Gradska skupština, odnosno vladajuća struktura na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem i SDP-om najnovijom je izmjenom GUP-a omogućila gradnju dvoraca za nove bogataše u Podsljemenu. Ta je vijest itekako šokantna ako se u obzir uzme kako je riječ o zaštićenom području na kojem se do sad nije moglo niti smjelo graditi. Oporbeni zastupnici u Gradskoj skupštini ogorčeni su najnovijom izmjenom GUP-a koji, prema njihovim riječima, pogoduje isključivo bogatašima i investitorima koji će tamo «zaraditi» višemilijunske iznose. Svatko od nas će se složiti sa stavom koalicije HDZ-HSS-HSLS koja najavu gradnje rezidencija u podsljemenskom zelenom pojasu ili takozvanim «plućima» grada smatra pravim zločinom prema očuvanju prirode. Naime, novim izmjenama GUP-a moći će se graditi na svim zaštićenim zelenim površinama u podsljemenskom području, koje su veće od 15.000 četvornih metara.Ono što je najgore jest činjenica da su to pretežnim dijelom višestoljetne šume koje Zagreb u odnosu na druge milijunske gradove čine itekako posebnim. Na taj će se način počiniti nepovratna šteta, baš kao da se odobri betoniziranje Plitvica ili morske obale.(mmb)

 

 

Tema hrvatsko-slovenskog graničnog spora i blokade pregovora s EU ne jenjava iz medija. Nema dana da nas mainstream mediji ne bombardiraju informacijama vezanim uz tu temu, toliko da su se već i najvećim flegmaticima i apolitičnim ljudima popeli na glavu. Svi će se vjerujem složiti kako je ovaj medijsko-politički cirkus poprimio zbilja groteskne razmjere. U nizu novinskih članaka napisanih na ovu temu svakako treba izdvojiti jedan, razlozi su čisto edukativni. «Ne možete se dogovoriti sa Slovencima? U EU ćete sa Srbima». Takav nam naslov donosi Jutarnji list na svom internetskom portalu 14. ožujka 2009 g. Prosječan konzument medija zasigurno će se zgroziti nad ovim naslovom! Pa nije li Hrvatska još do jučer bila balkanski vlak za EU i Zapad?! Nije li Hrvatska faktor stabilnosti u regiji (ili kako bi jedan visoko pozicionirani hrvatski političar rekao – regionu)? U tekstu dalje stoji kako je članicama EU rasprava o granici na moru zamorna i besmislena i kako se oni nemaju vremena podrobno baviti tim pitanjem. Na Hrvatskoj je kaže dalje da postigne kompromis sa Slovenijom ili inače ulaska u EU neće biti. Spominje se i mogućnost da Hrvatska uđe u EU zajedno sa Srbijom jer «bi bilo politički važno da dvije najvažnije države s Balkana budu zajedno primljene u EU».(D.Dijanović)

 

 

Kako mediji izvještavaju na posljednjem saboru Kluba mladih IDS-a predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić najavio ja kako će nakon ulaska Hrvatske u EU Istra zatražiti autonomiju. Smatra kako stanovnici Istre imaju “legitimno i demokratsko pravo kao regija otvoriti pitanje autonomije Istre”. Nadalje tumači kako se Istra devedesetih “znala suprotstaviti nacionalizmu, te prihvatila toleranciju, višejezičnost i multikulturalnost”. Kada ne bi znali da takve tendencije kod istarskih političara doista postoje već dugi niz godina, mislili bi da je riječ o predizbornome triku. No ovdje je ipak riječ o mnogo ozbiljnijem pitanju. Ova izjava čelnika IDS-a otvara brojna pravna, politička i ideološka pitanja. Za početak treba podsjetiti kako je tzv. Badinterova komisija, pod predsjedanjem francuskog pravnika Roberta Badintera, potvrdila hrvatsku u avnojevskim granicama te je RH i priznata u tim granicama po preporuci Mišljenja br. 1 od 29. studenoga 1991. te Mišljenja br. 2 i 3 od 11. siječnja 1992 g. Avnojevske granice Hrvatske nedvojbeno obuhvaćaju i Istru (osim nekih manjih dijelova koji su u sastavu Slovenije i Italije).(D.Dijanović)

 

 

«Boga mi, neću ga mijenjat'!» - riječi su kojima je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić «ad acta» stavio prijedlog nezavisnog zastupnika Pere Kovačevića da građani glavnog grada na predstojećim lokalnim izborima glasuju o preimenovanju sadašnjeg Titovog trga u Zagrebu. Bandić pritom odlazi i korak dalje i sebi svojstvenom drskošću, a ovaj puta i posebnim bezobrazlukom, naglašava kako po njemu «ulica» ne može rješavati probleme i kako tako nešto nikada nije donijelo ništa dobrog, počevši od Gazimestana. A Bandićev «Gazimestan» u ovom su slučaju valjda ljudi koji su se predvođeni građanskom inicijativom «Krug za trg» prošle subote okupili kako bi ponovno, ovaj puta na konferenciji za tisak, zatražili preimenovanje jednog od najljepših zagrebačkih trgova. Ovakva «usporedba» ne predstavlja ništa drugo nego provokaciju najgore moguće vrste. Vrijeđanje ljudi koji dižu glas kako bi se zločini komunističkog režima pola stoljeća kasnije konačno nazvali pravim imenom. Na koji se način između tih ljudi i Gazimestana gdje se dogodilo veličanje četništva u najgorem mogućem obliku može uopće uspoređivati jasno je i logično valjda samo u glavi Bandića i njemu sličnih.(mmb)

 

 

Gužva oko slovenske blokade hrvatskih pristupnih pregovora Europskoj uniji ima i dobre strane. Naime, prvi puta smo čuli iz usta vladajućih hrvatskih političara kako se parola "Europska unija nema alternativu" ipak može preispitati. Šteta što se to dogodilo pri kraju pregovaračkog procesa kada ova novopronađena kritičnost i više nema puno što za promijeniti - ali bolje ikada, nego nikada - reći će mnogi. I dok je neke skretanje s bezalternativnog europskog puta vjerojatno iskreno razveselilo, kao primjerice predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića čija je jedina politička konstanta sve ove godine bila iz petnih žila gurati Hrvatsku na Balkan, dr. Ivi Sanaderu zadnji razvoj događaja zasigurno ne može biti i nije po volji. Njegov jedini uspjeh kojem je podredio sve vrijednosti - primanje Hrvatske u EU, polako ali neumitno se udaljava od ostvarenja, dok je situacija u zemlji zbog svjetske ekonomske krize sve teža i teža. U takvim uvjetima može se postaviti pitanje što uopće može učiniti premijer Sanader?(mm)

 

 

Internetski portal Javno.hr ovih je dana donio zanimljivi članak o načinu na koji Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske raspoređuje i troši državni novac. Pa se moglo saznati kako je na održavanje svojih internetskih stranica http://www.savjet.nacionalne-manjine.info/ Savjet za nacionalne manjine u 2008. godini potrošio 50.000 kuna. Oni koji se upute prema navedenoj adresi vrlo brzo će se i vratiti, jer se sve skupa radi o pet internetskih stranica. No, nije 10.000 kuna 2008. godine potrošeno za svaku od tih pet stranica, već je 50.000 kuna potrošeno za postavljanje, slovom i brojkom, pet (5) poveznica. Dakle, hrvatski porezni obveznici svaku od poveznica dodanu 2008. godine na internetskim stranicama Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske platili su - 10.000 kuna.(mm,mmb)

 

 

Odlukom Sudskog vijeća Okružnog suda u Beogradu optuženicima za Ovčaru određene su 193 godine zatvora što je bezmalo 40 godina manje nego u prvoj presudi iz prosinca 2005 g[1]. Ne treba biti vrsni matematičar kako bi izračunali da za život svakog ubijenog na Ovčari nije dosuđena niti jedna godina zatvora. Unatoč zadovoljstvu dijela vladajuće nomenklature tj. premijera Ive Sanadera koji «smatra kako se pokazalo da je Srbija spremna suditi za ratne zločine[2]», nemoguće se oteti dojmu da je izrečena kazna dobrano premala. Zar je život mučenog, tučenog, ponižavanog i ubijenog čovjeka zbilja tako bezvrijedan? Dakako, nijedna kazna, ma kako rigorozna ona bila, neće majkama vratiti sinove, ali je red da žrtve Ovčare dobiju barem dostojnu povijesnu i moralnu satisfakciju. Konačno, i zastupnik u Skupštini Srbije Žarko Korač složio se kako je kazna premalena i usporedio je s onima koje u Srbiji danas dobivaju «normalni» kriminalci[3]. Međutim, ova presuda neminovno nas vraća na sramotnu presudu Haaškoga suda Vukovarskoj trojci iz rujna 2007 g. Kako znamo Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, Veselin Šljivančanin na 5 godina zatvora, dok je za Miroslava Radića donesena oslobađajuća presuda[4], a žalbe neće niti biti. Presuda je sama po sebi skandalozna, no još je skandaloznije to da se u presudi krivcima proglašavaju srpske paravojne postrojbe, a ne Jugoslavenska Narodna Armija. U presudi je također utvrđeno da u Vukovaru nije počinjen genocid.(D.Dijanović)

 

 

 

Grad jedan i jedna bitka akteri su priče što ga zapis vremena slavi. Treba izbjegavati smione dodatke. Svakako i slikovita nagađanja. Uneseni u priču o smrtnosti ljudskoj.. dočekaše i to jutro.. kao i mnoga prije toga dana. Svijeća je dogorijevala na stolu stacionara.. Okružena ćikovima i dimom...Oko stola stajali su ljudi. Nisu vidjeli lica jedan drugome.. ili barem tek su naslućivali sjene.. S onom ravnodušnošču... samo njima sklonom slušali su glas koji više s blagošću nego onom zapovjednom uvjerljivošću izdavao je zapovjed.Za Boj.Za akciju. Napokon. Siti bdijenja, stadoše po ko zna koji put pregledati svoja oružja. Sklapati ih i rasklapati. Škljocati.S tolikom prirodnošću Kao da oduvjek im pripad. Kao da je sastavni dio njihova tijela. Života njihova.Usna harmonika nekoga od njih rastezala je neku staru otrcanu hrvatsku tričarju..Ono u boj u boj vi junaćka braćo...Valjda zato što je stara-njima prikladna. Nebi li u njima pobudila adrenalin. (www.uhd91.com)