Detalji

Objavljeno: 29. ožujka 2010.

Hrvatski su inovatori proizveli prvi hrvatski automobil na električnu energiju. Da bi pokrenuli proizvodnju treba im novac, a banke u Hrvatskoj, one koje smo sanirali za deset a prodali strancima za pet kuna, ne pokazuju interes kako bi kreditnim linijama omogućile proizvodnju tog automobila. S jednim punjenjem baterije automobil napravi 250 kilometara gradske vožnje i pritom radi trošak od jedne desetine prosječnog automobila na dizel gorivo. Jasno je da banke u Hrvatskoj štite svoje proizvođače automobila i svoje distributere goriva i proizvođače auto-dijelova. Uostalom, zato su i kupile našu gotovo cjelokupnu bankarsku industriju. Hrvatska vlada možda bi poduprla proizvodnju ovoga automobila, koji je izazvao svjetsku pozornost, ali ona nema novca ni za božićnicu i regres vlastitih službenika.(N.Piskač)

Detalji

Objavljeno: 28. ožujka 2010.

Sastali se Ivo i Boris Tadić. Brzo nakon Tadićevog nedolaska na Brdo kod Kranja. Treba istaknuti hrvatski funkcionar spasiti što se spasiti može, kada čak i britanske novine kritiziraju Srbiju radi nekonstruktivnosti. S priznatim Kosovom za istim stolom Srbija se ne želi sastajati s ostalim partnerima na Zapadnom Balkanu što koči zapadnobalkanske integracije. A one su Londonu važne za supremaciju na jugoistoku Europe sve do Turske. Strašno! Siroti Britanci. Jugoslavija se svaki puta raspadne sa stotinama tisuća mrtvih tako da ju je svaki puta sve teže izintegrirati, pogotovo ako nije bilo nekog svjetskog rata. Srećom, kud London okom, tu Ivo skokom. Pa je Ivo pozvao predsjednika Republike Srbije da dođe zrakoplovom na Krk kako bi se susreli ležerno bez kravata. Tatatatira!(mm)

Detalji

Objavljeno: 25. ožujka 2010.

Glavno operativno tijelo u provođenju regionalne odnosno balkanske integracije na institucionalnoj razini jest Vijeće za regionalnu suradnju (Regional Cooperation Council – RCC) proizišlo iz Pakta o stabilnosti (Stability Pact - SP) za jugoistočnu Europu iz 1999. godine. Pakt o stabilnosti za Jugoistočnu Europu prihvaćen je na posebnom zasjedanju ministara vanjskih poslova, predstavnika međunarodnih organizacija, institucija i regionalnih inicijativa u Kölnu 10. lipnja 1999. Političku potvrdu dobio je prilikom sastanka na vrhu u Sarajevu 30. srpnja 1999., a operativno je zaživio održavanjem Regionalnog stola SP 16. rujna 1999. godine. Pakt je, dakle, usvojen za života dr. Franje Tuđmana, koji je nakon sastanka u Sarajevu izjavio da «Republika Hrvatska pruža djelatnu potporu Paktu o stabilnosti, čijoj izradi je i sama pridonijela» te je izrazio uvjerenost da »svi sudionici žele skupa da Pakt o stabilnosti postane događaj od dugotrajne povijesne važnosti». Dodao je, međutim, i to da su «za Hrvatsku neprihvatljive bilo kakve koncepcije o integraciji u neke neojugoslavenske i slične okvire, jer su one već dokazale svoju pogubnost».(D.Dijanović)

Detalji

Objavljeno: 24. ožujka 2010.

Nesumnjivo je, dakle, da je Jugoslavija nakon 1948. bila zemlja za koju su zapadni establishment, pa tako i Velika Britanija, pokazivali velike interese. Svojevrsnu potvrdu prijateljskog i savezničkog odnosa Jugoslavije i Velike Britanije predstavljao je posjet Josipa Broza Tita Velikoj Britaniji 1953. On se sastao s Churchillom, ministrom vanjskih poslova Anthonyjem Edenom i kraljicom Elizabetom II. «Za jugoslavensko je izaslanstvo osnovni politički diplomatski cilj posjeta postignut nakon što je je Churchill u zdravici izjavio kako su dvije zemlje saveznici: '... ako naša saveznica Jugoslavija bude napadnuta, mi ćemo ginuti zajedno s vama', rekao je Churchill». Jugoslavenski komunistički diktator je uživao velike simpatije svijeta, pa su ga tako Amerikanci nazivali «dominantnom figurom svjetske scene», Afrikanci «patrijarhom nesvrstanih», Englezi «simbolom dvadesetog stoljeća», a njemački kanceler Willy Brandt smatrao je Tita «darom sudbine». Uostalom, već sama nazočnost vodećih svjetskih političara i državnika na Titovu sprovodu, najbolje je pokazala odnos demokratskog Zapada prema Titu i prema komunističkoj Jugoslaviji, jednako kao što je izostanak većine vodećih političara i državnika na Tuđmanovu sprovodu pokazao odnos tog istog Zapada prema samostalnoj Hrvatskoj.(D.Dijanović)

Detalji

Objavljeno: 23. ožujka 2010.

Završetkom Prvoga svjetskog rata četiri najveće poslijeratne sile - Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija – na Versailleskoj su mirovnoj konferenciji udarile temelje novoga europskog i svjetskog geopolitičkog poretka, čiji je produkt bilo i Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno kasnije Kraljevina Jugoslavija. Iako legitimirana idejom o južnoslavenskom zajedništvu, uspostavljenja je jugoslavenska država bila paravan za ostvarenje projekta «Velike Srbije», koji je projekt korespondirao sa strateškim ciljevima britanske politike na prostoru što ga se danas naziva «Zapadnim Balkanom» ili, u posljednje vrijeme, «Jugosferom». Kako bi se razumjela podudarnost srpskih i britanskih strateških ciljeva, najprije valja u osnovnim crtama objasniti britansku strategiju prema tome geopolitičkom prostoru.(D.Dijanović)

Detalji

Objavljeno: 22. ožujka 2010.

Društvenu klimu već nekoliko godina na političkom i medijskom planu određuju demagogija i deviza – što gluplje to bolje. Politička demagogija i medijsko zaglupljivanje postalo je količinom i kakvoćom značajan model društvene kontrole manjine nad većinom. To što pritom stradavaju elementarna demokratska načela političko-medijske faktotume uopće ne zabrinjava sve dok ih vanjski čimbenici tapšaju po ramenima. Pamet, rad, načela i opće dobro izbačeni su iz javnoga života. Intelektualni potencijali svedeni su na marginu. Politički potencijali ne mogu proći stranačke politike negativne selekcije. Umjesto da se traže odgovori kako u globaliziranom svijetu biti i opstati, prihvaćena je crta manjeg otpora: Kako što manje biti i odreći se resursa održivog razvitka. I kad se uđe u krizu, izlaz iz krize nude nam upravo oni koji su nas doveli u krizu. Za betoniranje takvoga stanja svakodnevno skrbe se uređivačke politike.(N.Piskač)

Detalji

Objavljeno: 21. ožujka 2010.

Kao svojevrsnu najavu današnje (ponedjeljak, 19 sati) tribine Hrvatskoga kulturnog vijeća donosimo uvod u studiju dr. sc. Miroslava Međimoreca "Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata". Ova studija objavljena je u časopisu "National security and the future", svezak 9. broj 4 i proteže se na osamdesetak strana, a zajedno s preslikama dokumenata čini knjigu od dvjestotinjak stranica. Radi se o još jednom svjedočanstvu na vrlo potresna i krvava zbivanja nakon kraja 2. svjetskoga rata, kada su komunisti ubili stotine tisuća naših sunarodnjaka samo zato što bi im jednog dana mogli predstavljati političku prijetnju. Točnije, studija Miroslava Međimoreca je nastala na osnovi dviju izjava pod prisegom poručnika britanskog topništva Bernarda O'Sullivana o svom sudjelovanju u izručenju 900 Hrvata koji su se u svibnju 1945. predali britanskoj vojsci, a ona ih je izručila vojnicima jugoslavenske armije.(hkv)

Detalji

Objavljeno: 21. ožujka 2010.

Slučaj ubojstva Ivane Hodak kao i samo suđenje beskućniku Mladenu Šlogaru i dalje izazivaju sumnje u javnosti zbog mnogih kontradiktornih momenata. Ivan Turudić, sudac koji je već i prije vodio suđenja od posebnoga značaja, kao ono Hrvoju Petraču, u svojem obrazloženju presude 12. ožujka odbacio je potpuno mogućnost zavjere. Tudurić je zaključio kako bi to značilo da su glavni dokazi podmetnuti: pištolj pronađen na sjeniku gdje je Šlogar spavao, grickalica za nokte s Šlogarovim DNA-om pronađena na mjestu ubojstva, i priznanje policiji inače na sudu potpuno nijemoga Šlogara da je baš on ubojica.(mm)