Detalji

Objavljeno: 12. srpnja 2010.

U jednom razgovoru s Eckermannom, već ostarjeli Goethe citirao je nekog mudraca koji je rekao: "Ako svijetu nečim ugodimo, on se već pobrine da to drugi put ne učinimo". Mislio je, pritom, na srdžbu literarnih protivnika nakon pojave Werthera, svoga mladenačkog romana. No, Goethe je očito bio suviše stabilan da bi podlegao i Wertherovom usudu i zavisti kritičara, pa je nastavio "ugađati svijetu" sve boljim djelima. Možda Goethe i nije najbolji vodič u govorenju o fenomenu velečasnoga Sudca, ali je činjenica da i u njegovu slučaju ima mnogo onih koji bi se pobrinuli, i već to rade, da ne nastavi djelovati kako mu narav i Bog nalažu. Goethe je u salonskim razgovorima bio podosta ironičan kada je tema bila besmrtnost, tvrdeći da se tim mislima trebaju baviti otmjeni staleži, a osobito žene koje nemaju posla, te još da misli o besmrtnosti pristaju onima koji na ovome svijetu nisu imali sreće. Autor "Fausta" govorio je isto tako da je kršćanstvo bilo neuspjela politička revolucija, koja je stoga bila prisiljena postati moralnom revolucijom.(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 12. srpnja 2010.

Autor čiju knjigu danas predstavljamo spada u najuži krug muževa koje smijemo nazvati časnim imenom vrhovi hrvatske intelektualne, znanstvene i duhovne elite, pa čak i moralnom vertikalom našega naroda u vremenu sadašnjem. Ovakvo uvažavanje zaslužio je svojim znanstvenim, književnim, društvenim, prosvjetnim i političkim djelovanjem. Pisac ovih redaka svaki susret s akademikom Jelčićem doživljava kao susret s čovjekom kojega treba pomno slušati. Pored bibliografije i životopis akademika Jelčića zaslužuje pozornost. Rođen je 6. studenoga 1930. u slavonskoj Ateni, Požegi. Gimnaziju je polazio u Slav. Brodu, Novoj Gradiški, Požegi i ponovo u Slav. Brodu, gdje je i maturirao. Slijedi podatak koji svjedoči i dramatičnim godinama njegova života, ali i o žestini represije koju je uspostavio partizanski režim 1945. godine. Premda petnaestogodišnjak Jelčić je 1945. osuđen na 18 mjeseci zatvora zbog širenja antikomunističkih letaka. Komunisti su maloljetnike tretirali kao punoljetne osobe, suprotno međunarodnome pravu.  (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 11. srpnja 2010.

Već nekoliko dana portal jednog dnevnog lista neprestance upozorava na desetgodišnjicu djelovanja „Teatra Ulysses" i na koncert povodom te proslave u pulskoj Areni. A s ekrana nas bombardiraju najavom te proslave koju će emitirati na nacionalnoj televiziji. Tim povodom nadaje mi se nekoliko pitanja:Koji je razlog, osim politike, jedno „privatno kazalište" digao na državnu razinu? Što je u ovih deset godina u umjetničkom smislu toliko važnog postigao „Teatar Ulysses" kada mu se daje tolika općedruštvena /politička važnost? Zašto je idejnom pokretaču tog projekta uvijek bila važna politička podrška, zašto on uvijek mora biti državni umjetnik? Iz kojih državnih/društvenih sredstava se u ovo doba opće gospodarske krize financira to kazalište? Poznato je da u trenutku kad su u državi značajno smanjena sredstva za kulturu, kad je metropola u debelom financijskom manjku, smanjuju se sredstva za sve kulturne i umjetničke djelatnosti značajan dio novca za financiranje „Teatra Ulysses"daje upravo grad Zagreb.(M.Međimorec)

Detalji

Objavljeno: 09. srpnja 2010.

U ovoj priči, ispričat ću Vam sudbinu dvojice srpskih vojnika, zarobljenih u selu Novi Grad kod Odžaka, u Bosanskoj Posavini. Smatram, da su svojim djelom, zaslužili da ih spomenem imenom i prezimenom, priča iz prve ruke. Vjerojatno je već poznato da smo prilikom borbenih djelovanja na području općine Odžak, zarobili priličan broj naoružanih boraca suprotne strane (600 – 700 ljudi). Ti ljudi su se nalazili u zatvorima, trpjeli su svakakve torture (ne organizirane – ali pojedinaca je bilo koji ne zaslužuju uniformu koju su nosili).(uhd91.com)

Detalji

Objavljeno: 07. srpnja 2010.

Davor Velnić (r. 1953.) sve je snažnije nazočan u hrvatskoj književnosti. Živi i stvara u Rijeci. Za njega urednici knjige Nije namjerno... (skice i crteži), pišu da je „nepokorena narav i nepomirljiva misao, zagledan u dolinu prkosa i molitvi, u mutne krajolike ljudske slabosti...", te da „njegovi tekstovi hrabro zahvaćaju neistražene prostore općeprihvaćenih predrasuda; svjedoče nagost svijeta jer narcisoidnost preambicioznih, bijedu razmetljiva intelektualizma i čvrsto savezništvo umišljenosti i ustrašenosti." Davor Velnić je skrenuo pozornost na sebe 1998. godine, prvom knjigom pripovjedaka „Otoci i sjećanja". Već druga knjiga bila je roman „Sveti prah" objavljena u Zagrebu 2000. Treće Velnićevo djelo uzvitlalo je prašinu u književnim krugovima jer je pod naslovom „Čitajući Krležu" iskazao svoj osobni i kritičarski stav prema djelu ovog nekda nedodirljivog književnika, leksikografa i političara, na način koji je razljutio njegove apologete. Velnić je imao hrabrosti otvoreno i autonomno razmišljati o temama koje su bile izvan dosega ideološke neupitnosti. Nakon ove intrigantne knjige objavio je raspravu „U iskonu glagoljice", Rijeka 2002., a 2007. roman „Pola suze" koji je dobro primljen od književne kritike, ali i od čitatelja.(Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 06. srpnja 2010.

U ponedjeljak smo objavili već jedan osvrt dijelom potaknut sindikalnim referendumom. U njemu se uspjelo prikupljanje potpisa pripisuje sazreloj želji hrvatskoga društva da napokon i ono o nečemu stvarno odlučuje. No, kako svaka medalja ima dvije strane, naišli smo i na potpuno suprotna mišljenja po kojima je tako veliki broj prikupljenih potpisa znak kako hrvatski građani jednostavno nisu spremni odreći se komotnosti i sigurnosti državnih službi i općenito života na državnim jaslama. Drugim riječima, biranje između novog Zakona o radu kakvog predlaže Vlada, i raznih sadašnjih beneficija propisanih kolektivnim ugovorima, a koje često nisu opravdane produktivnošću i kompetentnošću, treba shvatiti kao biranje između dvije suštinski različite Hrvatske. One s kompetitivnom privredom kojoj barem deklarativno težimo, i stvarne sadašnje Hrvatske, s da ne kažemo dogovornom ekonomijom, gdje većina društva živi na račun produktivne manjine.(mm)

Detalji

Objavljeno: 05. srpnja 2010.

Pokrenut je internetski portal posvećen velečasnom Zlatku Sudcu. Dobra vijest za sve one koji ga simpatiziraju, loša za one koji ga ignoriraju. Dobra i za filmofile, koji će moći vidjeti pregršt filmova čiji smisao nije samo jurnjava automobilima i pucanje u vožnji. Portal je prva etapa puta kojemu je cilj – televizija. Umro je Alfred Pal, grafičar i slikar. Nedavno je umro i Branimir Donat, alias Tvrtko Zane. S njima dvojicom i Ladislavom Kleinom uređivao sam svojedobno satirički mjesečnik "Paradoks" u drugoj njegovoj fazi pod ravnanjem Milana Havličeka (prvi glavni urednik bio je Pajo Kanižaj). I Donat i Pal bili su ondje jer su u to vrijeme teško mogli biti gdje drugdje, obilježeni kao bivši robijaši. Od Alfreda Pala koji je čak dvaput gulio na Golom otoku, dobio sam prve, makar i šture, informacije o tom komunističkom Gulagu. Bio je čovjek srdačan, ljubitelj života i umjetnosti. Premda se nakon zabrane "Paradoksa" 1968. nismo pretjerano često viđali, ostali smo prijatelji. S Donatom je bilo teže, njegove političke "spelancije" u samostalnoj Hrvatskoj bilo je teško pratiti i još teže razumjeti iz kojih pobuda ili kojih izvora dolaze. Ali je Donat zadužio književnu kritiku i povijest književnosti, poglavito zainteresiranošću za one pisce koji nisu ostavili pretjerano snažan trag, ali bez kojih povijest hrvatske književnosti ne bi bila cjelovita.(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 05. srpnja 2010.

Kristina Semenjuk cijenjena je pjesnikinja iz Novske. Ondje je rođena 1964. godine, provevši sretno djetinjstvo i mladost. Prezime joj otkriva ukrajinsko etničko podrijetlo. Na žalost, s 18 godina razboljela se i izgubila vid. Ta činjenica nije, na sreću, utjecala na Kristinin životni optimizam, a poglavito ne na njezinu potrebu za lirskim izražavanjem. Stoga knjiga koju predstavljamo nosi karakterističan naslov „I mogu srcem vidjeti", iz kojeg je evidentno da je mlada autorica očinji vid zamijenila vidom srca. U nadahnutom pogovoru ovoj knjizi novljanski književnik Duško Lončar skrenuo je pozornost na sintagmu navedenu u naslovu. On je ispravno zaključio da je srce u Kristininoj poeziji snažna metafora, te da je ono središte individualnosti i mjesto Božanskog djelovanja. Za svakog kršćanina je potpuno jasno što se misli ovom sintagmom. Srce je središte našeg bića i našeg susreta sa Stvoriteljem. Upravo ova činjenica objašnjava optimizam i radovanje svjetlu koji prožimaju pjesme ove mlade autorice. (Đ. Vidmarović)