O upravo završenoj kampanji dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Josipa Kregara za gradonačelnika glavnog grada Republike Hrvatske moglo bi se puno pisati. Moglo bi se pisati o iznimnim financijskim sredstvima koje je ovaj kandidat uspio skupiti i tako parirati po broju reklama, plakata i drugim načinima oglašavanja Milanu Badiću - čovjeku koji gotovo već desetljeće ima zadnju kada je trošenje novca iz nepresušne zagrebačke blagajne u pitanju. Time je Josip Kregar vjerojatno za jednog nezavisnog kandidata oborio sve rekorde, a tajnu njegovog uspjeha u financiranju kampanje vjerojatno nikada ne ćemo saznati, što i nije zapravo posebno važno, budući da s druge strane nema dvojbi o njegovoj političkoj pripadnosti. Ono po čemu ćemo mi pamtiti kampanju u gradu Zagrebu je jedan efektni i originalni "štos" kojim se preko Interneta nagovaralo glasače da iziđu na izbore i zaokruže ime prof. dr. sc. Josipa Kregara.(mm)

 

 

Hrvatsku je ovih dana zahvatila «loto histerija». Iznos nagrade popeo se na za većinu smrtnika gotovo nezamislivih 26 milijuna kuna, stoga i ne čudi da je listić u proteklom kolu uplatilo više od 600 000 ljudi. S obzirom da se radi o 15 milijuna kombinacija što znači da je realna šansa za dobitak mala, ali nešto veća u odnosu na prethodna kola kad je igralo značajno manje ljudi. Najviše će naravno i ovoga puta zaraditi upravo Hrvatska lutrija. No, interes za loto kao i općenito igre na sreću postoji u cijelom svijetu, na kraju krajeva – netko ipak i dobije novac. No ono što je posebno zanimljivo, sudeći po raznoraznim ispovijestima dobitnika u medijima, taj lako zarađeni novac za koji se, kako narod voli reći nije moralo «ni orati ni kopati» u većini slučajeva procuri kroz prste gotovo jednako brzo kako je i došao. Novine su tako pune priča o ljudima koji su dobili milijunske iznose, jedan od njih čak 7 milijuna, a danas od toga nemaju ništa, čak se nalaze u dugovima i minusima, što je istodobno i žalosno i smiješno. U obzir naravno treba uzeti da svi ljudi ne znaju jednako dobro s novcem, ali otići na prosjački štap kraj tolikih milijuna koje većina ljudi ne bi zaradila u «tri života», mora se priznati, pravo je «umijeće».(mmb)

 

 

 

Mržnja je bolesno stanje uma. Nakon svih mrtvih prijatelja, nakon teškog ranjavanja zbog kojeg i dan danas trpim teške posljedice, nakon svih spaljenih hrvatskih kuća, nakon svake hrvatske žrtve, s ponosom mogu reći da ne mrzim nikoga. Nikada nisam mrzio Srbe jer me tome nitko nije učio. Pa ne mrzim ih ni danas nakon svega zla koje su napravili... Ovih dana dobivamo različite poruke podrške za naš Portal, za trud koji ulažemo u priču o isitni o Domovinskom ratu. Ali među svim tim porukama podrške ima i onih kojima smo stali na žulj. Neka, to je i bio cilj.... (www.uhd91.com)

 

 

Slobodna se Dalmacija prije tri dana u članku jednog od svojih novinara prihvatila uvijek osebujnog hrvatskog istraživačkog novinarstva, pišući o nekretninama Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj. Autor je tako nadahnuto primijetio, odnosno ostao iznenađen činjenicom da Caritas humanitarno djeluje u čak, pazite sada podatka, 13 gradova, i da se u pojedinim mjestima Katolička Crkva odvažila otvariti i voditi javne kuhinje. Stvarno krajnje zabrinjavajuće humanitarno djelovanje jedne vjerske organizacije. I to usred svjetske krize. Nadalje, u Slobodnoj Dalmaciji otkrili su i  postojanje četiri katoličko-bogoslovna fakulteta o kojima novinar možda i ne bi pisao  da se neki ne nalaze, kako kaže, u samom centru Zagreba i Splita - gdje kvadrati stoje iznimno puno. Šteta što se u svojoj konsternaciji autor teksta ograničio uglavnom na konstatiranje zabrinjavajućeg stanja, ne predlažeći kako stoljećima katoličanstva u Hrvatskoj nakupljane probleme riješiti. Tako nije predloženo ni neko bolje mjesto na koje bi se katoličko-bogoslovni fakulteti mogli smjestiti – mogao bi to primjerice biti otok Jabuka ili neko drugo mjesto dovoljno udaljeno, a da se istraživačkom novinaru od pomisli na kvadrate prostora spornih fakulteta u gradskim zonama ne podigne tlak u žilama. (mmb)

 

 

Sveopća politička zbrka i medijski kaos koji kao neizostavna kulisa prate svake izbore u Hrvatskoj pa tako i netom održane lokalne, polako jenjavaju, a građanima Hrvatske ponovno preostaje još jedno, poprilično bolno «otriježnjenje» i svijest o tome kako se ni ovoga puta, baš kao ni mnogo puta do sad ništa – barem na bolje i barem za sad – promijeniti neće. Ovogodišnje lokalne izbore u Hrvatskoj obilježio je i uvelike oslikao jedan izborni slogan kojeg se dosjetila neka politička glava u Imotskom, a koji glasi – «Meni sve, a vama ništa». Taj je slogan trebao biti inovativan, provokativan, no ispao je zapravo i prije svega bolno istinit. Istinit za većinu onih koji pak većinu hrvatskih političara i to nažalost s pravom doživljavaju kao najobičniju «bandu lopovsku». I baš iz razloga što je tome tako čak se i takav slogan pokazao dobitnom kombinacijom za one koji su ga se dosjetili. Biračima se valjda simpatičnom učinila ironija i cinizam te poruke u situaciji kad je isti taj cinizam i osjećaj rezigniranosti i nemoći među građanima ove države jači nego ikad. A da je tome tako pokazuje i žalostan odaziv birača kojih je na izbore izašlo nešto više od trećine, što zbog mišljenja da nemaju koga birati, što zbog mišljenja da oni kojima bi mogli dati povjerenje i nemaju previše šanse protiv ustaljenih stranačkih divova s pozamašnim sredstvima financiranja i utjecajnim medijskim lobijem koji vjerno iza njih stoji. (mmb)

 

 

Nakon što su se smirile uzavrele političke strasti vezano uz pitanje tko će se najviše omastiti lokalnim izborima, barem u onim mjestima gdje su stvari odlučene u prvom krugu, na dnevni red ponovno dolaze lamentiranja o raznoraznim oblicima «regionalne suradnje» koja se jednostavno rečeno mogu svesti na zajednički nazivnik – Zapadni Balkan. Sa svih strana pristižu informacije o zapadnobalkanskim aktivnostima. Tako se primjerice ovih dana na Brijunima održava treća po redu regionalna konferencija državnih odvjetnika. Na konferenciji se navodno raspravlja o procesuiranju ratnih zločina, a sudjeluju i glavni tužitelj Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju Serge Brammertz, ministar pravosuđa Ivan Šimonović, američki veleposlanik za pitanje ratnih zločina Clint Williamson te oko 200 regionalnih državnih odvjetnika i sudaca. Drugim riječima, «regionalni» dužnosnici dva dana ljetuju, jedu i piju na hrvatskoj obali u rezidencijalnim objektima Josipa Broza Tita, a ako se baci pogled na «zaključke» s dvije već održane konferencije jasno je da su stvarni učinci njihova druženja 0%, dok su s druge strane oni politički učinci 100%-tni.(mmb)

 

 

Nije trebalo dugo čekati da bi se nakon Bleiburške komemoracije oglasili dežurni čuvari svete istine koju nam već više od šezdeset godina propovjedaju ishlapjeli titoisti i njihova vazalska piskarala po vrlo demokratskim nezavisnim medijima. Predsjednik-građanin Stipe Mesić komemoraciju je okarakterizirao kao «ustaški dernek», dok su novinari – oni iz udbaško-titoističko-skojevskog miljea dakako - Andriju Hebranga optužili da relativizira povijest izjednačavajući sve žrtve. Riječ je dakako o već stoput viđenom i nimalo neočekivanom scenariju. Ne želeći ulaziti u «relativiziranje» povijesti vrijedi se ipak zapitati: postoji li manje i više vrijedna žrtva? Po kojim je to kriterijima neka žrtva vrijednija od druge žrtve? Ne zaslužuju li sve žrtve, žrtve bilo kojeg režima i ideologije, jednak tretman? Svaki razuman čovjek složiti će se s time da je svaka žrtva jednako vrijedna i da svaka žrtva zaslužuje naše istinsko poštovanje. Međutim, «ima gadova» koji tako ne misle. To su oni gadovi koji ni mrtvima nedaju mira pa otkrivanje masovnih grobnica nazivaju oživljavanjem fašizma i relativiziranjem povijesti ili pak smatraju kako grobnice ne treba iskapati već se treba «okrenuti budućnosti». To što mnoge obitelji ni danas, više od šezdeset godina nakon rata, ne znaju gdje leže kosti njihovih predaka, to takvim moralnim nakazama očito nije bitno.(D.Dijanović)

 

 

Da nisu Hrvati stali u obranu svojih ognjišta, dok je bošnjačko-muslimansko vodstvo lutalo nadajući se dogovoru i nekakvoj imaginarnoj milosti Slobodana Miloševića i njegovih suradnika, Bosna i Hercegovina bila bi pregažena gotovo u trenu. No, Hrvati su se organizirali, stvorili vojsku nazvavši je Hrvatskim vijećem obrane, i zaustavili jugoslavenske tenkove na područjima gdje su bili većina ili gdje ih je bilo dovoljno za pružanje organiziranog otpora. Jedna od značajnijih ranih vojnih pobjeda bilo je odbacivanje agresorske vojske iz područja Mostara, čime je obranjen najveći grad u Bosni i Hercegovini u kojem Hrvati čine većinu. U nastavku rata, preko područja koja su Hrvati obranili i kontrolirali počelo je stizati oružje i bošnjačko-muslimanskoj strani, nakon što je s debelim zakašnjenjem shvatila da je sam opstanak njezinog naroda u pitanju. Istovremeno, stotine tisuća pripadnika tog istog naroda slijevale kao izbjeglice u Hrvatsku. Sam kraj rata u Bosni i Hercegovini donijeli su opet Hrvati, odnosno Hrvatska vojska napredovanjem prema Banja Luci. Dakle, početak i kraj vojnih napora koji su Bosnu i Hercegovinu učinili nezavisnom i suverenom državom iznijeli su Hrvati, njihovo vodstvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Hrvatsko vijeće oprane, Hrvatska vojska, i njihove vojne pobjede. I pored svih tih tako jednostavnih činjenica danas se u Haagu Hrvatima sudi za zajednički zločinački poduhvat i agresiju Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Dobro, a što bi bilo da tog zajedničkog zločinačkog poduhvata nije bilo, odnosno što bi bilo s Bosnom i Hercegovinom bez Hrvata i HVO-a? Odgovor je vrlo jednostavan - Velika Srbija. Pa, kada je ona tako draga mnogima, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Europi, idemo si malo zamisliti život kakav bi bio danas bez hrvatskih zajedničkih zločinačkih pothvata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, gdje ovog drugog zbog već uvelike predugačkog uvoda samo usput spominjemo.(mm)