Nakon Drugoga svjetskoga rata odnosi između naroda, kao i sama komunistička Jugoslavija, temelji su se dobrim dijelom na mitu o 700.000 ubijenih osoba u Jasenovcu, odnosno na monstruoznoj laži o genocidnosti hrvatskoga naroda. Danas smo svjedoci kako se izvana i iznutra hrvatskom narodu nameće novi kolektivni grijeh. Ovaj puta radi se o "najvećem etničkom čišćenju nakon Drugoga svjetskoga rata", odnosno o konstrukciji po kojoj je Republika Hrvatska tijekom Domovinskog rata etnički očistila svojih 250.000 građana zato što su bili srpske nacionalnosti. Na ovakve izmišljotine može se reagirati argumentima i istinom, što svakako treba činiti. No, isto tako treba primijetiti kako je izmišljanje masovnih zločina jednako pogubno kao i negiranje masovnih zločina. Zbog toga bi one koji sudjeluju u stvaranju novog mita o 250.000 protjeranih Srba tijekom Domovinskog rata trebalo pozvati na krivičnu odgovornost zbog širenja nacionalne mržnje i netrpeljivosti.(mm)

 

 

 

Osamdesetih godina SFRJ tone u sve dublju politčku i gospodarsku krizu, što se odražava na sve zaoštrenije odnose među republikama i pokrajinama. Cilj Srbije je stvaranje unitarisičke Jugoslavije ili Velike Srbije, prema poznatom Memorandumu SANU iz 1986. godine. Radi provođenja ovakvog programa srpsko vodstvo pomoću nacionalističkih jurišnika, i uličnih demonstracija u drugoj polovici 1988. godine ruši postojeću vlast u Crnoj Gori, Vojvodini i Kosovu. Pomoću srpskog pučanstva u Hrvatskoj i ubačenih nacionalističkih elemenata želi se destabilizirati Hrvatska. Istom cilju služi i JNA, oduzimanjem oružja Teritorijalnoj obrani Hrvatske i naoružavanjem srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj. Takvoj velikosrpskoj politici u Hrvatskoj javlja se organizirani otpor. Tijekom 1989.godine u Hrvatskoj se osnivaju i registriraju prve političke stranke. Među prvim organizacijama Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatskoj osnovan je Odbor HDZ-a u Šarengradu 30. prosinca 1989.godine. Početkom 1990. godine osnovani su odbori HDZ-a u lloku, Bapskoj i Mohovu te Odbor Hrvatske kršćanske demokratske stranke u Iloku.( www.domovinskirat.hr)

 

 

Branitelji su posljednjih godina u Hrvatskoj svakako bili jedna od «najpopularnijih» meta za odstrel. Ponajviše su za to odgovorni mediji većina kojih se spram njih odnosila doslovce pljuvački. Spominju ih gotovo isključivo u negativnom kontekstu, kao nekakav tamo «dio populacije» koji se stalno nešto buni, zahtjeva, negoduje, psihičke bolesnike često odgovorne za pravljenje raznih «društvenih nereda». Usput budi rečeno, kad bi ti neredi bili jedini koji se u ovoj državi događaju Hrvatska bi bila Eldorado, a ne jadna kriminalom i korupcijom zarobljena zemlja predvođena političkim vodstvom koje spomenute probleme ili ne će ili ne može riješiti. A za negativnu sliku, ali i stanje i položaj branitelja u Hrvatskoj danas jednako su odgovorne političke elite kojima je te ljude očito odgovaralo gurnuti na margine društva, ali i dostojanstva, prisjetivši ih se samo tu i tamo, pred izbore, kao značajan dio biračkog tijela kojim se, zbog njihova nezavidnog materijalnog položaja valjda može manipulirati, no često se pokazalo kako je situacija upravo obrnuta. Jer, ako itko u ovoj državi sustavno diže glas protiv svih vrsta i oblika nepravdi, onda su to upravo braniteljske udruge. I to ih čini nepodobnima i neželjenima u državi koju su svojom žrtvom itekako pripomogli stvoriti. No čovjek uvijek ostaje čovjek, bez obzira koliko malo ili puno imao, bez obzira koliko nepravdi i poniženja morao progutati, ljudsko dostojanstvo i karakter još uvijek se ne mogu mjeriti novcem i utjecajem. A da je tome tako, dokazalo se i pokazalo i po ne znamo koji puta ovih dana.(mmb)

 

 

Kriza koja je prije godinu dana započela u SAD-u zbog teže naplativih subprime hipotekarnih kredita putem sekuritiziranog duga banaka prelila se na razvijena tržišta kapitala i zahvatila čitavi svijet. No, iako su hrvatski ekonomski analitičari do jučer bili suglasni kako spomenutu krizu hrvatsko gospodarstvo ne će u težem obliku osjetiti barem još godinu i pol dana, sudeći po izjavama hrvatskih političkih dužnosnika, jučer se nad nebom iznad Lijepe Naše doslovce otvorio ekonomski pakao. Tako su i premijer i predsjednik više ili manje usuglašeno istaknuli kako Hrvatsku u gospodarskom smislu čekaju teška vremena i kako je potrebno više no ikad stegnuti remen. Sanader je pritom iznio i smjernice prema kojima se njegov «new deal» planira i provesti. Da previše ne duljimo s kompliciranim stručnim parametrima koji su ionako previše apstraktni i previše sliče na općenite floskule, koncentrirajmo se na konkretne stvari koje su se iz čitave priče mogle razabrati. A to je, kako premijer reče, proračunski deficit od nula posto kojeg se planira ostvariti prvenstveno zamrzavanjem plaća, na državnoj i lokalnoj razini. Oko toga se pitanja čak između vladajuće koalicije i oporbe, barem zasad uspio čak i postići i nekakav barem privremeni konsenzus, no političari su političari i oni za svoje postupke mogu imati ovakve ili onakve razloge, stoga je bolje primijetiti što na novopredložena rješenja kaže struka.(mmb)

 

 

U «Jutarnjem listu» od 13. studenoga 2008. objavljen je komentar Davora Butkovića pod naslovom «Hrvatskoj treba nova politika prema Srbiji». Osvrćući se na nedavnu izjavu Vuka Jeremića, srbijanskoga ministra vanjskih poslova, da je Hrvatska (a ne Srbija) izvršila etničko čišćenje, D. Butković već u prvim rečenicama kaže: «Valja reći da nema nikakvog spora da Tuđmanova vlast nije smjela protjerati Srbe …da je dr. Tuđman doista bio povijesno i moralno odgovaran i da je imao jasnu viziju poratne, demokratske Hrvatske, učinio bi sve što može da se odlazak Srba u ljeto 1995. spriječi.» Znači, D. Butković podržava tezu da su Srbi protjerani. Na taj način implicite podržava i stajališta službene srbijanske politike, stajalište Save Štrpca i haašku optužnicu protiv hrvatskoga vojnog i političkoga vodstva. Zastupajući tu, povijesno duboko neistinitu tezu, Butković se nalazi u sukobu s činjenicama, u sukobu s mišljenjem Ustavnoga suda RH iz 2002. i u sukobu sa službenom hrvatskom vlasti, koja – bez obzira na grijehe počinjene u odnosu s Haaškim sudom – nikada nije mogla niti može zastupati tezu o protjerivanju Srba 1995.(H.Hitrec)

 

 

Vjerojatno ne čitate beogradski «Nin». Ne čitam ga ni ja, ali s vremena na vrijeme dođe i do mene poneki napis, pa ga pročitam jer mi ćirilica ne zadaje teškoće. Tako sam nedavno dobio članak objavljen svršetkom listopada, pod naslovom «Naši porazi nisu konačni». Naime, na skupu posvećenom liku i djelu Dobrice Ćosića, pojavio se Ćosić osobno i rekao, otprilike, da je knjigom «Vreme vlasti» završio svoj romansijerski ciklus, štoviše, da napisao svoj posljednji roman. O književnosti nije htio govoriti, pa ni svojoj, nego je održao vrlo dug i naporan govor o «srpskoj krivici» u bližoj povijesti. Ukoliko ste taj govor pročitali u «Ninu» ili gdje drugdje, ispričavam se što vas gnjavim. Ako niste, evo o čemu je riječ. Ćosić, jedan od apologeta velikosrpske misli i prakse, godine Gospodnje 2008. kaže: «Mi ne možemo ozdraviti kao nacija ako svjesno ne progovorimo o svojim zabludama i zločinima koje smo činili u Drugom svjetskom ratu, građanskom ratu, titoizmu, Miloševićevom režimu, ratovima s Hrvatima, Muslimanima i Albancima. Ako svi šutimo, svi smo krivci. Zločin postaje normalan. Predajemo se ravnodušnosti i nihilizmu.»(H.Hitrec)

 

 

U današnjoj svakodnevnici koja je prepuna žurbe, stresa, poslovnih, ali i privatnih obveza za koje nam se ponekad čini kako će nas doslovce ugušiti, čovjek i nema baš nešto previše vremena za opuštanje i razbibrigu. Nakon završetka napornoga radnog dana, svakako bi se moglo naći i pametnijih načina za opuštanje od pasivnog zavaljivanja pred male ekrane, zasigurno bi bolje prijala šetnja na svježem zraku, druženje s knjigom ili naprosto provedeno kvalitetno vrijeme s našim bližnjima, s kojima ionako premalo razgovaramo. No, u većini slučajeva čovjek nakon svih obveza koje su mu toga dana visile nad glavom ipak najčešće sjedne pred televizor, u nedostatku snage za nešto pametnije. I tu sada dolazimo do ključnoga trenutka koji je tema današnjeg komentara. Jer kad primimo daljinski upravljač u ruke i pod pretpostavkom da većina nas još uvijek prednost daje «domaćim» TV postajama pred stranim kanalima, zapravo počinje agonija. Na činjenicu da se na hrvatskoj televiziji (ama) već dugo vremena ništa vezano uz Hrvatsku (ili jako malo toga) ne može vidjeti, već smo odavno navikli. Navikli smo tako da ne samo da nikakvih emisija na temu Domovinskoga rata, osim onih koje se emitiraju 5. kolovoza ili na Dan nezavisnosti na TV-u nema. Serijal Heroji Vukovara koji se teškom mukom probio do etera HRT-a tek je iznimka koja potvrđuje pravilo. Isto tako puna nam je kapa emisija koje se s druge strane kontinuirano već godinama prikazuju u udarnim terminima i na perverzno-ljigav način pokušavaju Hrvatima doslovce uliti u glavu što se događalo devedesetih godina, samo u nekoj modificiranoj i rekonstruiranoj verziji istine. No ono što je posebno iritantno je situacija koja se razmahala ponajviše posljednjih mjeseci. Tako su se hrvatski elektronski mediji danas pretvorili u jedan moderan autoput «bratstva i jedinstva» čija je glavna misao vodilja «Ko nas bre zavadi?».(mmb)

 

 

Pod gornjim naslovom ne mislim pisati o Vici Vukovu, nego o našim aktualnostima. Jedna se zbila protekloga vikenda, kada su brat i sestra Pusić priredili jugoslavenski skup u Zagrebu, naravno, slabo prikrivajući istočnu orijentaciju zapadnim integracijama. Skupu je bio nazočan i Mesić, čija je nova paradigma agresije na Hrvatsku (svi se svima ispričati) već odavno znana, te je u njegovoj prisutnosti predstavnik Srbije ili Vojvodine ili tko je već taj javnosti nepoznat čovjeka, izvolio reći da se svi svima trebaju «izviniti», što je valjda temeljna pretpostavka za brži i uspješniji put u treću Jugoslaviju. Tome skupu koji nije imao službeni karakter, koliko sam shvatio, nego je predstavljao komornu spletku u režiji Zorana Pusića, javna i nejavne televizije posvetile su visoku pozornost. Posebno je napomenuto da se radi u stvari o pripremnom skupu za balkanski sastanak na visokoj razini, koji je vrlo potreban jer postoje remetilački faktori u zapadnobalkanskoj regiji. Mesića zabrinjava Srbija, s kojom odnosi stagniraju. Zabrinjava ga i «republika srpska», odnosno sukob Dodik – Silajdžić , koji vraća stvari na početak devedesetih.(H.Hitrec)