U prvom ovogodišnjem broju zagrebačkog tjednika Globus s naslovnice, iznad naslova Junaci 2007., smiješi se u društvu s Danijelom Trbović i Viktorom Žmegaćem s odmjerenom zadrškom Geoffrey Nice, bivši glavni tužitelj u suđenju Slobodanu Miloševiću. U sljedećem broju Globus objavljuje i razgovor sa spomenutim engleskim pravnikom pod naslovom "Odvjetnik koji je Carli rekao ne". Kada je to Geoffrey Nice bivšoj glavnoj tužiteljici u Haagu Carli del Ponte rekao ne iz Globusovog teksta nismo saznali. U svakom slučaju zna se da joj nije rekao ne kada je trebao, dakle dok je s njom surađivao. No, Globusu to nije važno, uz ovakvu opremu teksta uvukli su se još malo Sir Niceu, koji je bio tako ljubazan dati im intervju i slikati se za novogodišnji broj. Iako redakciji Globusa vjerojatno nikada ne će ništa pomoći da se riješe svog provincijskog mentaliteta i pisanja, vrijedi im skrenuti pažnju kako već iz razgovora koji su objavili s Niceom može naučiti kako se može i drugačije funkcionirati.(mm)

 

 

Denis Kuljiš kao urednik Nacionala i Globusa niz je godina imao znatan utjecaj na razvoj hrvatskoga novinarstva, stvarajući afere tamo gdje ne treba i ne stvarajući afere tamo gdje treba. Njegovu karijera novinarske i moralne vertikale se nastavlja i danas potpuno nesmetano, iako je pravomoćno osuđen polovicom prošle godine zbog prijevare iz 2004. Naime, veliki poznavatelj hrvatskih prilika i neprilika htio je izgraditi prodajni centar na zemlji Jadran filma u čijem je Nadzornom odboru bio - pa ga uhvatilo. A već neko vrijeme Denisu Kuljišu hrvatska čitalačka publika nije dovoljna za njegove uratke, pa objavljuje tekstove i u banjalučkim Nezavisnim novinama. Tako i tamo razvija tezu o naprednoj zapadnoj i nazadnoj istočnoj Hrvatskoj - pišući o svojim sunarodnjacima na način zbog kojeg će ga bosanski Srbi zasigurno još dugo rado prenositi. Naravno, ne i cijeniti, jer ovi znaju što je samopoštovanje.(mm)

 

 

U jučerašnjoj emisiji «Otvoreno» urednika i voditelja Mislava Bage, raspravljalo se o trenutno u svim medijima vrlo aktualnoj temi, točnije o optužbama protiv bivšega načelnika PU osječko-baranjske Vladimira Fabera, odnosno, o njegovim navodnim pokušajima utjecanja na svjedokinju u slučaju Glavaš – Gordanu Getoš Magdić. U emisiji je preko video zida sudjelovala njena sestra, 28. godišnja pravnica Anamarija Getoš, koja je u javnost ovih dana izašla sa nekoliko audio i video snimki svojih razgovora kako sa spomenutim Faberom, tako i sa Sanjom Sarnavkom, predsjednicom udruge za zaštitu prava žena B.a.B.e., koja se, iz nejasnih razloga također našla u cijeloj priči. U emisiji su tako pušteni dijelovi audio snimki  razgovora Anamarije Getoš sa Faberom i Sarnavkom, sa kojih su se pritom mogle čuti zapanjujuće stvari. Tako smo mogli slušati, kako Vladimir Faber ucjenjuje Anamariju Getoš na način da je istoj ponudio smanjenje zatvorske kazne za njenu sestru Gordanu, ako u zamjenu potvrdi ključne dijelove optužnice protiv Glavaša. Čak i s obzirom na činjenicu da snimke ovakvoga tipa ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz na sudu, ostaje prilično nejasno s čijim se odobrenjem Faber sa gospođicom Anamarijom Getoš uopće upustio u troiposatni razgovor u centru Branimir? Što se tiče samih motiva sastanka o njima nije potrebno nagađati, jer smo ih vrlo jasno čuli sa dijela snimke koji je pušten u emisiji. Gošća «Otvorenoga» bila je i gospođa Sarnavka, koja je u početku osporavala postojanje mogućnosti da je zajedno sa Faberom sudjelovala u vršenju pritiska na Gordanu Getoš preko njene sestre, no nije mogla sakriti iznenađenje kad je shvatila da Anamarija posjeduje snimke i njihovih međusobnih razgovora.(mmb)

 

 

Dragan Primorac, ministar znanosti obrazovanja i športa, u svojem je razgovoru za Novi list najavio kako bi se najradije povukao sa političke scene i vratio svojoj prvoj «ljubavi» - medicini. Istaknuo je kako je od takvoga načina života već umoran i kako se u cijeloj ovoj priči oko podjele fotelja drži po strani jer ga one kao takve i ne zanimaju. Sve je to dodatno zašećerio slavodobitno poentiravši: «Moj životni moto je da svaki čovjek putuje stazom svoga dostojanstva i tu sve počinje i završava». Zanimljivo. Još do ne davno, Primorac je bio karakteriziran kao jedan od uspješnijih ministara bivše Vlade, te jedan od ljudi koji su zajedno sa Sanaderom iznijeli najveći dio predizborne kampanje. Kao takav, osobno je vjerojatno očekivao i svojevrsno promaknuće u «hranidbenom lancu», pa se tako u posljednje vrijeme najviše šuškalo o mogućnosti da preuzme funkciju potpredsjednika Vlade. Zaustavimo se na trenutak na konstataciji o njegovoj uspješnosti u MZOŠ i pogledajmo plodove iliti rezultate njegova rada.(mmb)

 

 

Slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel nedavno je za RTV Slovenija rekao da je Hrvatska Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas primijenila na članice Europske unije mimo dogovora sa Slovenijom i Italijom, ali i ocijenio da Hrvatskoj treba dati još jednu priliku. Ovakvom stanju stvari sigurno je bitno doprinio i predsjednik Mesić kada je u Bruxellesu izrekao «Pacta sunt servanda», misleći pritom na zapisnik koji je 2004. godine u ime MVP-a potpisao Hidajet Biščević, a u kojem su Slovenija, Italija i Hrvatska dogovorile kako u smislu zaštite svoga područja na Jadranu ne će poduzimati jednostrane korake. Po kojim je kriterijima taj zapisnik sa sastanka obvezujući sporazum nismo uspjeli dokučiti, a ako ga se kao takvog i uzme, tada se Sloveniju i Italiju mora prve prozvati. Jer i jedna i druga su, konkretno Slovenija 3. listopada 2005., a Italija 2006. godine uredno, da ne zaboravimo – jednostrano! –proglasile svoje zaštićene ekološko ribolovne pojaseve. Na koji se onda to sporazum spomenute države pozivaju i zašto, ostaje nejasno. Ono što je još ne jasnije jest odgovor na pitanje, od kud pravo vodećim ljudima ove države da o spomenutim stvarima šute na štetu građana i zemlje na čijem se čelu nalaze? Od kud pravo medijima te iste države da se pokriju po ušima i ne izvještavaju ljude koji ih čitaju i gledaju na način na koji se to od medija u demokratskom i nacionalno osviještenom društvu očekuje, i zašto je tome tako?(mmb)

 

 

O smeću koje se naziva nastavom suvremene povijesti jugoistočne Europe, a komprimirano je u nekoliko knjiga, pisat ću opširnije drugom prilikom. Za sada samo podsjetnik: spomenute knjige tiskane su u nakladi Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi, sa sjedištem u Solunu. Urednik hrvatskog izdanja je zapadnobalkanski povjesničar Krešimir Erdelja, a uz unutrašnju naslovnicu koči se znak HHO-a. O knjigama koje se nude hrvatskim školama kao «dodatni nastavni materijal», bit će riječi na tribini koju priprema Hrvatsko kulturno vijeće. Za sada ću se ograničiti samo na spomen pokrovitelja toga projekta: The United States Department of State, the United States Agency for International Development (USAID), njemačko Ministarstvo vanjskih poslova i Pakt za stabilnost u jugoistočnoj Europi. Moja prava tema su danas udžbenici povijesti odobreni za uporabu u hrvatskim osnovnim školama, odobreni i tiskani u Zagrebu, a ne Solunu, pisani na način blizak hahaoovskim krivotvorinama, ponešto suptilnije i opreznije. Kako imam đake disleksičare (bili su to i Leonardo da Vinci, Einstein i neki drugi loši đaci), ponekad moram pročitati lekcije iz, recimo, povijesnog udžbenika za 6. razred osnovne škole. Ne ću spominjati ni autore ni urednika, ali svakodnevno spominjem cijelu familiju onima koji su recenzirali i pripustili udžbenik u škole.

 

 

Do kraja tjedna sudski će vještaci ponovno procijeniti je li Branimir Glavaš sposoban za nastavak suđenja, a njegovi branitelji uložit će još jednu žalbu na odbijanje njegova puštanja iz pritvora. Glavaš je krajem prošloga tjedna zbog pogoršanoga zdravstvenoga stanja, nakon više od 50 dana štrajka glađu, iz zatvorske bolnice ponovno prebačen u zagrebačku KB Dubrava u kojoj danas nisu željeli ništa reći o Glavaševu zdravlju. Kao što smo već u nekoliko navrata pisali na portalu, Glavaš se na protest u obliku štrajka glađu odlučio zbog višekratnog uskraćivanja mogućnosti da se brani sa slobode. Izgleda kako bi bolja solucija za Branimira Glavaša bila da se umjesto na odbijanje hrane odlučio svu energiju usmjeriti na "dokazivanje svoje nevinosti" na sudu i pobijanje, evidentno vrlo klimave optužnice. Kako su svi sudionici, koji su se na ovaj ili onaj način spominjali vezano uz optužbe protiv Glavaša, jedan po jedan, svaki na svoj način od čitavog slučaja odmakli i povukli, (posljednji u nizu je Vladimir Šeks koji se trenutno ne pojavljuje niti u jednoj HDZ-ovoj kombinaciji za slaganje buduće Vlade) izgleda da je Glavaš vlastitim narušavanjem zdravlja zapravo išao na ruku svojim progoniteljima. Opravdano se zato postavlja pitanje, da li je odluka Vrhovnoga suda o njegovu privremenom puštanju koja se ovih dana očekuje, zapravo odluka kojom će se na poslijetku odlučiti da li će se Glavaša pustiti da umre u zatvoru, i da li je do toga s obzirom na sve dosad viđene slabosti čitavog predmeta Tužiteljstva uopće moralo doći?(mmb)