Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svojim postupcima u posljednje vrijeme više nalikuje nekakvom seoskom šerifu, nego osobi koja bi trebala voditi glavni grad jedne europske države. Posljednjih tjedana istaknuo se posebno svojim šetnjama od šahta do šahta, ispijajući jednu za drugom čaše vode «dokazujući» pritom opravdano uzrujanim građanima, stanovnicima Vrbana, kako je zagrebačka voda odlična i kako su priče o zagađenosti samo zločesta naklapanja njegovih političkih neistomišljenika. E pa gradonačelniče, kako vi volite reći - kaj god! Ovom predstavom jedino ste zaštitili investitore koji su isporučili ključeve kupcima novoizgrađenih stanova, i netragom nestali. No, nije Bandić jedini šerif u Zagrebu. Tu je i nesuđeni Bill Gates, Zdravko Mamić, koji je svojim ekscesnim ponašanjem već mnogo puta šokirao javnost. Ipak, njegovo ophođenje s novinarima na Dinamovom stadionu prošli petak predstavlja vrhunac primitivizma i bezobraštine. Kako je potvrđeno iz PUZ-a, zbog ovog "remećenja javnog reda i mira" Zdravko Mamić će biti prijavljen prekršajnom sucu. To ga dakako nije ničim impresioniralo. A zašto i bi? Već je odmah poslije kao gost Dubravka Merlića dobio priliku maltretirati i remetiti duhovni mir svih gledatelja HRT-a - na nacionalnoj razini, pa nek' svi puknu od zavisti.(mmb)

 

 

U šest obnovljenih i još neuseljenih srpskih kuća u mjestima Donje Ceranje i Pristeg u noći sa subote na nedjelju demoliran je sav inventar, razbijeni prozori i ulazna vrata. Riječ je o objektima na kojima je obnova dovršena koncem prošle godine, a čiji vlasnici trenutno ne borave u Republici Hrvatskoj, nego u Srbiji, SAD-u, Švicarskoj i Italiji. Srbijanski predsjednik Boris Tadić odmah je izrazio zabrinutost zbog uništavanja imovine Srba povratnika u okolici Zadra i istaknuo da hrvatska vlast mora pružiti sigurnost svim Srbima koji su se vratili i onima koji se tek trebaju vratiti svojim kućama. Zanimljivo je kako se srbijanski politički vrh istog trena našao pozvanim iskazati brigu o Srbima povratnicima, bez obzira na činjenicu što SDSS predvođen Miloradom Pupovcem u ovoj državi sudjeluje u vlasti pa bi se moglo reći da je on već sasvim dovoljan za sve potrebite reakcije. Usput budi rečeno, hrvatska država obnovila je hrvatskim državljanima pripadnicima srpske nacionalne manjine tisuće kuća koje su bile oštećene ili srušene tijekom Domovinskog rata. Ipak, ne može se ni u ovakvim okolnostima prigovarati Tadiću što drži do pripadnika srpske manjine. Možemo se samo čuditi što je hrvatska vlast u brojnim gorim situacijama kad nije stradala samo imovina već i životi Hrvata povratnika - ostala nijema. Primjerice, kada je u svibnju u etnički gotovo potpuno "očišćenoj" Banja Luci pretučen do smrti jedan od rijetkih povratnika Ivan Bartulović, hrvatski službeni predstavnici nisu se oglasili nikakvim priopćenjem. Ni iz vladinog, niti iz predsjednikovog ureda.(mmb)

 

 

Već smo pisali o svim putešestvijama kroz koje je prolazilo izglasavanje ZERP-a (zaštićeno ekološko ribolovnog pojasa) u Hrvatskom saboru. Prvo se spominjao isključivi gospodarski pojas, no nakon što je zbog same mogućnosti da bi se na tako nešto Hrvati sa svojim morem i obalom usudili učiniti, Račanova je vlada dobila «packe» od Europe i promijenila ploču. Tad nam se pokušala uvaliti priča o tome kako između gospodarskog pojasa i ZERP-a i ne postoji neka velika razlika. Da to nije i ne može biti tako znaju već i ptice na grani pa razlike u smislu mogućnosti suverenog raspolaganja morskim dobrima, na ovom mjestu ne ćemo ponovno obrazlagati. Nakon toga, na scenu stupa vlada Ive Sanadera, koji je, dok je bio u opoziciji oštro kritizirao politiku vlasti po tom pitanju, da bi svoje stavove nakon pobjede na izborima promijenio za 180 stupnjeva. Pa su tako pregovori vođeni u strogoj tajnosti, informacije su curile na kapaljku, spominjao se pojas koji će se zvati gospodarski, ali s drastičnim ustupcima Italiji i Sloveniji koji predstavljaju teški presedan u Međunarodnom pravu. No, hrvatska je politička elita na takve devijacije koje se odnose na načela međunarodne «pravde» kad je o Lijepoj Našoj riječ, već navikla slegnuti ramenima. Tko zna, možda bi se, samo za primjenu na ovim našim prostorima trebala ustanoviti neka druga pravila koja će vrijediti samo za ovaj mali dio svemira. Knjiga bi se ionako već mogla sastaviti od nevjerojatnih presuda Haaškog suda koje teško da se mogu temeljiti na standardnim i uvriježenim institutima međunarodne pravde. No izgleda, da Europi po pitanju pritisaka prema Hrvatskoj - nikad nije dosta. Najnoviji primjer, iako je u zadnje vrijeme teško uopće držati korak sa šokovima koje nam međunarodna zajednica priređuje - jest izjava predstavnika Europske komisije u ponedjeljak u Bruxellesu da bi aktiviranje ZERP-a koji je Hrvatska napokon proglasila u Jadranu od 1. siječnja 2008. godine mogao imati negativan utjecaj na hrvatsko pristupanje EU.(mmb)

 

 

Nakon svjedočenja visokih hrvatskih časnika na suđenju u Zagrebu Ademiju i Norcu, o čemu je više puta pisano na ovom portalu, na red su došli stanovnici medačkih sela koja su bili zahvaćena operacijom Hrvatske vojske. Ono što je rekao jedan od dva svjedoka u srijedu 26. rujna ledi krv u žilama. Naime, Stevo Jović iz Divosela ustvrdio je da su mu ženu živu nabili na kolac, i onda bacili u septičku jamu. Ovo strašno svjedočanstvo prenijela je većina hrvatskih medija bez ikakvih komentara. No, budući da ovakvo što prelazi gotovo sve što se svih ovih godina moglo čuti o zločinima počinjenim u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, svjedočanstvo Steve Jovića zasigurno zaslužuje poseban komentar. Njega je čulo više milijuna naših sugrađana, a naravno o njemu izvješćuju i mediji izvan hrvatskih granica. Tako je već u srijedu srpska izvještajna agencija Tanjug objavila: "Stevo Jović iz Divosela, čija je supruga živa nabijena na kolac, a s još nekoliko civila izvađena je iz septičke jame, svoj iskaz potvrdio je slikama i dokumentacijom na kojoj je lista pobijenih civila koji su svi bili stari, nemoćni i bolesni".(mm)

 

 

Treba li vječno podcjenjivati ljude koji u dijaspori, koji bez obzira na broj kilometara koji ih dijeli od Hrvatske prilično dobro znaju što se kod nas kuha i kako se radi? Odgovor je naravno - ne treba, ali kojeg to danas hrvatskog političara briga. Dijaspore se sjete samo kada se približe izbori. Tako se ovih dana naveliko rasprava o tome treba li, ili ne, dijaspora sudjelovati na izborima u studenom. Stavovi dviju trenutno najjačih političkih stranaka u Hrvatskoj - HDZ-a i SDP-a - naravno ovise o tome koliko glasova očekuju od iseljenika. Tako SDP na nadolazećim izborima u 11. izbornoj jedinici za dijasporu uopće ne će ni nastupiti. Vrlo pragmatično. Naime, SDP već godinama ne uspijeva dobiti glasove dijaspore, pa je onda glasovanje najbolje i ukinuti. A, osmisliti neki program koji bi ponudio dijaspori nešto što ne nudi politička konkurencija u SDP očigledno ne smatraju potrebitim. S druge strane, jedan od rijetkih stavova koje HDZ unutar zadnjih nekoliko godina nije promijenio odnosi se upravo na pravo svih hrvatskih iseljenika da izađu na izbore. Čak čitamo o naputcima Ministarstva vanjskih poslova koji su upućeni veleposlanicima i konzulima da se više angažiraju i potaknu iseljenike kako bi izašli na birališta. Kako se teško sjetiti primjera kada je zadnji puta Ministarstvo vanjskih poslova prišlo hrvatskom iseljeništvu na ovako ozbiljan način, novootkrivena briga HDZ-a za iseljenike očigledno je jedino motivirana što boljim rezultatom na predstojećim izborima.

 

 

U posljednje vrijeme često svjedočimo otkrivanju do sad prikrivenih strahota koje su nam u «nasljeđe» ostavili pripadnici komunističkog režima. Jedino «dobro» što se iz sveg tog može izvući jest da će nas brojne masovne grobnice iliti jezive jame koje su progutale ogroman broj ljudi neumoljivo podsjećati i ne će nam dati da zaboravimo sve strahote počinjene od strane Titovih komunista. Jer danas se u nekim medijima, od strane pojedinih političara, novinara pa čak i autora udžbenika iz kojih bi naša djeca trebala učiti činjenice, može čuti neka sasvim druga istina. Zločin je zločin, bez obzira da li je nastao kao posljedica totalitarističkih ideja u smislu komunizma ili fašizma i to je navodno jasno svima. No, ipak, se za iste jezive stvari uporno pokušavaju primijeniti različiti kriteriji. Stoga se tu prvenstveno radi o zlonamjernom prekrajanju činjenica. Pa smo tako, zbog opće medijske popraćenosti prisiljeni gledati i slušati skupove ostarjelih antifašista koji ni jednom riječju ne spominju da su se u sklopu njihove borbe dogodili tragični pokolji nevinih ljudi, Naprotiv, njihova okupljanja stvaraju sliku nekih tamo «simpatičnih» starčića koji su eto ostali zaglavljeni u nekom drugom vremenu i prostoru kojih se s nostalgijom prisjećaju. Kao i svog idejnog vođe Josipa Broza o kojem se naravno priča isključivo u superlativima. A na takvu prigodu i okupljanje tad još dođe i – tko drugi nego predsjednik Mesić i svi zajedno uzdižu nešto što je ne za veličanje, već za svaku osudu! Prije toga čujemo izjavu predsjednika SDP-a Zorana Milanovića da mu je Tito draži od Tuđmana. Kako se Tito i Tuđman uopće mogu uspoređivati nije jasno. Što bi pomislili kada bi netko između Pavelića i Tuđmana izabrao ovog prvog. (mmb)

 

 

Ovih dana pažnju javnosti zaokuplja medijsko prepucavanje bivše glasnogovornice Haaškog suda Florence Hartmann i glavnog tužitelja iz procesa protiv Miloševića Geoffreya Nicea, koji su u mnoštvu međusobnih optužbi prezentirali toliku količinu «prljavog rublja» da je se ne bi posramila ni jedna zločinačka organizacija, a kamoli institucija koja bi trebala predstavljati Međunarodni sud pravde. Pravde? Prije bi se moglo konstatirati – nepravde i to one koja će, ako to ne spriječimo ostaviti najgoru moguću ljagu na imenu Domovinskog rata odnosno borbe hrvatskog naroda protiv srbočetničke okupacije. I što sve predsjednik Republike Hrvatske ima reći na to? Ovo: "Ona (Hartmann, op. ur.) je iznijela jedno mišljenje. Na tužiteljstvu je, na sudu je da dokaže suprotno. Teško je kad nemaš argumenata".(mmb)

 

 

U Jutarnjem listu objavljeno je u srijedu pismo bivše glasnogovornice Tužiteljstva Haaškog suda Florence Hartmann kojeg je ona poslala kao odgovor na pismo koje je neki dan istom listu poslao tužitelj istog, Haaškog suda, Geoffrey Nice. Hartmann tvrdi kako se tužitelj Nice borio za to da Milošević bude osuđen po mnogim točkama optužnice, što bi bilo dovoljno da provede godine u zatvoru, ali ne i za optužbu za genocid u Srebrenici (koja bi imala međunarodno-pravne posljedice). Pored toga, gospođa Hartmann spominje i prošli rad Geoffreya Nicea u britanskoj kontraobavještajnoj službi MI6. Cijeli ovaj rašomon, odnosno rasprava između bivše glasnogovornice Tužiteljstva i jednog od vodećih tužitelja Haaškog tužiteljstva u kontekstu rada cjelokupnog Haaškog suda koji je osnovao UN i odnosa Hrvatske prema njemu zasigurno zavrjeđuje komentar. Naime, sukob bi izgledao jadno i tragikomično, da se ne radi o Sudu čiji će rad imati, i ima, ogromne posljedice na, između ostalog, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda i države.(djl)