Ovih je dana hrvatska Vlada, opečena svojim rješavanjem "svjetske" gospodarske krize ukidanjem božičnice i božičnih domjenaka, odlučila osnovati Ekonomsko vijeće s petnaest članova sastavljeno po medijskoj formuli „ekonomija ekonomistima“. No, ovakvim se potezom priznaje nemoć Vlade da riješi nove krizne situacije, uz prethodnu mnogo dublju nemoć da se razmjerno mirno razdoblje iskoristi za industrijalizaciju i modernizaciju zemlje. Možda zato da bi iza "svjetskog" neuspjeha prikrila sudjelovanje u tom osnovnom hrvatskom neuspjehu, Vlada intenzivno gura Ekonomsko vijeće u prvi medijski plan. Tako ponajprije zasjenjuje svoju elementarnu političku odgovornost za potpunu prazninu svojih floskula o "društvu znanja". Ipak, bez obzira na računice Vlade, postavlja se konceptualno pitanje može li izabrano Ekonomsko vijeće riješiti spomenutu dvostruku krizu Hrvatske. "Svjetska" je kriza posljedica dubokih strukturnih neravnoteža koje su nastale prenošenjem mnogih proizvodnih djelatnosti sa Zapada na Daleki Istok i napose u Kinu. U tekstu akademika Slavena Barišića koji slijedi zato donosimo nekoliko osnovnih naznaka o industrijalizaciji Kine i o "Vijeću" koje je taj proces vodilo. Vjerujemo da će se nakon tog uvida pojačati skepsa čitalaca prema izgledima za uspjeh našeg ekonomističkog Ekonomskog vijeća, i prije no što pogledaju u njegov konkretni sastav.(mm)

 

 

Ravnatelj Pomorskog muzeja u Splitu Stjepan Lozo ovih dana pod nazivom ‘Kompartijo, mirisavo cvijeće’ namjerava izložiti biste, fotografije, knjige i pjesmarice u čast Partije. Riječ je o bistama «prekaljenih partizanskih heroja» Vlade Bagata, Velimira Škorpika, Karla Rojca, Sergeja Mašera i njihovog glavnog komandanta – Tita. Muzejski kustos Ljubo Radić istaknuo je kako su spomenute biste početkom devedesetih godina bile politički opasne i nisu imale nikakvu materijalnu vrijednost, a da bi danas mogle, s obzirom na nostalgičarske trendove u društvu izazvati veliko zanimanje građana. Ono što bi se moglo zaključiti jest da ti likovi nisu bili, kako je to Radić kazao opasni početkom devedesetih, nego podosta godina prije toga kad su predvođeni jednim od najgorih komunističkih zločinaca na svijetu Titom prouzročili smrt stotina tisuća Hrvata. No ono u vezi s čim je spomenuti kustos na žalost ipak poentirao jest da se Hrvatska danas pod jakim utjecajem projugoslavenskih struktura u određenom dijelu pretvorila u nekakvo polunostalgičarsko društvo. Iako, ono što nikako nije i ne može biti jasno jest za čime se to zapravo žali.(mmb)

 

 

18. studenoga na Dan sjećanja na vukovarsku žrtvu, na prvom je programu Hrvatske televizije, a nakon središnjeg Dnevnika, prikazan film «Zapamtite Vukovar». Ništa u toj činjenici ne bi bilo sporno kad ovaj film ne bi predstavljao najobičniju krivotvorinu istine o onome što se u Vukovaru zbivalo, točnije manipulaciju sudbinama vukovarskih heroja novinara Vukovarskoga radija Siniše Glavaševića i Branimira Polovine. Njih dvojica koji su danas nesumnjivo simboli vukovarske žrtve, borbe i ponosa, ali i hrvatske novinarske hrabrosti od koje je danas malo što ostalo, na nedopustiv su način, tendenciozno ili samo površno, prikazani potpuno neautentično. Film koji govori o stvarnim ljudima i događajima, a pogotovo ako je tema osjetljiva poput ove u kojoj se radi o jednom od najeksponiranijih ratnih zločina u Hrvatskoj prije svega mora biti činjenično utemeljen, a film Fadila Hadžića to nikako nije. Ostaje nejasnim iz kojih je razloga redatelj filma ovoj iznimno osjetljivoj i Hrvatima prevažnoj temi pristupio s toliko nemara i površnosti, ne istraživši ni osnovne činjenice i ne poslušajući brojne svjedoke koji su mu bili nadohvat ruke. Dovoljno je pogledati koji nastavak serijala "Heroji Vukovara", a da se shvati koliko je ljudi tamo bilo i koliko ih je redatelju moglo pripomoći svojim iskazima, naravno, u slučaju da su ga ti iskazi zanimali. Ali nisu. Ovako, njegov je film događaje u vukovarskoj bolnici i na Ovčari prikazao u maniri balkanske krčme u naglašeno romantiziranoj, kazališnoj izvedbi koja svojom «autentičnošću» zapravo ne daje niti naslutiti što se tamo tih tragičnih dana zaista i dogodilo. (mmb)

 

 

Neposredno nakon mučnog ubojstva mlade Ivane Hodak većina ljudi u nevjerici je čitala strašne medijske napise koji su sustavno pokušavali diskreditirati žrtvu dovodeći je potpuno neopravdano u vezu s ljudima iz kriminalnog miljea. Opću konsternaciju izazvala je onda Globusova fotomontaža, odnosno gnjusna krivotvorina Ivane kako sjedi u krilu generala Zagorca, s kojim su je bezuspješno pokušavali dovesti u ljubavnu vezu. Danas, medijska se haranga na obitelj Hodak nastavlja podjednakim intenzitetom, ali u nešto drugačijem smjeru. Tako je posljednjih dana tjednik Nacional, kojeg Zvonimir Hodak, ali i ne samo on, naziva «neslužbenim glasnikom mafije» donio zlonamjerne konstrukcije kako je pokojna Ivana navodno vodila brigu o svim imovinsko-pravnim pitanjima i građevinskim projektima klijenta svog oca Vladimira Zagorca, kako su njih dvoje učestalo komunicirali te ponavlja sumnju da su neko vrijeme bili u odnosu koji nije bio samo poslovan. Pa iako ovakva pisanja predstavljaju eklatantan primjer kršenja  elementarnih načela novinarske profesije, nitko se u hrvatskom društvu do današnjega dana nije našao pozvan na ovakve blasfemne napise reagirati i tražiti odgovornost za rečeno ili napisano. Ovako ispada da tugujuća obitelj sada mora voditi vlastiti privatni rat, čak se i povlačiti po sudovima ne bi li prava bila bar malo zadovoljena. Postavlja se pitanje - gdje su danas te udruge i ljudi koji se vole hvaliti kako brinu o zaštiti ljudskih prava u Hrvatskoj, zašto se nitko od njih nije oglasio? Što je s političarima koji inače vole zabadati nos u apsolutno sve i svašta, kako to da u slučaju Ivane Hodak svi šute? Za razliku od njih, Portal HKV-a šutjeti ne će i o ovoj, ali i sličnim temama, nego ćemo pisati i govoriti u skladu s našom savješću.(mmb)

 

 

U pismu koje sam prije nekoliko dana uputio članovima Hrvatskoga kulturnog vijeća, spomenut je bio i Hrvatski sabor, odnosno njegov Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu, kao jedna od institucija kojoj se Hrvatsko kulturno vijeće obraćalo u svezi s ignorantskim odnosom prema našoj udruzi . U međuvremenu se ipak oglasio predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora, prof. dr. Petar Selem. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti. "Cijenjeni g. Hitrec, u povodu Vaše predstavke od 3. listopada o.g. mogu Vas za sada izvijestiti da sam se za potrebne informacije i razjašnjenja obratio ministru kulture mr. sc. Boži Biškupiću, pogotovo iz razloga što iz predstavke nisam mogao zaključiti na koje ste se natječaje i kod kojega državnog tijela prijavljivali s programima Hrvatskoga kulturnog vijeća. Nakon što primim odgovor i eventualno pribavim druga potrebna razjašnjenja, odgovorit ću Vam. U predstavki također predlažete da Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu, iz razloga što ih iznosite u predstavci, jednu točku dnevnog reda posveti Hrvatskom kulturnom vijeću. Kao predsjednik ovog saborskog tijela, na temelju odredbi Poslovnika Hrvatskog sabora i dosadašnjeg iskustva, ocjenjujem i moram vas izvijestiti da ne nalazim nekih mogućnosti za to....." (H.Hitrec)

 

 

Pitali su me privatno, ja odgovaram javno. Naime, pitanje je bilo u svezi s namjerom osnivanja Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima. Inicijativa je bila predstavljena 24. listopada 2008. u Vukovaru. Pokretači su Vesna Teršelič (Documenta, Hrvatska), Fond za humanitarno pravo (Nataša Kandić, Srbija) i Istraživačko-dokumentacioni centar ( Mirsad Tokača, BiH). Uključena bi bila cijela bivša Jugoslavija, s tim da Kosovo nastupa samostalno. Radi se, dakle, o razvitku zapadnobalkanske zajednice, jer je uočeno da «civilno društvo» ponešto zaostaje za regionalnim jedinstvom država i vlada, u zadnje vrijeme žalibože neznatno zamrznutim zbog durenja Srbije oko Kosova. Ne želim biti ciničan, štoviše, kada su u pitanju ratni zločini i potraga za nestalima (više od 17 000 s područja bivše Jugoslavije) suosjećam s obiteljima bilo gdje se nalazile, no dužnost mi je upozoriti što se to iza brijega valja. Prije konačnoga odgovora na pitanje o REKOM-u još nekoliko podataka. REKOM pritisnuti vlade i države da oslužbene tu regionalnu komisiju. U svrhu toga pritiska šalju pozive na sve strane, ali se žale da «udruge žrtava ratova ne pokazuju volju da se pridruže». Čini se da minimalan uspjeh imaju jedino u Hrvatskoj, gdje su se od spomenutih udruga odazvale ipak dvije, ali su se zato prijavile mnoge koje nemaju ama baš nikakve veze s ratom ni žrtvama, istospolne i biljne.(H.Hitrec)

 

 

Mesiću se obila o glavu izjava o štednji na pogrebima hrvatskih branitelja. Čak i njemu inače sklone tiskovine drže da komunistički šef Pantovčaka nije brojao do tri kada se odlučio na morbidni ispad.Hrvatsko kulturno vijeće dalo je priopćenje istu večer. Priopćenje je korektno objavila HINA, prenijeli su ga i neki mediji, u skraćenom obliku, odnosno bez rečenice da branitelji moraju odlučno reagirati i tražiti demisiju S. Mesića. Javio se i predsjednik HVIDRA-e , traži se isprika ili će branitelji prosvjedovati na Trgu hrvatskih velikana  kako su javile televizije. Danas, u srijedu ujutro, ne vidim još znakove isprike, osim tankoga i neuvjerljivog obrazloženja S. Mesića koji se obrušio na – tajnice. I to na dan kada se najviše govori o nasilju nad ženama. Smatram da branitelji ne smiju odustati od prosvjeda, kao što sam siguran da se Mesić ne će ispričati. On je, uostalom, bio najavio da će u ostatku mandata biti još radikalniji, što znači još partizanskiji i još antihrvatskiji, ako je moguće, još udbaškiji i još boljševičkiji. Ukoliko se ne ispriča ni nakon braniteljskoga prosvjeda, onda taj prosvjed treba dobiti karakter permanentnog protesta, sve do abdikacije velikoga vođe. Moje je mišljenje, i ne samo moje, da Mesiću i ne treba dati mogućnost da sam podnese ostavku (i tu se ograđujem od vlastitih riječi o demisiji) nego treba biti opozvan s dužnosti predsjednika, temeljem postojeće odredbe u Ustavu RH.(H.Hitrec)

 

 

Predsjednik Mesić ovih je dana neprimjerenim, neukusnim i štoviše degutantnim izjavama o planiranoj uštedi na sprovodima branitelja ponovno šokirao čitavu hrvatsku javnost. Ono što je posebno zanimljivo, a možda i znakovito jest da su ovoga puta iako itekako očekivane, izostale reakcije predstavnika Vlade, posebice premijera Sanadera, koji je izgleda ovaj eksces odlučio ne komentirati. Na taj način zapravo Mesiću ostaju potpuno otvorene ruke jer je izostao onaj korektivni faktor koji je temeljna značajka odnosa premijera i predsjednika u Hrvatskoj, odnosno značajka takozvanog sustava podjeljene vlasti općenito. Jer, ako Sanader šuti, nitko drugi za reakciju i ne preostaje, naime, poznato je kako druga najveća stranka u Hrvata manje ili više otvoreno podržava Mesića, s kojim na neki modificirani prešutni način gotovo da koaliraju, što nije ništa čudno ako se u obzir uzme tijesna povezanost SDP-a i HNS-a na državnoj razini. No pitanje koje je u ovoj priči možda i najbitnije jest iz kojeg to razloga premijer šuti na predsjednikove eskapade moći i bahatosti. Je li to zato što je svjestan da je politički slab i mudro čuva stečene pozicije, ma koliko god one bile poluformalne? Možda ne želi pridonositi širenju kaosa koji bi dodatno otežao put Hrvatske u EU? Bilo kako bilo, Sanader se u ovom trenutku očito odlučio pritajiti i iz vlastitih interesa (ma kakvi oni bili) držati privremeno primirje na relaciji Banski dvori-Pantovčak. A da se nešto kuha daju naslutiti i najnovije izjave predsjednika Mesića vezano uz predstojeće predsjedničke izbore.(mmb)