Internetski portal Javno.hr ovih je dana donio zanimljivi članak o načinu na koji Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske raspoređuje i troši državni novac. Pa se moglo saznati kako je na održavanje svojih internetskih stranica http://www.savjet.nacionalne-manjine.info/ Savjet za nacionalne manjine u 2008. godini potrošio 50.000 kuna. Oni koji se upute prema navedenoj adresi vrlo brzo će se i vratiti, jer se sve skupa radi o pet internetskih stranica. No, nije 10.000 kuna 2008. godine potrošeno za svaku od tih pet stranica, već je 50.000 kuna potrošeno za postavljanje, slovom i brojkom, pet (5) poveznica. Dakle, hrvatski porezni obveznici svaku od poveznica dodanu 2008. godine na internetskim stranicama Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske platili su - 10.000 kuna.(mm,mmb)

 

 

Odlukom Sudskog vijeća Okružnog suda u Beogradu optuženicima za Ovčaru određene su 193 godine zatvora što je bezmalo 40 godina manje nego u prvoj presudi iz prosinca 2005 g[1]. Ne treba biti vrsni matematičar kako bi izračunali da za život svakog ubijenog na Ovčari nije dosuđena niti jedna godina zatvora. Unatoč zadovoljstvu dijela vladajuće nomenklature tj. premijera Ive Sanadera koji «smatra kako se pokazalo da je Srbija spremna suditi za ratne zločine[2]», nemoguće se oteti dojmu da je izrečena kazna dobrano premala. Zar je život mučenog, tučenog, ponižavanog i ubijenog čovjeka zbilja tako bezvrijedan? Dakako, nijedna kazna, ma kako rigorozna ona bila, neće majkama vratiti sinove, ali je red da žrtve Ovčare dobiju barem dostojnu povijesnu i moralnu satisfakciju. Konačno, i zastupnik u Skupštini Srbije Žarko Korač složio se kako je kazna premalena i usporedio je s onima koje u Srbiji danas dobivaju «normalni» kriminalci[3]. Međutim, ova presuda neminovno nas vraća na sramotnu presudu Haaškoga suda Vukovarskoj trojci iz rujna 2007 g. Kako znamo Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, Veselin Šljivančanin na 5 godina zatvora, dok je za Miroslava Radića donesena oslobađajuća presuda[4], a žalbe neće niti biti. Presuda je sama po sebi skandalozna, no još je skandaloznije to da se u presudi krivcima proglašavaju srpske paravojne postrojbe, a ne Jugoslavenska Narodna Armija. U presudi je također utvrđeno da u Vukovaru nije počinjen genocid.(D.Dijanović)

 

 

 

Grad jedan i jedna bitka akteri su priče što ga zapis vremena slavi. Treba izbjegavati smione dodatke. Svakako i slikovita nagađanja. Uneseni u priču o smrtnosti ljudskoj.. dočekaše i to jutro.. kao i mnoga prije toga dana. Svijeća je dogorijevala na stolu stacionara.. Okružena ćikovima i dimom...Oko stola stajali su ljudi. Nisu vidjeli lica jedan drugome.. ili barem tek su naslućivali sjene.. S onom ravnodušnošču... samo njima sklonom slušali su glas koji više s blagošću nego onom zapovjednom uvjerljivošću izdavao je zapovjed.Za Boj.Za akciju. Napokon. Siti bdijenja, stadoše po ko zna koji put pregledati svoja oružja. Sklapati ih i rasklapati. Škljocati.S tolikom prirodnošću Kao da oduvjek im pripad. Kao da je sastavni dio njihova tijela. Života njihova.Usna harmonika nekoga od njih rastezala je neku staru otrcanu hrvatsku tričarju..Ono u boj u boj vi junaćka braćo...Valjda zato što je stara-njima prikladna. Nebi li u njima pobudila adrenalin. (www.uhd91.com)

 

 

Gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić prije nekoliko je godina pijan skrivivši prometnu nesreću bježao policiji - i tako se u velikom stilu probio do svih naslovnica dnevnih novina u zemlji. U nekoj drugoj civiliziranoj državi već samim tim činom, njegova bi politička karijera bila završena za sva vremena. No, Bandić se baš poput pravog hrvatskog Feniksa izdigao iz pepela jači nego ikad i od tada pa do danas njegova politička nedodirljivost i bahatost raste upravo razmjerno s brojem afera koje se vežu uz njegovo ime. Njih se do danas već toliko skupilo da ih pojedinačno zaista nema više smisla nabrajati. Bilo bi pametnije razmisliti o mogućnosti da se po predlošku istih snimi vrhunska domaća TV sapunica, za koju bi one poput famozne «Santa Barbare», u smislu zapleta, raspleta, broja nastavaka i nepresušne «inspiracije» bile obična dječja igra. Kako to da je čovjek upleten u toliko mutnih situacija i čija je samodopadnost odavno prešla granicu podnošljivosti za normalne ljude već niz godina nedodirljiv u funkciji prvog čovjeka Grada Zagreba? Recept je vrlo jednostavan, i zbog toga toliko uspješan - pričaj o Europi, a igraj za Balkan.(mmb,mm)

 

 

Smrću dr. Franje Tuđmana završila je jedna epoha novije hrvatske povijesti. Epoha je to koja predstavlja kraj četrdesetpetogodišnjeg komunističkog mraka i stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske. Unatoč nepovoljnim međunarodnim okolnostima i agresiji kojoj je Hrvatska bila izložena, ispunio se tisućljetni neprekinuti san hrvatskoga naroda o samostalnoj i slobodnoj državi. Međutim, kao što je pod vodstvom dr. Tuđmana stvorena Hrvatska država, tako je njegovom smrću ona i pokopana. Napadi na dr. Tuđmana, a time i na hrvatsku državu personificiranu u njegovoj osobi, započeli još za njegova života. Nepotrebno je podsjećati na subverzivno djelovanje sluganskih plaćeničkih piskarala i kojekakvih nevladinih udruga, podudruga i zadruga. Konačno, mnogi od njih i sami su se hvalisali kako im je cilj bio rušenje «Tuđmanova režima». U financiranju rušenja «Tuđmanova režima» strani nalogodavci nisu škrtarili, kao što se domaći izvršitelji nisu zaboravili pohvaliti kako uživaju financijsku i inu podršku izvana.(D.Dijanović)

 

 

Kada se nedavno pronijela vijest da bračka općina Sutivan daje pet tisuća kuna mladencima a znatno više svote za prvo, drugo i treće dijete, te dvadeset tisuća kuna za četvrto – pozornost javnosti se nakratko svrnula na čarobni maleni grad, koji često nezasluženo ostaje u sjeni mondenskoga Bola i mnogoljudnijeg Supetra. Povijest Sutivana (odnosno Stivana kako se odvajkada zvao) paradigma je sudbine mnogih dalmatinskih gradova, postupnog naseljavanja i rasta koji traju stoljećima, te nagloga iseljavanja, stagnacije ili nazadovanja – posebno na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće, ali i kroz cijelo prošlo stoljeće. Mnogi su Stivanjani napustili rodnu luku i nastavili život u Južnoj Americi, osobito u Čileu , gdje je od 30 000 Hrvata najviše Bračana. Demografsku sliku Stivana u prošlosti može se pratiti po starim zapisima. U vrijeme kada su ondje imali posjede plemići Ivanovići (l6. st.) bilo je oko 300 stanovnika, a svršetkom stoljeća, kada Juraj Lenković nudi papi Stivan kao luku za papinsko brodovlje, čini se da je broj nešto manji, ali slikovito naselje i tada živi prilično burno, ako je zaključiti iz vizitacija biskupa Cedulina.(H.Hitrec)

 

 

Svako malo kako se u Sloveniji istraži neka nova grobnica s hrvatskim žrtvama ubijenim nakon kraja 2. svjetskog rata u Hrvatskoj se ponovo otvara pitanje što se to dogodilo svibanjskih dana 1945. godine, i što se događalo na Križnom putu kao i godinama kasnije tijekom rigidne strahovlade Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom. Zadnja istraživanja u blizini grada Laškog, gdje su slovenski istražitelji iza mnogih pregrada u rudniku Barbara našli još jedan jezovit dokaz onoga što se zaista dogodilo u svibnju 1945. godine natjeralo je čak i one najupornije u Hrvatskoj u krajnje necivilizacijskom relativiziranju poslijeratnih zbivanja na uzmicanje i posipanje pepelom. Jesu li stotine pronađenih žrtava ubijene plinom, čime bi Titovi partizani stali uz bok Hitlerovim nacistima koji su jedini koliko je do sada bilo znano svoje žrtve ubijali plinom, ili su, još strašnije, stotine žrtava žive zakopane pokazat će istraga. A ova istraga, može se slobodno reći, uvelike kasni, jer se već dugo zna za postojanje masovne grobnice rudniku Barbara, kao što se zna već godinama za stotine drugih grobnica u Republici Sloveniji od kojih je većina neistraženih. No, što se može prigovoriti slovenskoj strani kada se u Hrvatskoj još uvijek sustavno radi na prikrivanju poslijeratnih zbivanja u kojima su većina stradalih bili Hrvati? (mm)

 

 

Početkom 90-ih godina hrvatska se vlast našla pred teškim problemima uvođenja Hrvatske u gospodarski sustav koji je prevladao nakon pada Berlinskog zida i popratnih carinskih barijera. Osnovni problem ne samo Hrvatske nego i svih zemalja u tranziciji bio je kako provesti privatizaciju u zemlji čije su granice otvorene, a stanovništvo bez novca. Neke tranzicijske zemlje, kao na primjer Mađarska, odlučile su se za jeftinu rasprodaju svojih dobara strancima, pa sada zbog toga debelo žale. Hrvatske su pak vlasti, u skladu s politikom predsjednika Tuđmana da glavnina nacionalnih dobara ostane pod nacionalnom kontrolom, imale suženi izbor unutar kojeg se sukobljavalo nekoliko koncepcija. Jedna je mogućnost bila uvesti prijelazno razdoblje preuzimanjem samoupravnih poduzeća u državno vlasništvo. Mislilo se da u upravnim strukturama proizvodnih poduzeća drugačiji ljudi trebaju ponajprije zamijeniti dotadašnje komunističke direktore, čija je glavna sposobnost bila antišambriranje pred partijskim komitetima u potrazi za državnim dotacijama.(Akademik S.Barišić)