Nakon godinu dana suđenja u Vukovaru je završeno suđenje za strašan zločin počinjen 17. na 18. veljače 1992. pri kojem je u svojoj obiteljskoj kući u Cerni ubijen bračni par Olujić i njihovo dvoje malodobne djece (16 i 13 godina). Optuženima, nekadašnjim pripadnicima Hrvatske vojske, izrečena je ukupna kazna od 57 godina. Osobi koja je po optužnici naredila počinjenje zločina dosuđena je maksimalna kazna od 20 godina, dok su neposredni počinitelji, od kojih su trojica imala tek nešto više od 18 godina u trenutku zločina, dobili manje kazne. Pod pretpostavkom da je suđenje bilo pošteno, može se zaključiti kako je brzina sudskog postupka i presuda ispala primjerena težini zločina. No, ovaj sudski postupak nažalost je iznimka. Zločin u Hrvatskoj nije uvijek zločin. Istrage i sudski postupci vode se po potpuno nejasnim kriterijima. Za tisuće stradalih civila i vojnih zarobljenika tijekom Domovinskog rata nitko nije kriv. Ni za mučenja, ni za ubijanja. Zašto?  Zato što se zločinima radije manipulira na najružniji način, prvenstveno kao sredstvom za unutarnjopolitičke obračune.(mm)

 

 

Kako prenose mediji skupina od petnaestak mladih i maskiranih počinitelja je 13. veljače, dvadesetak minuta poslije ponoći, oštetila zgradu Učeničkog doma Vukovar u vukovarskoj četvrti Borovo naselje. Tom prilikom bejzbolskom palicom i ciglama razbijeno je 18 prozorskih stakala te nogom provaljena ulazna vrata doma. Kako kaže ravnatelj doma Želimir Hincak, tamo je bilo 15-20 mladića srpske nacionalnosti koji su bili maskirani i sa šalovima Crvene zvezde te su imali jednu bejzbolsku palicu kojom su razbijali prozore. Nogom su razvalili i ulazna vrata kada su željeli ući u čemu ih je spriječio noćni čuvar. Nakon toga su se razbježali, a ubrzo je došla i policija. Učenici tvrde da su napadači prilikom napada psovali Hrvatsku, Tuđmana, govorili im da su ustaše, vikali "ovo je Srbija", ali i prijetili djevojkama silovanjem i da će se vratiti ako ih izdaju. Mnoga djeca u trenutku kada su pristigli mediji još uvijek u stanju emocionalnog šoka i straha. Pogledajmo sada što kaže policija. «Zasad ne možemo govoriti o međunacionalnom incidentu jer obrada još traje, a nije poznat ni motiv» - rekao je zamjenik načelnika PU Miroslav Janić. I ostao živ.(mmb)

 

 

Sa internetskih stranica www.nemacenzure.com donosimo razgovor (objavljen 2005. godine) s 83-godišnjim Stjepanom Ibrišimovićem jedinim preživjelim sudionikom krvavoga događaja koji se zbio 19. veljače 1935. godine kad su jugoslavenski žandari ubili dvanaestoricu nenaoružanih hrvatskih seljaka - od toga vremena poznatih kao Sibinjske žrtve.

 

 

Još dvije tužne priče o hrvatskom pravosuđu. Parnice su bile posve različite, ali ih povezuje isti ishod. I, u oba je slučaja sudjelovao isti odvjetnik, jednom je "dobio", jednom je "izgubio". Za komentar slučaja u kojem je izgubio dobio je široki medijski prostor, kojeg nije dobila oštećena strana u slučaju u kojem je zastarom taj odvjetnik pobijedio. Naravno, gubitnici smo svi mi, odvjetnik uvijek dobiva. A naši nezavisni mediji ponašaju se selektivno, kao i obično.(djl)

 

 

Kako za Večernji list kaže Vladimir Šeks, potpredsjednik Sabora i predsjednik Odbora za Ustav, Sabor RH ove će se godine prihvatiti izmjene Ustava, najzahtjevnijega pravnog i političkog posla u zakonodavnom dijelu vlasti. Jedna od glavnih izmjena bila bi vezana uz referendum za pristupanje EU, za čiji je uspjeh prema sadašnjem Ustavu potrebno da ulazak u EU podupre većina od ukupnog broja birača u Hrvatskoj. «Ta je teška odredba u Ustav ugrađena 1997., podsjeća Šeks, kako bi se spriječili eventualni pokušaji oživljavanja neke vrste jugoslavenske državne zajednice ili stvaranja neke nove balkanske zajednice u kojoj bi bila Hrvatska. No ta bi čvrsta odredba mogla biti zapreka ulasku u EU jer je, unatoč istraživanjima koja pokazuju da većina Hrvata podupire članstvo, gotovo nemoguće osigurati tako golem odziv birača koji bi jamčio da će 2,250.000 birača poduprijeti članstvo». Dakle, da rezimiramo. Vladimir Šeks, koji se nagledao kroz ovih dvadesetak godina koliko sjedi u Saboru nagledao nebrojeno mnogo zakona i zakonskih akata, tvrdi kako je odredba o referendumskom odlučivanju većinom glasova birača u Ustav unesena kako bi se onemogućio ponovni ulazak Hrvatske u bilo koji oblik balkanskog udruživanja. Valjda računajući da građani ne će sami ići čitati Ustav Republike Hrvatske.(mmb)

 

 

U svezi s "aferom Butković", jedno razmišljanje: posve je logično da se dogodilo što se dogodilo, poznavajući sivilo informativno-političkoga novinarstva u svim medijima, a ne samo u tiskovinama. Naime, radi se o dosadnom dosluhu politike i medija, o predvidljivim pitanjima i isto tako predvidljivim odgovorima, budući da i pitač i pitani dolaze iz istoga dogmatskog kruga. Podsjeća me to na novinarstvo iz doba komunizma, kada bi dobro potkovani đak kumrovečke škole intervjuirao istaknutog " rukovodioca" . Te razgovore nitko živ nije čitao, jer su svi unaprijed znali što će se reći, što se može reći i što će se prešutjeti. Znao se i redoslijed: neupitna vodeća uloga Saveza komunista i djelovanje dotičnoga sugovornika, Jugoslavija kao idealna zemlja bratstva i jedinstva, ponešto ležerna prijetnja onima koji sve to pokušavaju narušiti, JNA kao faktor mira i stabilnosti, slavljenje Tita (odnosno kolektivnog Tita poslije Tita), te na kraju vanjskopolitičko pitanje koje se u pravilu svodi na pokret nesvrstanih. Danas su pitanja slična: pokret nesvrstanih u pitanjima novinara zamjenjuje se Europskom unijom, umjesto JNA sada je dulja kratica NATO, a pitač i pitani sjajnih su lica od radosti što hrlimo prema ograničenom suverenitetu.

 

 

Slučaj Jagodnjak na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća počeli smo pratiti još negdje u studenom prošle godine, objavivši niz priloga članova naše udruge i čitatelja portala. Objavili smo također više tekstova članova redakcije, a i Hrvoje Hitrec kao predsjednik HKV-a napisao je na ovu temu dva komentara. Hrvatsko kulturno vijeće u svezi sa zbivanjima u Jagodnjaku uputilo je otvoreno pismo Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, zatim je izdalo posebno priopćenje, i na kraju organiziralo konferenciju za tisak s roditeljima djece kojoj je uskraćeno školovanje na hrvatskom jeziku. Negdje u tjednu između najave same konferencije i njezinog održavanja ministar znanosti obrazovanja i športa Dragan Primorac uputio se u Jagodnjak i najavio rješenje cijeloga slučaja. A prema zadnjim informacijama objavljenim u utorak u dnevnom tisku, reklo bi se da je slučaj Jagodnjak napokon dobio nekakav epilog koji se ne kosi napokon u potpunosti sa zakonima i Ustavom Republike Hrvatske.(mm)

 

 

MUP je obnovio praksu informativnih razgovora s bivšim partizanima o ratnim zločinima počinjenim poslije Drugog svjetskog rata, piše Novi list. Predsjednica Saveza antifašističkih boraca Hrvatske (SABH) Vesna Čulinović-Konstantinović rekla je listu da su policajci u civilu u drugoj polovini siječnja posjetili dva bivša partizana, člana SABH-a, u Zagrebu i Glini, i "bez puno objašnjavanja kazali da su iz policije te da bi htjeli razgovarati".Ispitivani su o ratnome putu te o postrojbama u kojima su ispitivani ratovali. Nevjerojatno je kako su se predstavnici Saveza za zaštitu antifašističkih boraca, zbog nekoliko upućenih pitanja "digli na zadnje noge" i upalili zvona za uzbunu! I letimično poznavanje materije omogućuje donošenje jasnoga zaključka, a to je da su ovdje spomenuta ispitivanja(ako ih se tako uopće može nazvati) zapravo vrlo simbolična i bez ikakvoga važnijeg značaja za bilo koga, a ponajmanje za nekoliko osamdesetogodišnjih starčića koji su danas valjda u ovoj državi i nakon toliko godina u strahu da će im netko za nešto suditi. Gluposti. Da su se zločini htjeli procesuirati već bi to odavno bilo učinjeno, a sada - nakon što je prošlo više od pola stoljeća i ozbiljniji bi pokušaji da se utvrdi istina od ovih nekoliko pitanja upućenih sklerotičnim starcima zapravo bili beznačajni i smiješni. Stoga ovakva predramatična i preburna reakcija "antifašista" nije u cilju zaštite te nekolicine ljudi koje apsolutno nitko nije ni ugrozio, već obično "pokazivanje zubiju" i na najmanji mogući pokušaj ili pomisao da su "slavni" partizani krajem Drugoga svjetskog rata možda počinili neke zločine i pobili nekih tričavih stotinjak tisuća ljudi. Ne daj Bože tako nešto uopće i pomisliti, a kamoli izreći. (mmb)