Na najnovije političke manevre Vesne Pusić, koja je proteklih dana otvoreno prozvala Vladu za podupiranje «proustaške» politike, reagirali su i još neki njeni ideološki istomišljenici. Naime, iako su same optužbe tragikomične i uopće ne zaslužuju ozbiljnije komentiranje, ono što jest zanimljivo je tko se sve našao da gospođi Pusić pridrži «štangu». Tako je, ni manje ni više nego Udruga mladih antifašista grada Zagreba zatražila od ravnatelja policije Marijana Benka da vrati na posao inspektora Josipa Gašparca, koji je zbog isticanja ustaških obilježja na nedavnom koncertu u Zagrebu prijavio Marka Perkovića Thompsona te da pokrene istragu protiv onih koji su zaustavili postupak protiv tog pjevača. Jesu li ili nisu to isti oni mladi koji su u izbornoj noći nakon proteklih parlamentarnih izbora iz sveg srca i glasa pjevali od Vardara pa do Triglava i na Kordunu grob do groba, ostalo je pomalo nejasno. Kao i sam način inicijacije, jer kako se uopće postaje mladi antifašista? Naslijeđem, vrijeđanjem imaginarnih fašista ili održavanjem vudu seansi s bockanjem fašističkih lutkica?(mmb)

 

 

Otvorio sam oči. Neartikulirano vikanje. Svi govore u jedan glas i kreću se po malom prostoru. Polumrak. Muhe bez glave. (Poslije sam shvatio da se nikome nije izlazilo iz zemunice.) Navukao sam čizme, nema vremena za vezivanje, i istrčao van. Ništa mi nije jasno. Pokušavam dokučiti što se događa. Stiže čovjek u maskirnoj uniformi. Krv mu se slijeva niz lice. Gleda kao zombi, izgubljeno. Mlad je i jak, krupan. Govori. Vraća se. Nas nekoliko trči za njim. Stežem kalaša u ruci, osjećam se kao jebeni Superman. Ulijećemo pravo u ničiju zemlju. Trčimo pognuti kroz nisko raslinje i grmlje. Nadam se da zna kuda ide, ja nemam pojma. Ekstaza vlada tijelom. Imam osjećaj da letim. Noge same trče. Mislim: idemo ravno u minsko polje. Ludnica. How cool. Prvi se zaustavlja. Dvojica na zemlji. Jedan sjedi, drugi leži nepomično. Mina desno i lijevo. Stoje, sablasno gledaju. Sitne rupice po maskirnim hlačama. Sjedi. Poprskan je po butinama, ne može se pomaknuti. (moticani.blogspot.com)

 

 

Vesna Pusić ponovno napada! Tako bi se mogao sažeti sukus političkoga djelovanja spomenute gospođe u zadnja dva dana. Naime, predsjednica kluba zastupnika HNS-a na konferenciji za medije u Saboru optužila je Vladu da tolerira i ispod žita potiče ustašku retoriku što se navodno vidjelo na Thompsonovu koncertu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Rekla je da je jedini način da se Vlada "opere" od ovoga da smijeni ministra unutarnjih poslova Berislava Rončevića, jer suspenzija policijskog inspektora Josipa Gašparca koji je kazneno prijavio Thompsona zbog poticanja na mržnju i šovinizam isticanjem ustaških simbola nije mogla proći bez ministrova znanja. Nakon ovoga jedino što se sa sigurnošću može ustanoviti jest da Pusićka uporno mantra jedne te iste poznate rečenice, sada već dugi niz od osamnaestak godina. Pa iako tu istu političarku sredinom devedesetih, zbog njenih stavova primjerive prema akciji Oluja, prema čijoj potrebitosti je bila blago rečeno sumnjičava, veći dio javnosti kao takvu uopće nije ni doživljavao dok je plivala tamo negdje na margini zbivanja. No danas je situacija puno drugačija i upravo to najbolje ocrtava svu tragikomičnost sadašnje političke realnosti.(mmb)

 

 

U posljednje vrijeme hrvatska je javnost šokirana učestalim medijskim vijestima o samoubojstvima hrvatskih branitelja. Proteklog tjedana ubio se predsjednik zadarske HVIDR-e Milorad Barem, a najnovija tragedija uslijedila je u Splitu, gdje je u svome stanu pronađen 33-godišnji hrvatski ratni vojni invalid, koji je u Domovinski rat otišao sa svega 16 godina. On je navodno umro od gladi i žeđi (?), što je gotovo nevjerojatno za današnje vrijeme, ali i izgleda i to je moguće u Hrvatskoj. Nadasve je zabrinjavajuća činjenica što je broj od 1990. godine pa do danas onih branitelja koji su na sebe digli ruku popeo gotovo na 2000 ljudi. Pritom, njih približno 60 % su oni koji su za vrijeme rata bili ranjeni, dakle onih koji su posebno teško prošli. Ove brojke zasigurno su i jedan od rezultata politike koja se vodi niz godina – o hrvatskim je braniteljima stvorena slika u medijim kao o ljudima koji su stalno nezadovoljni, stalno nešto zahtijevaju, a pitanje je što li su u tom ratu uopće radili i što je još gore, jesu li u njemu uopće i sudjelovali. A ako jesu - onda su zasigurno počinili kakav ratni zločin.(mmb)

 

 

Za razliku od hrvatskog «domoljuba» Vladimira Gojanovića koji je prije nekog vremena svjedočio u Haagu u skladu sa svojim nacionalnim «osjećajem i savješću» te time, iako je njegov iskaz kao nevjerodostojan u najvećem dijelu pobijen naštetio obrani hrvatskih generala, jučer je pred istim tim sudom, ali u ponešto drugačijem tonu svjedočio hrvatski Srbin Ivan Vujinović. Naime, iako svjedok optužbe, za razliku od Gojanovića, svojim je iskazom više pomogao obrani. Ispričao je da su dužnosnici tzv. SAO krajine poticali lokalno stanovništvo na odlazak uoči Oluje, rekavši da je sam ostao jer je imao povjerenja u hrvatske vlasti. Ovaj čovjek dokaz je kako u Hrvatskoj ima ljudi koji se ne uklapaju u nametnute kalupe. Oni bi trebali biti primjer svojim sunarodnjacima, ali i političkim vođama, kako i na koji način zaštititi i poštovati državu u kojoj žive. Jer, upravo na ovakvim se primjerima, koji u Hrvatskoj predstavljaju iznimku, a nikako ne pravilo, najbolje može primjetiti koliko je politika vođa srpske manjine u RH neprimjerena, nezadovoljavajuća i odlazi u smjeru koji se već više puta u povijesti za suživot hrvatskog i srpskog naroda na ovim prostorima pokazao izuzetno opasnim.(mmb)

 

 

Vladimir Gojanović, prvi Hrvat koji je dao iskaz kao svjedok optužbe na suđenju generalima u Haagu i predsjednik Udruge razvojačenih branitelja, gostovao je u emisiji "Nedjeljom u 2" kako bi ispričao zašto je išao u Haag, kakav je bio njegov ratni put te je li njegovo svjedočenje bilo uvjerljivo.Gojanović je izjavio kako se na svjedočenje o akciji "Oluja" odlučio iz patriotskih osjećaja. "Apsolutno sam savjesni domoljub, a ako se to nekome ne sviđa to znači da taj ima nečistu savjest", odgovorio je Gojanović o svojim motivima. Zaustavimo se na trenutak i razmislimo. Nakon ovakvih rečenica, postavlja se pitanje je li Gojanović, čiji su iskazi ionako od strane obrane generala u Haagu učinjeni nevjerodostojnima, zaista toliko naivan pa ne shvaća koliko je tužiteljstvu trebao jedan ovakav «svjedok» iz Hrvatske ili naprotiv, ovdje uopće o naivnosti ne može biti ni govora. Bilo kako bilo, oni koji njega i njemu slične za njihove velevažne zadaće obučavaju, ipak bi trebali voditi više računa o tome koga šalju, jer teško da će «veliki» borac, koji se usput budi rečeno nekako baš ne može sjetiti imena vlastitog zapovjednika, suboraca niti pravaca kretanja svoje jedinice, ikoga uspjeti uvjeriti kako je s druge strane upoznat s važnim planovima samog tadašnjeg državnog vrha. Priča je sama po sebi toliko nesuvisla i besmislena, da se njome možda ne bi trebalo ni zamarati, kad ne bi postojali oni kojima će i ovakvi svjedoci biti dovoljno vjerodostojni. A to već manje liči na pošteno pravosuđe, a više na borbu s vjetrenjačama.(mmb)

 

 

Kratkom 15-minutnom ceremonijom u subotu je u Baselu službeno započelo 13. Europsko nogometno prvenstvo. Pa i ako cijela ta nogometna groznica vremenski i ne će tako dugo potrajati, dovoljno je da nas sve zajedno podsjeti kako je lijepo kad svi Hrvati, barem u tih nekoliko dana 24 sata žive za svoju reprezentaciju, svoju državu. Pa čak i oni kojima nogomet kao većini običnih smrtnika i ne predstavlja najljepšu sporednu stvar na svijetu, ovih će dana baciti pogled na male ekrane i s nestrpljenjem isčekivati izlazak vatrenih na zeleni teren. Jer te će utakmice možda igrati njih nekoliko odabranih, ali i čitava Hrvatska koja je u mislima zajedno s njima. Šteta je samo što se barem djelić te pozitivne atmosfere ne može održati i tijekom čitave godine pa da smo svi zajedno, svakoga dana ponosni što smo Hrvati i itekako svjesni toga. Bez obzira na to, stisnimo palčeve našim vatrenima i ovoga puta i poželimo im da njihova i naša «bijelo-crvena» ponovno bude ponosna na njih. Idemo vatreni!(mmb)

 

 

Koliko je bivši ravnatelj, a današnji «pedagog» OŠ Jagodnjak Milovan Ležaja, bio i još uvijek jest dovoljno adekvatna osoba za obavljanje svojih funkcija u spomenutoj školi, najbolje pokazuju njegova djela, bolje rečeno nedjela, a posebice njegov najnoviji incident. Naime, kako pišu mediji, Ležaja je ponovno glavna tema u tom malom baranjskom mjestu i to ovoga puta ne zbog svojih nacionalno diskriminirajućih stavova, već zbog činjenice da je navodno fizički napao 11-godišnje dijete. Događaj, koji se zbio 14. svibnja oko 17.30 sati izvan škole u Ulici B. Kidriča, zbio se nakon što se 11-godišnjak potukao s njegovim osmogodišnjim sinom zbog sladoleda. « Pedesetogodišnjak je prvo verbalno napao dijete, onda ga pljusnuo, a potom ga udario i nogom u stražnjicu. Tako je problematični bivši ravnatelj ponovno pokazao svoju agresivnu stranu. Podsjećamo, tijekom višemjesečne krize koja je u školi Jagodnjak, a zbog uskraćivanja prava hrvatskoj djeci na održavanje nastave na hrvatskom jeziku, Ležaja je također u više navrata svoje probleme pokušao riješiti fizičkim nasiljem, posljednji puta, spriječen je u namjeri da se fizički obračuna s načelnikom općine Jagodnjak. Koliko je takvoj osobi, koja je dakle širila nacionalnu i vjersku netrpeljivost, a danas i fizički nasrće na djecu mjesto u školi i zašto se u ovome slučaju na njega ne primjenjuju kriteriji koji vrijede za ostale prosvjetne radnike u ovoj državi?(mmb)