Ode i svibanj

Vrlo sadržajan prošli tjedan, poklopila se trideset i peta obljetnica Hrvatske vojske i Tjedan hrvatskoga iseljeništva. S obje „teme“ imam bliske veze, iseljenici bijahu moj otac i njegov brat, prvi pravi iseljenički globtroter (Italija, Francuska, Venezuela, SAD), stric književnik (Indija, Amerika), mene ostavili da se bakćem s jugokomunizmom, što mi je išlo za rukom, osobito dobro kada sam upoznao Franju Tuđmana, što je bio najznačajniji trenutak novije hrvatske povijesti. Šalim se, ali nisam pouzdan. I u drugoj temi nisam ostao u podrumu, bio sam svjedok rađanja i uspona Hrvatske vojske, i ne samo svjedok, na kraju krajeva ja sam bojnik, što je malo komu poznato, to jest na „terenu“ sam zaslužio čin satnika, a poslije me malo unaprijedilo. U svakom slučaju spomenut sam u onom Tuđmanovom govoru 1996. u Hrvatskom saboru, pregledu ratnih zbivanja i zaslužnih osoba, čast mi je.

Toliko o ratu i Hrvatskoj vojsci, odnosno u početku Zboru narodne garde, usput ipak: bio sam i na znamenitom postrojavanju u Kranjčevićevoj, na snimkama me nema jer se nikada nisam gurao u prvi plan, osim toga na rubu tribine mogao sam pušiti. A Tuđman nije volio dim cigareta, a što možete, i veliki ljudi imaju neke mane.

Glede hrvatskoga iseljeništva: ni tu nisam neškolovan, godinama sam u Upravnom vijeću Matice hrvatskih iseljenika, i ne samo spavač – inicirao sam prije mnogo godina projekt Leksikona hrvatskih iseljenika, koji je ne tako davno realiziran, pa se sada zna tko je tko. A poneki živi iz Leksikona bijahu u Zagrebu i prošli tjedan, kada su u Matici iseljenika, a u produkciji Ureda za Hrvate izvan domovine, otvoreni iseljenički dani, uz nazočnost pola Vlade i premijera, ali i Virgilija Nevistića. Sjajni  slikar doduše nije među živima, svršetkom šezdesetih bio  je napustio komunistički raj i odselio se u mračni Pariz, gdje je vrlo brzo postao poznatim i cijenjenim, doista se proslavio, a na rečenom događaju u Matici izložene su njegove slike. Mladić iz Kola blizu Tomislavgrada, hrvatski iseljenik, postao je europska veličina.

A koliko je Hrvata u bijelom svijetu uspjelo učiniti velike stvari, ni broja im se ne zna. Još manje za one koji su uporno i skromno, ali učinkovito, radili i rade na tome da Hrvati ne zaborave svoj jezik, svoj identitet, da ih ne obuzme nova domovina toliko te na staru zaborave. Na spomenutom događaju kratki ali upečatljivi govori, meni ipak najbolji Zdravke Bušić, nije to ni bio samo govor nego citiranje Drage Ivaniševića, upravo matoševske pjesme o iseljenim  Hrvatima i trajnoj ljubavi prema Hrvatskoj „I kud god idem sa mnom je Hrvatska.“

Hrvati izvan Hrvatske, složena je sintagma. Hrvati na drugim kontinentima, Hrvati u zapadnoeuropskim državama, Hrvati kao manjine u okolnim zemljama. I Hrvati u Bosni i Hercegovini, kao zasebna i velika priča, dio jedinstvenoga hrvatskoga korupusa, dio koji je voljom povijesne sudbine i povijesnih nepravda ostao izvan granica Hrvatske. Što nosi budućnost, neizvjesno je. Izvjesno je samo da barem u vremenu kada jest kako jest, na žalost, Hrvatska mora tvrdo i čvrsto zastupati interese Hrvata u BiH, odnosno Herceg Bosne. Između ostaloga i treći, hrvatski entitet.

U svemu: krajnji je cilj da Hrvati izvan Hrvatske postanu Hrvati unutar Hrvatske. Na kraju krajeva to je i tu je i pitanje demografsko. Današnja Hrvatska bez Hrvata  sada izvan Hrvatske, teško će ostati hrvatska.

Hrvati s drugih kontinenata teže će se vratiti od onih „europskih“, i to je problem. U ovom vremenu interneta i svakojakih  čuda, prate oni naravno što se događa u domovini, nešto im se sviđa, mnogo toga i ne, pa se neki i ohladili, izgubio se onaj naboj iz devedesetih. Saznaju i što se događa na kulturnom planu, nešto i dobro, ali ima tu svašta, zaključuju. U vrijeme iseljeničkog tjedna, otprilike, u zagrebačkom ZKM Vještice iz Salema, svinjarija u kojoj se na primitivan, bezočan način izruguje vrijednostima bliskim hrvatskom narodu. Da, taj Frljić je vrlo nalik drniškom, kazališni Kristijan Aleksić.  U medijima hvale sociopatski, psihopatski, pedofilski uradak, koji s teatrom ima isti toliko veze koliko i ja s kvantnom fizikom. Pa i u „mojim“ novinama, kažem mojim jer ih čitam svako jutro makar su večernje, stanovita Bojana diže komad u nebesa. Kadli se javi Tomislav Čadež, koji o kazalištu zna više od dvadeset bojana, te kaže ono što i treba reći, da se, prevedeno na svakodnevni jezik, radi o nemuštoj svinjariji, u čemu su glumci najmanje krivi. Za frljiće ne postoji doživotna kazna, kao (što će) za Aleksića, osim što je očito doživotno osuđen na Zagreb, izbačen iz Berlina i Poljske. I tu mu je, u Zagrebu, dobro, pod zaštitom sadanje gradske vlasti, režiju mu plaćaju Zagrepčani, nema privatni teatar, a da i ima opet bi mu plaćali kao i silnim možemovskim udrugama. No je li kriv samo taj redatelj, koji u beskraj reda iste stupidne i odvratne provokacije? Netko ga je angažirao, ne? Netko ga i odozgo štiti ili trpi, možda  gradska ministrica kulture, ali sumnjam,  s kazalištem nije na „ti“, nije čak ni možemovka, nego pojačanje dovedeno iz Rijeke nakon katastrofalnog uspjeha prijestolnice kulture. A možda se može umiješati i državni resor, na kraju konca Zagreb je hrvatska metropola. Ili nije? Svakako se, očito, Zagreb ne usuđuje učiniti što i Berlin, nogom u stražnjicu redatelju odurnih sklonosti, valjda da grad ostane kvaziliberalno utočište nakaza.

Pa kažem, možda je neki hrvatski iseljenik iz Australije, recimo, zalutao u ZKM i izašao osupnut, možda je rekao da takvu Hrvatsku nije zamišljao, Zagreb posebno. Te se ne će vratiti barem za sada.

Kad sam već pri Zagrebu, vrlo me intrigira jedan krak hipodromskoga slučaja. Znači, nije samo afera s mnoštvom nevidljivih zaštitara, nego i s konjima. Ne znam zašto mediji nisu taj konjski krak malo više zahvatili, a trebalo je i treba – privatni konji usred mrkle noći utovareni i odvezeni kojekuda, neki ih vlasnici pronašli izgladnjele i jadne, neki nisu. Premda nije isto, slučaj me jako podsjeća na Lipik i lipicanere usred srpske agresije odvedene (odvezene) u Srbiju, pa ih ondje upregnuli da vuku plugove i slično, a poslije rata trebalo je dugo da se barem dio vrati u Lipik, gdje su preživjeli njegovani i izliječeni. Eto od koga uči zagrebačka vlast.

Za mučenje životinja treba propisati veće, drakonske kazne. I nisu samo konji stradali, sjećate se slučajeva negdje iznad Splita, gdje je psihijatar ili što već, držao pse u neljudskim, nepasjim takoreći u uvjetima, kao i nedavno na Učkoj.

Ima, doduše i obratnih afera, kada psi muče ljude. Moj najmlađi sin slučajno našao vrlo lijepoga psa na smetlištu pokraj puta, negdje blizu Ogulina, ženku, dovezao psa u Samobor, mi ga udomili, a on (ona) već nas tjednima terorizira, jede jastuke, cipele i plahte, navlači se s Torom, za Maka misli da je plišana igračka. Svi pod stresom.

Toliko o životinjama i zagrebačkoj vlasti, boljševicima i slično. Na kraju ipak shvatili da je Dan Zagreba onaj posvećen Majci Božjoj od Kamenitih vrata (cijelu sam legendu ispričao u knjizi Zagrebačke legende, potom i u opsežnoj knjižurini Hrvatske legende). Nisam vidio u medijima da su se na Kamenitim vratima pojavili Tom i Jerry, to jest gradonačelnik i njegova sjena, ateističkoj sekti taj datum ne odgovara. A mogli su barem zapaliti svijeću, ako ne i krijesove na Kamenitim vratima.

Da ne duljim, umoran sam, vratih se upravo s puta po Dalmaciji i Lici, puta na Dan državnosti i nedjelje potom, kupao se nisam, ali vidjeh što do sada nisam, a tako sam želio. Recimo, interijer župne crkve u Donjem Humcu na Braču, posvećene sv. Fabijanu i Sebastijanu. U srcu Brača davna povijest, crkva sv. Ilije iz doba kralja Tomislava, deseto stoljeće, a i rečena župna crkva sagrađena na mjestu gdje je u desetom bila omanja crkva. Da. I ono što me oduvijek vuklo u prekrasnu utrobu župne crkve –  freska iz 13. stoljeća. Očuvana, Bogu budi hvala, visoko iznad oltara. Nisu ju premaljala sljedeća stoljeća, kao što se drugdje događalo. Na freski Majka Božja, uz nju Krist.

Po povratku na kopno, skrećemo prema Gospiću i Žitniku, dva moja starija sina i ja, filmski redatelj Neven i novinar Branimir po majci iz roda Starčevića. No prije toga svraćamo u Sv. Rok, jer želim vidjeti spomenik Aneri, tragičnoj junakinji iz Budakova romana Ognjište. I doista, brončani kip u prirodnoj veličini, na livadi nedaleko crkve, prave, ličke, jednostavne crkve, uz nju lipa stoljećima stara. A roman Ognjište (ne Ognjišta, kako vidim da neki pišu) također je spomenik životu ličkih seljaka u doba Prvoga rata i nakon njega, mukotrpnom životu. Brončana Anera u ruci drži motiku, da. Budakov roman, objavljen 1938. sjajna je proza, a Anera uz Kozarčevu Tenu  najupečatljivi ženski lik u povijesti hrvatske književnosti. Sveti Rok danas ne vrvi životom kao nekada, ali nije ni pust, zacijelio rane iz srpske agresije, kada su stanovnici Roka morali spašavati živote bijegom u nedaleki Velebit i njegove šume. U blizini je Medak, djeluje zlosutno.

Toliko o mojem Danu državnosti. Vidim u tisku da neki muljaju, te se pitaju koji je pravi Dan državnosti. Pravi je i jedini 30. svibnja, a muljatorima jedinica iz povijesti. Sjećam se kada su ga bili maknuli, a ja u govoru Hrvatima u Švicarskoj svečano obećao da ćemo ga vratiti. I jesmo. A sada idemo prema Tijelovu. I taj bi blagdan crveni rado maknuli. Ne znaju, doduše, što se slavi na Tijelovo, ali nije važno, ionako ništa ne znaju. Do toga će blagdana ove će godine biti iskopana sva tijela Hrvata  pobijenih  1945. u zagrebačkoj Dubravi.

                                                        Hrvoje Hitrec