Vjerojatno ne čitate beogradski «Nin». Ne čitam ga ni ja, ali s vremena na vrijeme dođe i do mene poneki napis, pa ga pročitam jer mi ćirilica ne zadaje teškoće. Tako sam nedavno dobio članak objavljen svršetkom listopada, pod naslovom «Naši porazi nisu konačni». Naime, na skupu posvećenom liku i djelu Dobrice Ćosića, pojavio se Ćosić osobno i rekao, otprilike, da je knjigom «Vreme vlasti» završio svoj romansijerski ciklus, štoviše, da napisao svoj posljednji roman. O književnosti nije htio govoriti, pa ni svojoj, nego je održao vrlo dug i naporan govor o «srpskoj krivici» u bližoj povijesti. Ukoliko ste taj govor pročitali u «Ninu» ili gdje drugdje, ispričavam se što vas gnjavim. Ako niste, evo o čemu je riječ. Ćosić, jedan od apologeta velikosrpske misli i prakse, godine Gospodnje 2008. kaže: «Mi ne možemo ozdraviti kao nacija ako svjesno ne progovorimo o svojim zabludama i zločinima koje smo činili u Drugom svjetskom ratu, građanskom ratu, titoizmu, Miloševićevom režimu, ratovima s Hrvatima, Muslimanima i Albancima. Ako svi šutimo, svi smo krivci. Zločin postaje normalan. Predajemo se ravnodušnosti i nihilizmu.»(H.Hitrec)

 

 

U današnjoj svakodnevnici koja je prepuna žurbe, stresa, poslovnih, ali i privatnih obveza za koje nam se ponekad čini kako će nas doslovce ugušiti, čovjek i nema baš nešto previše vremena za opuštanje i razbibrigu. Nakon završetka napornoga radnog dana, svakako bi se moglo naći i pametnijih načina za opuštanje od pasivnog zavaljivanja pred male ekrane, zasigurno bi bolje prijala šetnja na svježem zraku, druženje s knjigom ili naprosto provedeno kvalitetno vrijeme s našim bližnjima, s kojima ionako premalo razgovaramo. No, u većini slučajeva čovjek nakon svih obveza koje su mu toga dana visile nad glavom ipak najčešće sjedne pred televizor, u nedostatku snage za nešto pametnije. I tu sada dolazimo do ključnoga trenutka koji je tema današnjeg komentara. Jer kad primimo daljinski upravljač u ruke i pod pretpostavkom da većina nas još uvijek prednost daje «domaćim» TV postajama pred stranim kanalima, zapravo počinje agonija. Na činjenicu da se na hrvatskoj televiziji (ama) već dugo vremena ništa vezano uz Hrvatsku (ili jako malo toga) ne može vidjeti, već smo odavno navikli. Navikli smo tako da ne samo da nikakvih emisija na temu Domovinskoga rata, osim onih koje se emitiraju 5. kolovoza ili na Dan nezavisnosti na TV-u nema. Serijal Heroji Vukovara koji se teškom mukom probio do etera HRT-a tek je iznimka koja potvrđuje pravilo. Isto tako puna nam je kapa emisija koje se s druge strane kontinuirano već godinama prikazuju u udarnim terminima i na perverzno-ljigav način pokušavaju Hrvatima doslovce uliti u glavu što se događalo devedesetih godina, samo u nekoj modificiranoj i rekonstruiranoj verziji istine. No ono što je posebno iritantno je situacija koja se razmahala ponajviše posljednjih mjeseci. Tako su se hrvatski elektronski mediji danas pretvorili u jedan moderan autoput «bratstva i jedinstva» čija je glavna misao vodilja «Ko nas bre zavadi?».(mmb)

 

 

Pod gornjim naslovom ne mislim pisati o Vici Vukovu, nego o našim aktualnostima. Jedna se zbila protekloga vikenda, kada su brat i sestra Pusić priredili jugoslavenski skup u Zagrebu, naravno, slabo prikrivajući istočnu orijentaciju zapadnim integracijama. Skupu je bio nazočan i Mesić, čija je nova paradigma agresije na Hrvatsku (svi se svima ispričati) već odavno znana, te je u njegovoj prisutnosti predstavnik Srbije ili Vojvodine ili tko je već taj javnosti nepoznat čovjeka, izvolio reći da se svi svima trebaju «izviniti», što je valjda temeljna pretpostavka za brži i uspješniji put u treću Jugoslaviju. Tome skupu koji nije imao službeni karakter, koliko sam shvatio, nego je predstavljao komornu spletku u režiji Zorana Pusića, javna i nejavne televizije posvetile su visoku pozornost. Posebno je napomenuto da se radi u stvari o pripremnom skupu za balkanski sastanak na visokoj razini, koji je vrlo potreban jer postoje remetilački faktori u zapadnobalkanskoj regiji. Mesića zabrinjava Srbija, s kojom odnosi stagniraju. Zabrinjava ga i «republika srpska», odnosno sukob Dodik – Silajdžić , koji vraća stvari na početak devedesetih.(H.Hitrec)

 

 

Početkom devedesetih godina kada je započela srpska agresija na mladu hrvatsku državu, hrvatski je narod na krilima sloge i nacionalnog osjećaja krenuo u borbu za vlastitu domovinu. U tim trenucima ništa drugo nije bilo bitno i nije se pitalo kako i zašto, država je za veliku većinu ljudi bila vrijedna i vlastitoga života. Tijekom tih istih godina paralelno uz zbivanja na ratištima događale su se i neke crne stvari, koje se u ratu često pojavljuju kao svojevrsna nus pojava, a posebice u društvu koje je uz to što je ratovalo prelazilo tranziciju iz socijalizma u kapitalizam. Pa iako je Hrvatska s jedne strane izvojevala veliku bitku pobijedivši srpskog agresora, s druge je strane neminovno doživjela i jedan veliki poraz. Doživjela je da preko noći neki tipovi sumnjivog morala, interesa i sposobnosti, a često i bez ikakvih obrazovnih referenci postanu novopečeni tajkuni, pripadnici takozvanoga «nova lova» društva. Taj je poraz utoliko veći što se sve to zbivalo (a i dalje se zbiva) u društvu u kojem se veliki dio građana zapravo nalazi na rubu egzistencije, a značajan broj njih odnosi se baš na hrvatske branitelje, dakle iste one ljude koji su se devedesetih nesebično žrtvovali, da bi na kraju velik broj njih ostao ne samo bez bilo kakve opće zahvalnosti, već i bez, što je mnogo gore, materijalne egzistencije. Druga strana «medalje» možda je još i gora. Nakon promjene vlasti 2000 godine, počela je jedna suptilno-perfidna igra određenog dijela političke elite koja je vrlo sugestivno pokušala u javnosti stvoriti što je goru moguću sliku o svemu što se tijekom devedesetih zbivalo, koristeći upravo privatizaciju i sve što je s njom u vezi da se ocrni čitava jedna politika koja je omogućila današnju demokratsku državu.(mmb)

 

 

Prošli tjedan održana je tribina “Mediji i politika” koju je organizirao Fakultet političkih nauka u Zagrebu. Tribinu je vodio Zoran Šprajc, a sudjelovali su između ostalih i Vladimir Šeks i Zoran Milanović. Već i kratak izvadak kojeg je prenio Jutarnji list govori o tome kako je tribina obilovala "umnim" izjavama. Navedimo samo izjavu Vladimira Šeksa “Ne treba nam 200 godina da Srbin bude predsjednik” ili biser Zorana Milanovića: “Politika bez medija ne postoji. Mi govorimo, oni prenose”. Ako je i od njih, previše je.(djl)

 

 

Rijetko viđena kampanja kojom su mediji popratili dolazak iPhonea u Hrvatsku kao posljedicu danas ima potrošačku histeriju kojom se trenutno naveliko pune novinski stupci. Prvog dana prodaje 7. studenoga bilo je i onih, ne znamo kako bi ih bilo najbolje nazvati, koji su na Cvjetnom trgu u Zagrebu pred prodavaonicom T-Mobilea već oko šest sati ujutro počeli stvarati kolonu dugu stotinjak metara. Reklamiranje novog Appleovog uređaja prije početka prodaje je kulminiralo u trenutku kada je Hrvatska televizija  usred središnjeg Dnevnika prikazala poduži prilog o iPhoneu. U njemu je Ivica Mudrinić, "pravi sam gadget freak" i predsjednik uprave T-HT-a, objasnio gledateljstvu kako će zbog iPhone odbaciti sve svoje druge uređaje (u prijevodu, bacite ono što imate u smeće iako vas dobro služi i kupite novi iPhone kako bi dodatno usrećili dioničare Applea i Deutche Telekoma). No, prije nego što pustimo bogove potrošačkoga društva da dođu na svoje palo nam je na pamet da možda ipak nekoga zanima što je to iPhone i kome on uopće treba.(mm)

 

 

U hrvatskim medijima opet su se pojavili napisi o transkriptima Miloševićevih razgovora koje je svojedobno snimila hrvatska obavještajna služba. Navodno se ti dokumenti sada prodaju na jednoj internetskoj aukciji čime je zapravo možda i zaokružen krug koji je nekada vrlo uspješna hrvatska obavještajna služba započela tamo negdje radnih devedesetih, kada je osnovana. Naime, valjda nema veće sramote za neku obavještajnu zajednicu nego da joj se dokumenti prodaju na internetskim aukcijama. Sprdnja je potpuna. I tako, od obavještajne zajednice koja je samo u nekoliko godina postojanja bila u stanju prisluškivati nikog drugog doli samog predsjednika zemlje s kojom smo bili u ratu, dogurali smo do obavještajne zajednice čiji se dokumenti prodaju na Internetu. Ili, sudeći po službenim izjavama, do obavještajne zajednice koja nije imala pojma da joj se u vlastitom dvorištu šeće i prešetava Željko Milovanović.(mm)

 

 

 

Koliko je zaista ljudi pobijeno ili stradalo u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku? Posljedice "komšijske" agresije ostavile su ogroman materijalni i psihološki trag na pojedincima, ali i na ukupnoj populaciji Hrvatske, a u nekim se vidovima agresija na sve nas nastavlja i danas, te se ponekad čini kako će se i te brojke u tišini pridružiti onim "blajburškim" ili "maceljskim", ili... Neke se stvari jednostavno ne žele dirati, već se u pravilu ostavljaju pojedincima, te građanskim i volonterskim udrugama koje potom same skupljaju materijal i pokušavaju ga progurati u medije, ali krznene su bunde čini se, puno zanimljivije povijesti Hrvata. Dakle, sve ostaje na nama samima.( www.domovinskirat.hr)