Početkom devedesetih godina kada je započela srpska agresija na mladu hrvatsku državu, hrvatski je narod na krilima sloge i nacionalnog osjećaja krenuo u borbu za vlastitu domovinu. U tim trenucima ništa drugo nije bilo bitno i nije se pitalo kako i zašto, država je za veliku većinu ljudi bila vrijedna i vlastitoga života. Tijekom tih istih godina paralelno uz zbivanja na ratištima događale su se i neke crne stvari, koje se u ratu često pojavljuju kao svojevrsna nus pojava, a posebice u društvu koje je uz to što je ratovalo prelazilo tranziciju iz socijalizma u kapitalizam. Pa iako je Hrvatska s jedne strane izvojevala veliku bitku pobijedivši srpskog agresora, s druge je strane neminovno doživjela i jedan veliki poraz. Doživjela je da preko noći neki tipovi sumnjivog morala, interesa i sposobnosti, a često i bez ikakvih obrazovnih referenci postanu novopečeni tajkuni, pripadnici takozvanoga «nova lova» društva. Taj je poraz utoliko veći što se sve to zbivalo (a i dalje se zbiva) u društvu u kojem se veliki dio građana zapravo nalazi na rubu egzistencije, a značajan broj njih odnosi se baš na hrvatske branitelje, dakle iste one ljude koji su se devedesetih nesebično žrtvovali, da bi na kraju velik broj njih ostao ne samo bez bilo kakve opće zahvalnosti, već i bez, što je mnogo gore, materijalne egzistencije. Druga strana «medalje» možda je još i gora. Nakon promjene vlasti 2000 godine, počela je jedna suptilno-perfidna igra određenog dijela političke elite koja je vrlo sugestivno pokušala u javnosti stvoriti što je goru moguću sliku o svemu što se tijekom devedesetih zbivalo, koristeći upravo privatizaciju i sve što je s njom u vezi da se ocrni čitava jedna politika koja je omogućila današnju demokratsku državu.(mmb)

 

 

Prošli tjedan održana je tribina “Mediji i politika” koju je organizirao Fakultet političkih nauka u Zagrebu. Tribinu je vodio Zoran Šprajc, a sudjelovali su između ostalih i Vladimir Šeks i Zoran Milanović. Već i kratak izvadak kojeg je prenio Jutarnji list govori o tome kako je tribina obilovala "umnim" izjavama. Navedimo samo izjavu Vladimira Šeksa “Ne treba nam 200 godina da Srbin bude predsjednik” ili biser Zorana Milanovića: “Politika bez medija ne postoji. Mi govorimo, oni prenose”. Ako je i od njih, previše je.(djl)

 

 

Rijetko viđena kampanja kojom su mediji popratili dolazak iPhonea u Hrvatsku kao posljedicu danas ima potrošačku histeriju kojom se trenutno naveliko pune novinski stupci. Prvog dana prodaje 7. studenoga bilo je i onih, ne znamo kako bi ih bilo najbolje nazvati, koji su na Cvjetnom trgu u Zagrebu pred prodavaonicom T-Mobilea već oko šest sati ujutro počeli stvarati kolonu dugu stotinjak metara. Reklamiranje novog Appleovog uređaja prije početka prodaje je kulminiralo u trenutku kada je Hrvatska televizija  usred središnjeg Dnevnika prikazala poduži prilog o iPhoneu. U njemu je Ivica Mudrinić, "pravi sam gadget freak" i predsjednik uprave T-HT-a, objasnio gledateljstvu kako će zbog iPhone odbaciti sve svoje druge uređaje (u prijevodu, bacite ono što imate u smeće iako vas dobro služi i kupite novi iPhone kako bi dodatno usrećili dioničare Applea i Deutche Telekoma). No, prije nego što pustimo bogove potrošačkoga društva da dođu na svoje palo nam je na pamet da možda ipak nekoga zanima što je to iPhone i kome on uopće treba.(mm)

 

 

U hrvatskim medijima opet su se pojavili napisi o transkriptima Miloševićevih razgovora koje je svojedobno snimila hrvatska obavještajna služba. Navodno se ti dokumenti sada prodaju na jednoj internetskoj aukciji čime je zapravo možda i zaokružen krug koji je nekada vrlo uspješna hrvatska obavještajna služba započela tamo negdje radnih devedesetih, kada je osnovana. Naime, valjda nema veće sramote za neku obavještajnu zajednicu nego da joj se dokumenti prodaju na internetskim aukcijama. Sprdnja je potpuna. I tako, od obavještajne zajednice koja je samo u nekoliko godina postojanja bila u stanju prisluškivati nikog drugog doli samog predsjednika zemlje s kojom smo bili u ratu, dogurali smo do obavještajne zajednice čiji se dokumenti prodaju na Internetu. Ili, sudeći po službenim izjavama, do obavještajne zajednice koja nije imala pojma da joj se u vlastitom dvorištu šeće i prešetava Željko Milovanović.(mm)

 

 

 

Koliko je zaista ljudi pobijeno ili stradalo u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku? Posljedice "komšijske" agresije ostavile su ogroman materijalni i psihološki trag na pojedincima, ali i na ukupnoj populaciji Hrvatske, a u nekim se vidovima agresija na sve nas nastavlja i danas, te se ponekad čini kako će se i te brojke u tišini pridružiti onim "blajburškim" ili "maceljskim", ili... Neke se stvari jednostavno ne žele dirati, već se u pravilu ostavljaju pojedincima, te građanskim i volonterskim udrugama koje potom same skupljaju materijal i pokušavaju ga progurati u medije, ali krznene su bunde čini se, puno zanimljivije povijesti Hrvata. Dakle, sve ostaje na nama samima.( www.domovinskirat.hr)

 

 

Kako piše Hina, općinski sud u Beogradu usvojio je tužbu organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava i kao govor mržnje okarakterizirao tekst objavljen u "Glasu javnosti" 16. ožujka 2006. kojim se pozivalo na bojkot hrvatske tvrtke IDEA, u vlasništvu Ivice Todorića. U tekstu koji je objavljen kao «oglas» potpisan riječima «prognani Srbi» na bojkot se hrvatske kompanije između ostaloga poziva riječima «hrvatska čizma gazi srpskom zemljom, kupuje firme i otvara prodavaonice..», te da kupovina u toj radnji znači «davanje novca onima koji su nas prognali i ubijali», a upućena je i prijetnja da će svi kupci biti praćeni. Spomenutu presudu kojom se zabranjuje objavljivanje takvih tekstova srpski su mediji ocijenili «velikim doprinosom stvaranju pravne države u Srbiji». No je li tome doista tako? Čini se kako je ovakva presuda prema  jednoj marginalnoj inicijativi manje donesena u nekakvoj borbi protiv govora mržnje, a više iz čistoga gospodarskog interesa, kako bi se olakšao prodor pojedinih srpskih korporacija na hrvatsko tržište. Konkretno, u posljednje vrijeme bilo je puno riječi i najava o mogućem dolasku Delte sa svojim trgovačkim lancem u Hrvatsku, a u vlasništvu jednog od najbogatijih srbijanskih tajkuna Miroslava Miškovića.(mmb)

 

 

Najava o dolasku švedskoga svjetskog trgovačkog diva namještajem Ikee u Hrvatsku koju su ovih dana donjeli mediji izazvala je  niz pozitivnih reakcija građana. Većina ih je kažu sretna ponajprije iz razloga što smatraju da će za nižu cijenu moći kupiti namještaj pristojne kvalitete, a da zato ne će morati potegnuti do Graza. Koliko je tome uistinu tako ipak je bolje ostaviti za vidjeti na licu mjesta, jer iskustvo nas je već više puta naučilo kako niti jedna strana korporacija na područje Hrvatske do sad nije došla kako bi glumila «dobroga samaritanca», već kako bi zaradila, koristeći se svim dopuštenim, a ponekad i nedopuštenim sredstvima. No, kad im u tome još svesrdno potpomaže i hrvatska administracija, onda je to već zapravo zabrinjavajuća činjenica, jer predstavlja direktno potpomaganje strane konkurencije. Da je politika u ovaj slučaj zaista i umiješana naravno ne može se izravno dokazati, no ipak postoji mnogo pokazatelja koji daju naslutiti nedozvoljivu igru. A da ne spominjemo činjenicu kako se nitko od dužnosnika nije, a vjerojatno ni ne će pokušati argumentirati ovakve diskutabilne poteze, jer njima je to valjda sve normalno.(mmb)

 

 

Kada se u hrvatskom društvu sustavno ruše jedna po jedna vrijednost i autoriteti, bilo je pitanje samo vremena kad će na red doći i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Napad na ovu instituciju poveo je akademik Adolf Dragičević, koji je zatražio ni manje ni više nego ukidanje HAZU-a i uspostavu nove Akademije. Dragičević je vodstvo HAZU-a prozvao kao fundamentalno zaostalo, frapantno zastarjelo i diletantsko, te je izrekao još niz javnih optužbi na račun HAZU-a, birajući rječnik kojim se koliko god je moguće više ruši dignitet Akademije. A, odgovor na pitanje od kuda akademiku Adolfu Dragičeviću toliko "hrabrosti" može biti to što su njegovi odnosi s trenutnim predsjednikom Republike Stjepanom Mesićem daleko od prosječnih. Primjerice, predsjednik Republike bio je jedan od govornika na promociji Dragičevićeve knjige "Svjetski izazov Hrvatskoj - Četiri velike izgubljene bitke dovoljne da se izgubi rat za opstanak", a i podržao je Hrvatsku udrugu za promicanje novog obrazovanja i znanja primajući prošle godine njezino izaslanstvo u Predsjedničke dvore, s akademikom Adolfom Dragičevićem kao jednim od istaknutih članova.(mm)