Iako je u svim pretežno katoličkim zemljama u svijetu običaj da se biskupi obrate vjernicima pred izbore i upute svoja razmišljanja u skladu s naukom Crkve, u Hrvatskoj očito vladaju neka druga pravila i zaostali balkansko-komunistički mentalitet, gdje predsjednik države prijeti i poziva na zabranu osnovnih ustavnih prava - slobode mišljenja i izražavanja misli, te ustavnog prava vjerskih zajednica. Fascinantna je razina dvoličnosti koju tim i takvim ponašanjem i potezima one najgore politikantske vrste predsjednik iz dana u dan u sve većoj mjeri na sve zabrinjavajućiji način zapravo demonstrira. Takva prljava igra, kojom se najnižim mogućim udarcima pokušavaju političkim protivnicima baciti klipovi pod noge, ustvari je produkt vremena u kojem je Mesić srastao u adekvatan politički kadar, koji se kako danas primjećujemo, kameleonski uspješno prilagođava i snalazi u svakom vremenu i svim promjenama koje ono sa sobom neumitno donosi. Najnoviji biser u nizu predstavlja izjava kojom je nekoliko dana pred izbore oštro počeo kritizirati ni manje ni više nego ekonomsku politiku vlade i njenu orjentaciju na uvoz. Ma nije moguće, da se predsjednik tako nečeg sjetio u samom finalu predizborne utrke, a tu problematiku kroz svoja dva uzastopna predsjednička mandata i dvije vlasti koje su se kroz to vrijeme njegova predsjednikovanja promijenile, gotovo da nije ni dotaknuo (važnije je bilo primjerice odmah umiroviti hrvatske generale, što mu je bio jedan od prvih poteza). Mesić se na taj način po tko zna koji put otvoreno svrstao i priklonio redovima trenutne oporbe, kojoj pokušava pomoći pucajući iz svih mogućih oružja.(mmb)

 

 

S neskrivenim oduševljenjem i divljenjem prema onom drugom, Denis Krnić u Slobodnoj Dalmaciji piše o prošlotjednom sastanku zapovjednika Glavnog stožera OSRH generala zbora Josipa Lucića i Zdravka Ponoša, načelnika Generalštaba vojske Srbije. "Lik i djelo general potpukovnika Zdravka Ponoša hrvatskoj javnosti uglavnom je nepoznato. Riječ je o najmlađem (45 godina mu je tek) načelniku Generalštaba jedne vojske u zadnjih 40-ak godina, inače rođenom Kninjaninu... Iznimno energičan i obrazovan kadar, o kojem i hrvatski časnici imaju samo riječi hvale..." Denis Krnić već je jednom došao na stranice ovog portala zbog članka "Hrvatska i Srbija zajedno grade tenkove za Kuvajt", u kojem je objašnjavao kako bi hrvatska strana proizvedene tenkove u Hrvatskoj trebala predati srpskoj, kako bi ih onda ova mogla prodavati uspješno na svjetskom tržištu.

 

 

Nakon dugogodišnjeg izbivanja na naslovnim stranicama hrvatskih tiskovina prošli tjedan ponovo je uskrsnuo Budimir Lončar. Za one malo mlađe podsjećamo da se radi o čovjeku koji je bio dugogodišnji provjereni kadar jugoslavenskih obavještajnih službi, a svoju jugoslavensku karijeru je završio kao ministar vanjskih poslova u saveznoj vladi Ante Markovića. S takvim referencama postaje posebnim savjetnikom Predsjednika Republike za međunarodne odnose tijekom drugog mandata Stjepana Mesića. Medijsko ukazanje Budimira Lončara uslijedilo je nakon silne galame koja se podigla oko izjave vojnog ordinarija Jurja Jezerinca, u kojoj je on, ne spominjući izravno stranke, sugerirao jasno za koga ne bi trebalo glasovati. Nakon medijske pripreme i Mesićevih izjava, na koje se isto nažalost opet treba osvrnuti, posebni savjetnik predsjednika za međunarodne odnose dobio priliku dijeliti lekcije nikome drugome doli vatikanskoj diplomaciji. Vjerojatno kao nagradu tvorcu za uspješno završen projekt kojim su se hrvatske predizborne iskrice podigle na razinu diplomatskog skandala. I to, kuda veće sreće, baš s u jugoslavenskoj saveznoj administraciji mrskim Vatikanom, kao jednim od najodgovornijih čimbenika za priznanje Hrvatske, i jednim od rijetkih saveznika koje Hrvatska ima na svjetskoj sceni.(mm)

 

 

26. ožujka 2007. gotovo svi hrvatski mediji javljali su na udarnim mjestima o razgovoru koji je general Veljko Kadijević dao za portal Business.hr. Već površan pregled članka na portalu Business.hr ukazivao je na to da je razgovor izmišljen, pa smo zato svoj osvrt na njega objavili bili pod naslovom "Pliva patka preko Save". Politički pokrovitelje ovog medijsko-obavještajnog projekta nije bilo teško prepoznati. Tekst je uzdizao lik i djelo Stjepana Mesića, obračunavajući se istovremeno s predsjednikom Tuđmanom - koji se naravno iz groba nije mogao braniti. Prašina koju je podigao navodni razgovor s Veljkom Kadijevićem bila je toliko velika da je čak i američko veleposlanstvo moralo demantirati neke navode iz teksta. Danas znamo da Veljko Kadijević živi od 2001. godine u Moski, i da u miru tamo piše memoare. Nedavno promovirana knjiga "Kontraudar" je drugi dio knjige "Vojska bez države", koja je objavljena 1993. godine. A iz tih memoara se prekrasno vidi s kojom barabom je Hrvatska imala posla početkom devedesetih prošlog stoljeća. Kadijeviću je i Milošević bio premekan. Za razliku od četnika koji bi Hrvatskoj ipak ostavili dio zapadno od granice Karlobag-Virovitica, jugoslavenstvo generala armije Veljka Kadijeveća bio je velikosrpski projekt u kojem je cijela Hrvatska pod srpskom čizmom. Neki će na ovom mjestu primijetiti kako je to zapravo bit svakog jugoslavenstva, samo su metode drugačije. Iz Kadijevićevih memoara također se lijepo vidi koliko je bio ozbiljno shvaćao Mesića. "Valjda zbog ratne atmosfere i režima koji je vladao na zapovjednom mjestu, ali i zbog straha, Mesić je mene pitao: Da li smo uhapšeni? Ja sam mu odgovorio da, ako bi bilo hapšenja, sigurno ne bi počeli s njim, niti sa bilo kojim članom Predsjedništva SFRJ, jer oni nemaju baš nikakvu vlast, niti se za bilo što ozbiljno pitaju u svojim republikama, odnosno pokrajinama. Kada su se svi članovi Predsjedništva upoznali sa svojim kabinetima i vezama koje su imali na raspolaganju unutrašnjim i vanjskim i kada su počeli intenzivno koristiti uglavnom vanjske veze, onda je valjda i Mesić uvidio besmislenost svoga pitanja."(mm)

 

 

Dragan Primorac, ministar znanosti, obrazovanja i sporta, zatražio je danas žuran sastanak rektora Zagrebačkog i Mostarskog sveučilišta, kako bi se razriješila situacija nastala nakon optužbi Mirjane Kasapović, profesorice zagrebačkoga Fakulteta političkih znanosti, da je Mostarsko sveučilište neovlašteno koristilo njen studijski program za pokrenuti studij politologije u Mostaru. "Ministarstvo se nema pravo miješati u taj spor jer su sveučilišta autonomna, ali zatražili smo žuran sastanak rektora jer ništa ne smije prljati ugled hrvatske akademske zajednice", izjavio je Primorac na današnjoj konferenciji za novinare u središnjici HDZ-a, odgovarajući na pitanje što Ministarstvo namjerava učiniti kako bi riješilo taj problem. Novinarima je podijeljeno i očitovanje Mostarskog sveučilišta, u kojem se ističe da je to sveučilište "neugodno iznenađeno iznošenjem gomile neistina, površnih ocjena i emotivnih političkih stajališta Mirjane Kasapović". Moramo konstatirati da ni nakon opetovanog pažljivog iščitavanja ponuđenih informacija vezano uz ovu temu, odnosno «spor», ništa što bi se spornim moglo nazvati nismo našli. Zato se postavlja pitanje - što ili tko se zapravo krije iza umjetno izazvanog spora Zagrebačkog i Mostarskog sveučilišta?(mmb)

 

 

Posljednje predraspravno ročište dan uoči početka haškog suđenja vođi srpskih radikala i četničkom vojvodi Vojislavu Šešelju za zločine protiv čovječnosti i povrede ratnog prava i običaja u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH, proteklo je u utorak u raspravi sudaca sa Šešeljem oko uvjeta za njegovu obranu, uključivši plaćanja troškova obrane i njegovih zahtjeva za prevođenjem dokaznih materijala. Nakon što mu je štrajkom glađu uspjelo izboriti se da se pred ICTY-em brani samostalno, Šešelj, među ostalim, traži da Haaški sud prevede njegovu knjigu "Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije" ("Rimokatolički zločinački projekt umjetne hrvatske nacije"). U spomenutoj knjizi na punih 1050 stranica dokazuje kako je Vatikan od Srba katolika stvorio hrvatsku naciju kako bi pokatoličio Srbe pravoslavce, a sve to, da apsurd bude veći, piše potomak katoličkog djeda iz istočnohercegovačkog sela Ravno koji je u turbulentnim vremenima kraja 19. stoljeća prešao na pravoslavlje, da bi kasnije postao Srbin. Prema Šešelju, “hrvatski narod povijesno je zaista postojao”, bio je slavenski i imao je svoj jezik, čakavski, ali “taj je narod turskim najezdama skoro potpuno uništen”, a ime se zadržalo “isključivo kao obilježje vrlo tankog sloja feudalne vlastele”. Današnji “Hrvati”, kako ih uvijek pod navodnicima piše Šešelj, nemaju ništa genetsko s onim nestalima - prema Šešelju Gradišćanski Hrvati su relikt tih, poput dinosaurusa izumrlih Hrvata i jedini su neka vrsta pravih Hrvata, a mi ostali Hrvati zapravo smo laž od naroda, odnosno virtualna nacija nastala od Srba katolika koje je kroatizirao Vatikan. Na čelu je tog užasnog projekta, prema Šešelju, Rimokatolička crkva kao najveća “svjetska zločinačka organizacija”, što je, naravno, “odavno utvrđeno, višestruko provjereno i potvrđivano u historiografiji i političkoj teoriji”. Prema pisanju hrvatskih medija l izjavama hrvatske političke elite, dalo bi se zaključiti da se ovdje radi o "nekom tamo liku" koji je počinio neke tamo zločine, pa će za to biti i kažnjen, a po svim je drugim pitanjima njegova pojava danas apsolutno marginalna. No, je li tome baš tako, ako se uzme u obzir činjenica da se radi o redovnom profesoru prava na beogradskom sveučilištu i duhovnom vođi stranke koja ima oko 30% podrške birača - što je brojka o kojoj vodeće stranke u Hrvatskoj sanjaju u najljepšim snovima? O kakvom marginalizmu se ovdje uopće može govoriti, dakle, potpuno je nejasno - osim ako se sjetimo u kakvom unutarnjopolitičkom okruženju živimo. A, baš zbog ovog unutarnjopolitičkog okruženja Šešeljeve teze zavrjeđuju dodatan komentar na ovom portalu. Naime, mnoge ideje koje su odista bile marginalne prije desetak godina danas su dio naše stvarnosti.(mmb)

 

 

Ne prođe ni jedan tjedan a da iz tvornice skandala na Pantovčaku u medijski prostor bude izbačena jedan do dva nova proizvoda. Tako je kraj prošlog tjedna obilježila kritika predsjednika Mesića na temu veza koje postoje između članova trenutne HDZ-ove Vlade i Instituta građevinarstva Hrvatske. Mesić pri tome kao da je čitao portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Naime, u svojoj kritici uputio je vrlo slične primjedbe kao i mi na portalu kada smo krajem srpnja ove godine pisali o aferi s ministricom Matulović-Dropulić. No, dok je naše pisanje proizašlo iz želje da se glasno ukaže na potrebu oštre borbe protiv korupcije, sukoba interesa, i amoralnosti na najvišim razinama hrvatske izvršne vlasti, u slučaju predsjednika Mesića motivi su, kao i obično, potpuno druge naravi.(mm)

 

 

Ne znam za Vas, no mene osobno ovaj, sad već i pretjerano izražen fenomen bezrezervnog oduševljavanja sa svim uvjetno rečeno «novotarijama» koje nam dolaze sa svih strana svijeta – već pomalo živcira. Uzmimo samo primjer «vještičjeg ludila» koje zadnjih nekoliko godina masovno obuzima Hrvate, u najvećoj mjeri pripadnike mlađih generacija svakog 31. listopada u godini, odnosno dan prije Svih Svetih. Tako možemo primijetiti opću pomamu za svim «prikladnim» rekvizitima poput bundeva, svijeća i lutaka vještica koje nas zlokobno vrebaju iz svakog kutka. Ta i takva euforija ne zaobilazi ni škole ni vrtiće u kojima je obilježavanje tog – ne zaboravimo ponajprije poganskog običaja već postalo najnormalniji dio nastavnog plana i programa. A zašto, o čemu se tu zapravo radi, što se to slavi i kakve to sve skupa ima veze s nama u Republici Hrvatskoj?(mmb)