Smrću dr. Franje Tuđmana završila je jedna epoha novije hrvatske povijesti. Epoha je to koja predstavlja kraj četrdesetpetogodišnjeg komunističkog mraka i stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske. Unatoč nepovoljnim međunarodnim okolnostima i agresiji kojoj je Hrvatska bila izložena, ispunio se tisućljetni neprekinuti san hrvatskoga naroda o samostalnoj i slobodnoj državi. Međutim, kao što je pod vodstvom dr. Tuđmana stvorena Hrvatska država, tako je njegovom smrću ona i pokopana. Napadi na dr. Tuđmana, a time i na hrvatsku državu personificiranu u njegovoj osobi, započeli još za njegova života. Nepotrebno je podsjećati na subverzivno djelovanje sluganskih plaćeničkih piskarala i kojekakvih nevladinih udruga, podudruga i zadruga. Konačno, mnogi od njih i sami su se hvalisali kako im je cilj bio rušenje «Tuđmanova režima». U financiranju rušenja «Tuđmanova režima» strani nalogodavci nisu škrtarili, kao što se domaći izvršitelji nisu zaboravili pohvaliti kako uživaju financijsku i inu podršku izvana.(D.Dijanović)

 

 

Kada se nedavno pronijela vijest da bračka općina Sutivan daje pet tisuća kuna mladencima a znatno više svote za prvo, drugo i treće dijete, te dvadeset tisuća kuna za četvrto – pozornost javnosti se nakratko svrnula na čarobni maleni grad, koji često nezasluženo ostaje u sjeni mondenskoga Bola i mnogoljudnijeg Supetra. Povijest Sutivana (odnosno Stivana kako se odvajkada zvao) paradigma je sudbine mnogih dalmatinskih gradova, postupnog naseljavanja i rasta koji traju stoljećima, te nagloga iseljavanja, stagnacije ili nazadovanja – posebno na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće, ali i kroz cijelo prošlo stoljeće. Mnogi su Stivanjani napustili rodnu luku i nastavili život u Južnoj Americi, osobito u Čileu , gdje je od 30 000 Hrvata najviše Bračana. Demografsku sliku Stivana u prošlosti može se pratiti po starim zapisima. U vrijeme kada su ondje imali posjede plemići Ivanovići (l6. st.) bilo je oko 300 stanovnika, a svršetkom stoljeća, kada Juraj Lenković nudi papi Stivan kao luku za papinsko brodovlje, čini se da je broj nešto manji, ali slikovito naselje i tada živi prilično burno, ako je zaključiti iz vizitacija biskupa Cedulina.(H.Hitrec)

 

 

Svako malo kako se u Sloveniji istraži neka nova grobnica s hrvatskim žrtvama ubijenim nakon kraja 2. svjetskog rata u Hrvatskoj se ponovo otvara pitanje što se to dogodilo svibanjskih dana 1945. godine, i što se događalo na Križnom putu kao i godinama kasnije tijekom rigidne strahovlade Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom. Zadnja istraživanja u blizini grada Laškog, gdje su slovenski istražitelji iza mnogih pregrada u rudniku Barbara našli još jedan jezovit dokaz onoga što se zaista dogodilo u svibnju 1945. godine natjeralo je čak i one najupornije u Hrvatskoj u krajnje necivilizacijskom relativiziranju poslijeratnih zbivanja na uzmicanje i posipanje pepelom. Jesu li stotine pronađenih žrtava ubijene plinom, čime bi Titovi partizani stali uz bok Hitlerovim nacistima koji su jedini koliko je do sada bilo znano svoje žrtve ubijali plinom, ili su, još strašnije, stotine žrtava žive zakopane pokazat će istraga. A ova istraga, može se slobodno reći, uvelike kasni, jer se već dugo zna za postojanje masovne grobnice rudniku Barbara, kao što se zna već godinama za stotine drugih grobnica u Republici Sloveniji od kojih je većina neistraženih. No, što se može prigovoriti slovenskoj strani kada se u Hrvatskoj još uvijek sustavno radi na prikrivanju poslijeratnih zbivanja u kojima su većina stradalih bili Hrvati? (mm)

 

 

Početkom 90-ih godina hrvatska se vlast našla pred teškim problemima uvođenja Hrvatske u gospodarski sustav koji je prevladao nakon pada Berlinskog zida i popratnih carinskih barijera. Osnovni problem ne samo Hrvatske nego i svih zemalja u tranziciji bio je kako provesti privatizaciju u zemlji čije su granice otvorene, a stanovništvo bez novca. Neke tranzicijske zemlje, kao na primjer Mađarska, odlučile su se za jeftinu rasprodaju svojih dobara strancima, pa sada zbog toga debelo žale. Hrvatske su pak vlasti, u skladu s politikom predsjednika Tuđmana da glavnina nacionalnih dobara ostane pod nacionalnom kontrolom, imale suženi izbor unutar kojeg se sukobljavalo nekoliko koncepcija. Jedna je mogućnost bila uvesti prijelazno razdoblje preuzimanjem samoupravnih poduzeća u državno vlasništvo. Mislilo se da u upravnim strukturama proizvodnih poduzeća drugačiji ljudi trebaju ponajprije zamijeniti dotadašnje komunističke direktore, čija je glavna sposobnost bila antišambriranje pred partijskim komitetima u potrazi za državnim dotacijama.(Akademik S.Barišić)

 

 

Proljetna nedjelja ko i svaka druga. Topao i sunčan dan, ulice pune ljudi... Kasno popodne, gotovo pred večer, provozao sam se biciklom do centra grada. Bicikl sam uvijek ostavljao u parku iza korza, odmah nasuprot vojarne . Dok sam zaključavao lokot na biciklu, primjetio sam na parkiralištu, odmah nasuprot ulaza u vojarnu, nekoliko ljudi kako nešto žučno raspravljaju. Zastao sam da vidim o čemu se radi, iz puke znatiželje.... S obzirom da nisam dobro razumio o čemu je riječ, malo sam im se približio. Tada sam čuo riječi tenk, rezervisti... Nakon nekoliko trenutaka shvatio sam o čemu pričaju. Prije nekoliko minuta iz Bosne su stigli tenkovi, transporteri i kamioni sa rezervistama tzv. JNA. S obzirom da se vojarna nalazi u neposrednoj blizini rijeke Save i granice s Bosnom, kolona je vrlo brzo i neprimjetno stigla do vojarne . Međutim ipak su neki građani primjetili. Stanari susjednih zgrada su također to primjetili. Malo po malo na parkiralištu su se spontano počeli okupljati građani. Brzo sam otišao do korza i potražio ekipu . Saša, Crni i Šima bili su na uobičajenom mjestu na korzu, na «ćošku» kod Rupe. Korzo je od vojarne udaljen svega 100-tinjak metara. Kao i svake nedjelje bio je pun ljudi. Dok su se ispred vojarne spremali prosvjedi, samo 100 m dalje ljudi su bezbrižno šetali.(www.uhd91.com)

 

 

Iako predsjednik Hrvatske u skladu s Ustavom i zakonom i ne bi trebao imati velike izravne ovlasti i politički utjecaj, «vladavina» Stjepana Mesića u više je navrata dokazala upravo suprotno. Od kad su predsjedničke ovlasti 2000. godine uvelike zakonski srezane svjedočimo brojnim i neobjašnjivim primjerima opstrukcije definiranih mehanizama vlasti. Štoviše, dolazi do miješanja onog što se nikako ne bi smjelo miješati, a to su ovlasti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Na taj je način čini se Mesić postao nekontrolirana vlast iz sjene, što je dovelo do općeg kaosa i cirkusa u državi u kojoj vic maher predsjednik igra jednu od glavnih uloga.(mmb)

 

 

Bio jednom jedan Balkanski poluotok na kojem su u prekrasnoj umotvorinisvjetskih moćnika u takozvanoj državi Jugoslaviji živjeli balkanskinarodi. Nakon pola stoljeća suživota koje je proteklo u općem miru,toleranciji i nadasve blagostanju, jednom od naroda, točnije Hrvatimapostalo je strahovito dosadno. Pa su se iz čiste obijesti dosjetilikako bi se oni malo igrali stvaranja vlastite države, na užas ineopisivu tugu prijateljski im nastrojenih susjeda. Ali, zločestimHrvatima ni to nije bilo dovoljno pa su se odlučili sa svojegteritorija milom ili silom protjerati svoje dojučerašnje sunarodnjakeSrbe i stvoriti etnički čistu državu. Pritom su primjenili znanjastečena za vrijeme 2. svjetskog rata. Kad su krvoločni Hrvati (kvazikatolici) počeli provoditi svoju ideju, u obranu srpske nejači podiglase stroga, ali pravedna JNA i tisućama bombi i granata zasula hrvatskegradove, sela i ljude, jer nije mogla dopustiti da se pred njihovimtenkovima, pardon, očima vrši genocid nad srpskim narodom.(mmb)

 

 

Nakon Lepe Brene i Ive Josipovića, u emisiji Aleksandra Stankovića "Nedjeljom u 2" gostovao je na HRT-u «PDV» ministar - a današnji direktor tvrtke Quaestus koja se bavi upravljanjem alternativnih ulaganja i pružanja usluga financijskog savjetovanja - Borislav Škegro. Cijela emisija prošla je u ugodnom tonu, a Stankovićevu rehabilitaciju doživio je i Ivica Mudrinić, objašnjavajući u posebnom prilogu greške hrvatske politike (čitaj Franje Tuđmana) devedesetih godina. Zanimljivija tema razgovora svakako je bila privatizacija, za koju Škegro i dan danas tvrdi kako je provedena manje više uspješno, što ga čini među rijetkima u državi koji tako misle. Uostalom, nerealno bi bilo očekivati da osoba Škegrine taštine o samome sebi izusti bilo kakvu pa makar i polukritiku. No, ono što nam je posebno privuklo pažnju jesu neke druge izjave koje je Škegro u emisiji dao gledajući mrtav hladan hrvatskoj javnosti u oči. Naime, dotaknuvši se konkretno privatizacije hrvatskih banaka, Škegro je kazao kako on i dalje podržava prodaju banaka strancima, tvrdeći da domaći vlasnici ne bi napravili ništa pozitivno. Time je Škegro osebujnom bahatošću još jednom hrvatskoj javnosti zapravo otkrio sve o sebi i njemu sličnima koji su hrvatsko gospodarstvo ozbiljno potkopali još za vrijeme predsjednikovanja dr. Franje Tuđmana. (mmb,mm)