Detalji

Objavljeno: 26. studenoga 2010.

Zločin genocida koji i do danas traje počinjen je prema oko 330 mještana Hrvata iz Dubljana, Popovo polje, BiH, koji su dvaput i trajno protjerani (1941. i 1948.) iz svog rodnog sela, domovi im dvaput opljačkani, zapaljeni i porušeni do temelja (temelji mnogih hrvatskih domova iskopani), pa oduzeti i darovani njihovim susjedima Srbima ili uneseni u zemljišni fond Poljoprivrednog kombinata "Popovo polje". Dokumenti o tome da su oni bili vlasnici nekretnina u Dubljanima i da su im te nekretnine otete i razdijeljene drugima sakriveni ili uništeni...(I.Ban)

Detalji

Objavljeno: 18. kolovoza 2010.

Krešimir Babić rođen je 1913. godine. Od 1935. do 1937. pohađao je zanat mehaničara u školi za izobrazbu pilota kod Mostara, a kasnije i u Zagrebu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao vozač i automehaničar, služeći vojsku u hrvatskim domobranima. Svršetak rata i ulazak partizana u Zagreb dočekao je radeći kao mehaničar u vojnoj garaži u Solovljevoj 18 (danas Kneza Borne, do hotela Sheraton), koju su 8. svibnja preuzeli partizani. Godine 1952. s lažnom putovnicom emigrira u inozemstvo. Umro je prošle godine u 96. godini života. Njegov iskaz o masakru mladih učenica u Zagrebu koju mu je ispričao jedan partizanski borac, potresti će svakog, tko ima imalo osjećaja za pravdu.(J.Bogović)

Detalji

Objavljeno: 17. kolovoza 2010.

Slijedeći proglas Draže Mihajlovića, osnovana je u selu Crni Potoci 27. lipnja 1941. «Dinarska četnička divizija» pod zapovjedništvom pravoslavnog svećenika, popa Momčila Đujića. U početku je Dinarska divizija bila autonomna s obzirom na Ravnogorski četnički pokret, i tek 1942. pristupaju pod komandu Draže Mihajlovića, s kojim održavaju stalnu radio-vezu.(Priredio:D.Kalafatić)

Detalji

Objavljeno: 02. srpnja 2010.

U zadnjem broju Glasa Koncila od 27. lipnja 2010 na str. 10 gđa A. Tadić je objavila vijest uz podnaslov „Primjer, poticaj i opomena", kako su nakon šest i pol desetljeća na otoku Daksa, kraj Dubrovnika, u subotu 19. lipnja 2010. u prijepodnevnim satima, svoje posljednje počivalište u blagoslovljenoj grobnici dobili, posmrtni ostaci pedeset jedne osobe čiji je život na okrutan i nasilan način na tom mjestu prekinut u listopadu 1944. Predsjednik udruge „Daksa 1944/45" gospodin Mato Račević se među ostalim zahvalio vlasnicima ovog malog prekrasnog otočića, što su dopustili da tijela ovih svetih žrtava ostanu pokopana na mjestu njihovog mučeničkog stradanja, a koje su oni talko svojom žrtvom posvetili.(I.Lisac)

Detalji

Objavljeno: 29. lipnja 2010.

U subotu, dne 19. lipnja A.D. 2010. s početkom u 11 sati pokraj spomen-križa i spomen-obilježjâ na otočiću Daksi kraj starodrevnog nam Dubrovnika, u nazočnosti članova obitelji umorenih, prijatelja i poštovatelja te mnogobrojnih hodočasnika i velikog broja članova dvadesetak Udruga proisteklih iz II. svjetskog i naravno Domovinskog rata, na posve dostojanstven način pokopani su zemni ostatci nevinih hrvatskih (a čijih bi drugo, op. p.) žrtava umorenih u listopadu 1944. od strane predstavnika bezbožnog i totalitarnog jugokomunističkog režima – dičnih nam "osloboditelja" (čitaj – odmetnutih partizanskih bandi). Njihov jedini grijeh (mislim na žrtve) bijaše taj što su ljubili svog Boga, svoju Državu i svoj hrvatski Narod. Na Daksi su tog zlokobnog listopada 1944. (o čemu je dosta već pisano na dugo i široko!) pobijeni ugledni dubrovački intelektualci, svećenici, državni dužnosnici i obični građani. Naravno, svi su redom bili - Hrvati! (P.Vulić)

Detalji

Objavljeno: 18. lipnja 2010.

Poslije prošlogodišnjeg ukopa posmrtnih ostataka 29 žrtava II. svjetskog rata i poraća, ekshumiranih na sjevernoj strani makarskog Gradskog groblja Sveti Križ, a pokopanih na sami blagdan sv. Marka, 25. travnja, i ove je godine, u subotu, 12. lipnja u 10.30 sati, uoči blagdana sv. Antuna Padovanskog, Makarane zapala još jedna tužna, ali i sveta dužnost ukopa zemnih ostataka devetoro bezimenih žrtava likvidiranih od strane partizanskih ubojica najvjerojatnije u rujnu ili pak listopadu 1943., a pronađenih u Jankovom Docu - masovnoj grobnici (jednoj od mnogih) na Biokovu, koji danas pripada općini Podgora. Ekshumacija je, po pisanju novinarke Ane Dragičević, izvršena 16. lipnja 2009. na mjestu, uz samu cestu prema Sv. Juri, zvanom Staza, koje se 20 godina obilježavalo molitvom, cvijećem i svijećama.(P.Vulić)

Detalji

Objavljeno: 14. svibnja 2010.

Skupina žena „Krug", 5. svibnja 2010. u Zagrebu organizirala je godišnju komemoraciju za žrtve Bleiburga i Križnih putova. Zamisao ima za cilj održavanje redovitih godišnjih komemoracija u Zagrebu, te u drugim hrvatskim gradovima, uz središnju komemoraciju koja se održava na Bleiburškom polju u Austriji. Ovogodišnja komemoracija bila je posvećena mladim ljudima umorenim u jugoslavenskim kaznionicama. Jugoslavenski su zatvori naime bili jedan od tužnih hrvatskih križnih putova. Samo u zatvorima današnje Republike Hrvatske robijalo je 40.000 političkih zatvorenika, a najmanje je 400 njih tijekom odsluženja kazne likvidirano ili je umrlo od posljedica mučenja. U nastavku donosimo dva od osam svjedočanstava izloženih na komemoraciji, jedno o stradanju Zvonimira Panića i jedno o stradanju Vjekoslava Balina. "Zvonimir Panić je bio dječak kada su ga zatvorili. Imao je 16 godina i 3 mjeseca. Bio je sin seljaka iz sela Podturna kraj Čakovca. U Čakovcu je išao u gimnaziju. Bio je osuđen na dvadeset godina, kao pomagač križara."(M.Runje)

Detalji

Objavljeno: 21. travnja 2010.

Žrtvama ubijenim nakon 17. travnja 1945. od strane partizana nakon njihova ulaska i „oslobođenja" Đakova, odalo je počast oko 300 sudionika komemoracije održane njima u spomen 18. travnja u Ruševu, malom selu između Đakova i Požege, udaljenom oko 40 km od Đakova. U ruševskoj crkvi svetu misu za nasilno ubijene nedužne Đakovčane i druge žrtve na svršetku Drugog svjetskog rata, predvodio je mons. Luka Marijanović, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu u koncelebraciji s ruševskim župnikom Milanom Klobučarom i nekolicinom svećenika iz Đakova. Mons. Marijanović je naglasio: „Želimo se prisjetiti svojih očeva i djedova, koji su ovdje u Ruševu mučki pobijeni i tako postali žrtvama komunističkog terora. Vi dobro znate kako su toga i susljednih dana srpske snage, odnosno prerušeni četnici, i jugo-komunističke partizanske snage likvidirale tri stotine Đakovčana, odreda obrazovanih, uglednih i imućnih ljudi, kojima je jedina krivnja bila ta što su bili ili Hrvati, Nijemci, Mađari i neki drugi naši sugrađani, ili jednostavnije rečeno, što nisu bili Srbi, a borili su se za svoju vjeru, svoj dom i svoju domovinu."(S.R.Šola, P.Šola)