Deveti predivan dan, jutro

Predivan dan.

Rano jutro na prilazu Moskvi Zapovjednik najelitnijih specijalnih postrojbi Ruske Federacije dočekao je budan. Čekao je nova naređenja.

Jučerašnje naređenje je bilo: „Pod svaku cijenu zaustaviti napredovanje pobunjeničke kolone u njezinu napredovanju prema Moskvi“, i taj zadatak uspješno je izvršio. I to bez gubitaka, kako u ljudstvu, tako i u materijalno tehničkim sredstvima.

Kad se ispred stare Lade stvorio zid od najsjajnijega ruskoga čelika, ona je, jednostavno, stala. A kad je stala Lada, stala je i vojna kolona koja se kotrljala iza nje.

U kritičnom trenutku došla mu je zračna potpora. Demonstracija snage koju je tom prilikom iskazalo rusko zrakoplovstvo spriječilo je svaku daljnju želju pobunjenika da ga napadnu, i na tome je bio zahvalan svojim nebeskim letačima. Jedino mu nije bila jasna ona cirkuska vožnja oldtajmera nakon čijeg preleta su pobunjenici uglas stali skandirati: „Luka, Luka, Luka…!“

Ali to mu u tom trenutku nije bilo važno. Važno je bilo da je u Kremlj po kuriru poslao poruku „Zadatak uspješno izvršen. Čekam novu naredbu.“

Svaki su čas trebale stići nove instrukcije.

Kada se sinoć kasno na njihovu putu pojavila golema vojna sila, Brigadiru, Mutavcu i Ćati djelovala je nekako prijeteće, pa kad su još i nebo zaparali najmoderniji ruski borbeni zrakoplovi, malo ih je stisnulo u grlu. I ne samo u grlu.

Ali kad se na nebu pojavila i akrobatska skupina, postalo im je jasno da je to bio aeromiting njima u čast i da je u pitanju tradicionalna ruska dobrodošlica. Kamen im je pao sa srca i odlučiše se tu gdje jesu ulogoriti i ceremoniju svečanoga dočeka odraditi ujutro.

Kraj ceste razapeše svoj šator, a slijedeći njihov primjer, šatore razapeše i svi oni koji su ih slijedili. Izvadiše hladne konzerve za večeru, i onda Brigadir upita Mutavca: „Što misliš, jesmo li dovoljno daleko odmaknuli od bojišnice i dometa Baba Jaga da bismo smjeli zapaliti vatru?“

Mutavac se malo odmakne od njih, osluhne, nasmije se i kimne glavom. Brže bolje skupi malo suharaka i složi ih na hrpu. Zapališe vatru i uskoro se uz toplinu vatre na blagom prohladnom povjetarcu počeo širiti i miris pečenoga mesa iz konzerve.

Poput šumskoga požara uzduž autoceste kojom su putovali počeše se paliti vatre. Ruski vojnici koji su se zbog straha od ukrajinskih vampirskih dronova noćima smrzavali počeše uz pomoć vatre iz sebe izbacivati nagomilanu hladnoću. Topla večera o kojoj su noćima sanjali bila im je tu, nadohvat ruke.

Svaki je iz svojega kraja sa sobom ponio malo kulinarskoga umijeća i cijeli kraj je ubrzo zamirisao po ražnjićima, ćevapima, pljeskavicama, a osjetio se i miris pečene janjetine i odojka.

Napunjena želudca, gledajući u topli žar, Brigadir reče: „Da bar nije Treći svu votku popio.“

„Pa nije baš svu“, reče Ćato. „Ja sam tri boce ponio da ih otvorimo kad dođemo u Moskvu.“

„Ma kakva Moskva, bit će u Moskvi votke. Odmah ih donesi. Jednu daj nama, a dvije podijeli vojsci.“

„Ma, tko će s dvije boce votke toliko Rusa namiriti! Jedino ako se dogodi čudo.“

I čudo se dogodilo. Kad su vidjeli da im nadređeni dijele votku, svatko posegne za svojim skrivenim rezervama. I svima doteče.

Žamor uz autocestu odjednom presiječe jecaj. Svi se ukočiše i osluhnuše. Jecaj se ponovi.

Zajecala je balalajka. Razgali srca svima koji su ju čuli. Ruskom stepom poteče pjesma. Ona prava, ruska, nježna i silovita, moćna kao ruske rijeke, sjetna i beskrajna.

U ukrajinskoj bazi nastade graja. Dežurni su otkrili golemu rusku kolonu osvjetljenu kao Betlehem, i digli uzbunu. Đaci poiskakaše iz kreveta i navališe na joysticke i počeše pripremati vampirske dronove. Oni malo ozbiljniji počeše unositi koordinate u Himarse. Atacmsi su već bili zapeti ko puške. 

Profesor informatike pokušavao je smiriti situaciju: „Ne, ne, ne i ne! Ne pucajte na njih.“

Utrčaše i ruski piloti koji su se uspješno vratili u bazu: „Da ih je trebalo gađati, mi bismo to napravili kad smo letjeli iznad njih. Slušajte Generala!“

Uzalud. Svima je adrenalin zaglušio mozak i nitko nikoga nije čuo.

Odjednom u Učionicu u spavaćici utrči i Profesorova asistentica.

„Wow!“

Kad su ju ugledali, svi zinuše. Ona podiže dva prsta i usmjeri ih u svoje oči. „Tu me gledajte. I slušajte Profesora.“

Prvu naredbu nitko nije poslušao. Drugu ipak poslušaše.

U šator Zapovjednika specijalnih postrojbi Ruske Federacije uđe njegov kurir i na stol mu stavi zapečaćenu kuvertu na kojoj je pisalo: Strogo povjerljivo.

Sjedio je ispred stola i nijemo zurio u nju. Kao da su mu donijeli smrtnu presudu. Odgađao je otvaranje kuverte znajući da nekoliko sekunda prije ili poslije ne će ništa promijeniti.

Naposlijetku iz korica za pojasom izvuče nož i otvori naredbu.

Od pročitanoga, sledi mu se krv u žilama.

Sjeti se svega što su ga obučavali otkad se pridružio Ruskoj vojsci, svih uspona u svojoj karijeri (padova nije ni bilo), svih zapovijedi koje je izvršio i zadataka koje je uspješno obavio, i gorko se nasmije. Drukčije nije ni moglo biti.

Jura Luzer