanstveno (intelektualno) uvjeravanje u život kao pravi odabir je izlišno. Među djelima (ljubavlju opredijeljenih) ljudi, takvo stajalište ionako je put jedine (moguće) istine.

Željka Pintar