Iako smo već u više navrata reagirali na neke članke u Jutarnjem listu, riskirajući da i sebi samima postanemo dosadnima, uradak Branimira Pofuka, glazbenog kritičara i novinara Jutarnjega lista, privukao je opet našu pažnju na ovaj dnevnik. Ne toliko zbog toga što je rečeno, već zbog načina na koji je to rečeno. Naime, Branimir Pofuk okomio se na urednika Glasa Koncila zbog zadnjeg uredničkoga komentara u dijelu koji se bavio nedavnom aferom Burić, zazivajući na kraju njegovu ostavku. Motive Branimira Pofuka za svoje reagiranje ne možemo sa sigurnošću znati, ali vrijedi primijetiti kako je široj javnosti postao poznat nakon ne tako davnog angažmana na HRT-u.(mmb,mm)

 

 

U incidentu, koji dogodio 4. ožujka 2007. kraj Jalalabada u afganistanskoj pokrajini Nangahar, više marinaca iz osiguranja konvoja otvorilo je vatru iz automatskog oružja na civile, nakon što je jedan od njih ranjen u samoubilačkom napadu. Skupine za zaštitu ljudskih prava objavile su da je tom prilikom 19 nenaoružanih civila ubijeno, a 50 ljudi je ranjeno. Iako Hrvatska vojska 1995. godine, točnije za vrijeme trajanja danas na Haaškome sudu toliko aktualne akcije «Oluja», po mnogim kriterijima navodno nije bila ni blizu zadovoljavanja NATO standarda, ne sjećamo se da je i u jednoj akciji Hrvatske vojske na ovakav način pobijeno i ranjeno toliko civila koliko je to učinjeno tijekom samo jedne «lude i uzbudljive» vožnje američkog konvoja. Pa ipak, danas se sudi hrvatskim generalima po zapovjednoj odgovornosti, dok američki časnici za teške incidente bivaju oslobođenih bilo kakvih optužbi i puno prije suđenja.(mmb)

 

 

U nedjeljnoj emisiji u kojoj je novinar HTV-a Aleksandar Stanković ugostio redatelja Jakova Sedlara povodom premijere njegova dokumentarnoga filma «Tuđman», za koji je scenarij napisao predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća Hrvoje Hitrec, ponovno je pokazana sva ona «objektivna neobjektivnost», koju «hrvatski» novinari i urednici već godinama sustavno demonstriraju kada je u pitanju bilo što vezano uz prvog hrvatskog predsjednika ili ne daj Bože samom spomenu nacionalnoga na onome što bi trebao biti nacionalni medij. Tako se Stanković svim silama potrudio opravdati svoju ulogu «naprednog, liberalnog» mladog urednika, koji sjedi nasuprot režisera jednog propalog i ozloglašenog režima. Branio je svoje teze i opovrgavao Sedlarove s toliko ustrajnosti, da bi se čovjek gledajući emisiju zapravo mogao zapitati da li je Sedlar gostovao u zagrebačkom ili možda beogradskom studiju u kojem ga, vjerujemo, radi njegove «sulude» ideje da napravi dokumentarac o Franji Tuđmanu ne bi ništa više napadali, ako ne i manje. No, u svojem je izlaganju i Sedlar izrekao jednu tvrdnju s kojom se teško složiti. Kazao je, naime, kako je za stanje danas odgovorna vlast, ali i čitavi narod koji ju je izabrao.(mmb)

 

 

Medijsko prešućivanje kao i mnogobrojne sitne i veće manipulacije s kojima se drži danas u šahu cijelo hrvatsko društvo sve su češće predmet ljutnje i kritika. Ove kritike ne upućuju samo pojedinci koji u raznim okolnostima postaju žrtve neobjektivnoga izvještavanja i komentiranja, već se na način rada hrvatskih medija konstantno žale mnoge nevladine udruge s nacionalnim predznakom, udruge branitelja, a u zadnje vrijeme sve učestalije i Katolička Crkva. Ukratko, razloge za prosvjede imaju svi oni koje je trenutni politički establishment u jednom trenutku označio kao možebitno opasnima. A spomenuti establishment je iznutra slab i izjeden svojom pokvarenošću, što se najbolje vidi iz mnogih nedavnih afera. Radi se o grupi ljudi unutar koje svako o svakom sve zna, i koja da bi ostala na i pri vlasti mora dobro kontrolirati velike medije, odnosno ne dozvoliti bilo kakva iznenađenja ili inicijative koje nisu pod njezinom kontrolom.(mm)

 

 

Mile Gotovina, otac generala Ante Gotovine,  preminuo je u četvrtak rano ujutro u svojoj kući u Pakoštanima od infarkta u 76. godini života. Zdravstveno stanje Mile Gotovine narušilo se prije sedam godina kada se počelo nepravedno optuživati Antu Gotovinu, a prvi srčani udar dobio je nakon optužnice protiv sina. Ante Gotovina ne će doći na pokop svog oca u Pakoštane. Iako je Sudsko vijeće Haškog suda bilo spremno da generala pusti na pokop, Gotovina se Vijeću zahvalio, te rekao da će odustati od korištenja te mogućnosti jer ne želi narušiti dignitet očeva pokopa. General Gotovina očito je procijenio da bi mnogi njegovu pristutnost na pokopu iskoristili kao mogućnost da ga vide, te bi time bio narušen dignitet pokopa. Čitava ova situacia najbolji je pokazatelj koliko je tragična politika koja je u poslijednjih skoro desetak godina dopustila nedopustivo – apsolutno obezvrijeđenje Domovinskoga rata i svih ljudi koji su se u njemu borili, uključujući i one najzaslužnije, ljude koji su istinski nacionalni junaci poput generala Gotovine. No oni su danas progonjeni kao divlje zvijeri i zatvoreni u mraku svojih ćelija, do neki drugi i «zaslužniji» haraju hrvatskom politikom, vojskom, gospodarstvom i medijima.(mmb)

 

 

Hrvatski «nezavisni» mediji na različite su načine popratili 63. obljetnicu Bleiburga. Tako su se procjene posjetitelja kretale u razmjeru od 3 do 10 tisuća ljudi, što je samo po sebi totalni nonsens, jer se takve stvari u današnje vrijeme ne moraju nagađati, nego prilično lako točno utvrditi, osim ako naravno u nečijem interesu nije suprotno. Ono što je hrvatskim «nezavisnim» medijima u ovom slučaju zajedničko, jest način izvještavanja koji je u prvi plan stavio pojavljivanje nekoliko ljudi u crnom. Od tri slike na naslovnici, na dvije su bile osobe sa ustaškim znakovljem i hrvatske zastave među kojima se naziralo i nekoliko crnih zastava a ispod tih bila je mala sličica hvarskog biskupa...tekst nije trebalo ni čitati jer su slike sugerirale spoj "ustaša i Crkve", ali zato javne osude poslijeratnih komunističkih zločina nije bilo. Ni riječi o 1500 jama u koje su bacane žrtve zločinaca zbog kojih se ustvari i skup u Bleiburgu svake godine i održava, ni riječi o zločincima, njihovim imenima, naredbodavcima, zapovjednoj odgovornosti, 63-godisnjoj medijskoj šutnji, "odgovornim" političarima koji i danas opravdavaju masovna ubojstva bez suda nakon 2.svj. rata osvetom.(mmb)

 

 

«Zdravo Marijo» naslov je desetog po redu albuma pjevačice Severine Vučković, nekad poznatije kao «Seve nacionale». No, ono što je nekad bila Dalmatinka, odnosno djevojka sa sela koje su je na to mjesto i postavile, današnja Severina izgleda je spakirala kofere i od djevojke s mora otišla na istok, prema obalama Dunava. Ustvari, možda se od tamo, nakon što je sa svojim mentorom Goranom Bregovićem snimila album, više nije trebala niti vratiti. Jer, ovaj glazbeni uradak teško da može biti namijenjen hrvatskoj publici, prije bi čovjek stekao dojam da se Seve orjentirala prema novom, istočnom tržištu. E pa dobro. Njeno je to pravo, kao što je i njeno pravo da snima što hoće, kada hoće i gdje hoće, pa makar to bile i turbo-folk poskočice. Sve dok njena «umjetnost» ne postane uvredljiva. Nakon svih njenih skandala koje je na ovome mjestu nepotrebno nabrajati jer su ionako dobro poznati, a i mjesto im je prvenstveno u žutim rubrikama , a ne na ovome Portalu, vjerojatno je vrlo teško ponovno i iznova biti provokativna i svojoj publici (ma koja god to bila) stalno nuditi nešto novo. Pa je ovoga puta Seve koristila dobro prokušanu metodu, koju je uostalom prije nekih dvadesetak godina probala i pjevačica Madona (i relativno brzo od nje odustala), a to je indirektno pljuvanje ili zbijanje šale na račun Katoličke crkve.(mmb)

 

 

Kad će osvanuti taj dan da će se u Hrvatskoj prestati manipulirati poviješću? Kad ćemo postati vlasnici istine o sebi, a ne sakupljači laži i podmetnutih izjava razno-raznih dušebrižnika? Kad će sustav trodiobe vlasti uspostaviti instrumentarij samokontrole i početi brinuti o onima zbog kojih se ova država zove zemlja i domovina Hrvata? Tko o čemu, neki uvijek o jednim te istim temama: Tuđmanovoj «vladavini» i potenciranju podjela na partizane i ustaše 60 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ta je polarizacija u tolikoj mjeri danas zahvatila hrvatsko društvo da predstavlja osnovno pitanje i «problem» čitavoga naroda i njegove budućnosti. A što i tko se zapravo iza takvih podjela krije? Oni koji iz laži još uvijek pokušavaju i djelomično uspijevaju politički profitirati. A ono što bi se zapravo danas trebalo učiniti jest da se svaki od spomenutih zločina znanstveno do kraja istraži, od Jasenovca do Bleiburga - zločin je zločin i žrtva je žrtva. Prečica nema. Trenutno rasprave u Hrvatskoj opet jasno pokazuju da tek kada se jednom utvrdi i javnosti učini dostupna istina možemo konačno krenuti naprijed.(mmb)