Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali (2/5)
Prvom dijelu reportaže možete pristupiti ovdje.
Najpopularnije štivo srednjeg vijeka, uz Bibliju, je bestijarij ili srednjovjekovni prirodopis s popisom biljaka, životinja, demona, zmajeva i drugih mitoloških bića, kojima je po pučkom vjerovanju Bog dao magijsko svojstvo. Mistika i simbolika tih bića postaje dio likovne opreme katedrala, a s njima su osobito bogato ukrašene gotičke katedrale u Francuskoj (npr. katedrala u Chartresu). Takve neobične likove ima i zagrebačka katedrala. Sva ta neobična bića i čudovišta, zapravo zajedno čuvaju i brane od zlih sila Božju kuću na zemlji.
«EBERHARDOVA KATEDRALA»
Radovi na katedrali napreduju sporo. Oko 1400. godine, u vrijeme biskupa Eberharda (+1419.), dovršene su srednja i sjeverna te donekle i južna lađa, a do 1433. biskup Alben (+1433.) dovršit će južnu lađu i donje dijelove dvaju zvonika u gotičkom stilu. Zalaganjem biskupa Thuza (+1499.) katedrala je bogato opremljena oltarima i slikama, a Dürerov triptih Kristove muke postavljen je na oltar sv. Marije Kraljice u južnoj apsidi.
Unutarnji sjeverni zid sjeverne lađe
Majstori biskupa Eberharda maskirali su mjesta nadogradnje stupova, u udubinama prozora s unutarnje i vanjske strane sjevernog zida sjeverne lađe, s likovima iz bestijarija. Ne vidimo ih na stupovima južne lađe, jer su nju nešto kasnije gradili drugi majstori.
Đavlova glava
Prvi unutarnji prozor sjeverne lađe – đavlova glava na visini od oko 20 metara (šišmišova krila na mjestu ušiju, rogovi, brkovi i kozja brada u skladu su s popularnom srednjovjekovnom predodžbom vraga, sotone). Demonološka ikonografija, nasljeđena iz starozavjetnih vjerovanja, javlja se u kršćanskoj umjetnosti od IX stoljeća. Simboli nose u sebi i emocije i smisao koji svatko može doživjeti, ali samo djelomično spoznati, razumjeti ili naslutiti.
Vanjski sjeverni zid sjeverne lađe
Grbovi biskupa Eberharda na potpornjacima, i čudovišta u udubinama prozora, rječito nam govore do koje visine je katedrala bila izgrađena prije 1400-te godine.
Prvi prozor sjeverne lađe, vanjska strana s lijeva – glava monstruma (majmuna?)
Živimo u svijetu simbola, a da toga često nismo ni svjesni. Sve je manje ljudi svjesno ne samo podrijetla i značenja simbola, već i da se na čovjekovo nesvjesno može utjecati simboličkim slikama.
Zoomorfni i fitomorfni simboli različitog su podrijetla, ali im je zajedničko da slika životinje ili cvijeta (biljke) predstavlja, označava nešto drugo, jer bi doslovno čitanje odvelo na krivi put. Govor simbola – koji odgovara kripto-jeziku, dominira u ranokršćanskom razdoblju. Simboli prenose šifrirane poruke onome koji pozna značenje znaka: kršćani će crtež ribe upotrebljavati kao tajni znak prepoznavanja i simbol nove vjere koju nisu smjeli javno ispovijedati, a simbolično značenje ribe je i dublje jer je povezano s vodom i krštenjem. U astrologiji je riba simbol za zviježđe Riba.
Moguće autoportret majstora
Lisnata glava lava
Maska s listom
Glava lavića i monstruma s kljunom
Svaki je simbol bogat porukama, a njegova interpretacija ovisi o kulturološkim uvjetima i vremenskom razdoblju u kojima on nastaje. Možemo naći isti simbol koji dvije kulture tumače na dva ili više posve različita načina. Jedan od takvih simbola je i lav, koji ima različito simboličko značenje kod starih Perzijanaca, Židova, Egipčana ili kršćana.
Humanoidna glava sa šišmišovim krilima i pas sa svinjskom njuškom
Grifon
Neka simbolička značenja iz mitova i vjerovanja drevnih naroda orijentalnih civilizacija (od Mezopotamije do Kine), su preko antičke Grčke ušla u civilizaciju Zapada. Grifon (nakazni životinjski hibrid) je u grčkoj mitologiji čuvar zlata i Dionizijevog vina, Hebrejima je bio simbol Perzije, a u kršćanskoj simbolici ponekad je slika demona.
Simbolika grifona je višeslojna. To je mistična zvijer s tijelom lava koji gospodari zemljom (stražnji dio tijela) i glavom orla koji gospodari nebom (prednji dio tijela s krilima i orlovim čaporcima te ušima). Tijelo lava u srednjovjekovnom promišljanju predstavlja Materiju dok je snaga koja njome vlada, glava orla, Duh. Polazeći od tog tumačenja grifon je, u srednjem vijeku, simbolizirao kršćansku mudrost i snagu Krista, ali i Kristovu dvojnu prirodu koji je Bog i čovjek. Prema nekim izvorima grifon je i čuvar ulaska u zemaljski raj, kao što je arhanđel Mihael čuvar ulaska u nebeski raj.
Vuk
Zmajevi na zaglavnom kamenu svoda zagrebačke katedrale
Zaglavni kamen (ili ključ u kojem se spajaju kamena rebra svoda) na svodu sjeverne lađe, iznad oltara sv. Ladislava, ukrašen je leviatanima/aspisima – čudovišnim zmajevima (gmazovima) koji mogu progutati sunce, a koji simboliziraju grješnika i izazov iskušenja vjere. Iskešene glave aspisa grizu svoje ljuskavo tijelo od listova pelina (pelin – jedan od simbola Spasitelja), a njihove široke repove (naprave za stvaranje olujnih oblaka – opis koji se pojavljuje i u bestijariju Leonarda da Vincija), koji su simbol naših strahova, čvrsto drže dvije ruke, najvjerojatnije Kristove (vidi lice Krista na freski u kapeli Sv. Stjepana Prvomučenika).
Vinova loza i grozdovi – fitomorfni simboli na zaglavnom kamenu svoda katedrale.
Zaglavni kamen na svodu Timotejeve sakristije
Zaglavni kamen na svodu Timotejeve sakristije također je ukrašen vinovom lozom, viticama i grozdovima, motivima koji simboliziraju Isusa ("Ja sam trs, vi ste mladice") i Uskrsnuće. Grožđe ima simboličko značenje i u vezi s ulogom vina u Posljednjoj večeri.
Jaganjac Božji (Agnus Dei) – zoomorfni simbol za Krista, i zastava Uskrsnuća na zaglavnom kamenu svoda sakristije
Još jedan zoomorfni simbol - lav na zaglavnom kamenu svoda u kapelici sv. Stjepana Prvomučenika
Vrativši se iz Dalmacije, kamo je pobjegao pred Tatarima, biskup Stjepan II. (+1247.) sagradio je ranogotičku kapelicu sv. Stjepana Prvomučenika uz južni zid oštećene "Ladislavove katedrale". Svetog Stjepana Prvomučenika su, u I st. po. Kr., židovski vjerski poglavari dali pogubiti kamenovanjem.
Interesantno je da zidovi kapelice nisu od klesana kamena već od cigle, "novog" i jeftinijeg građevnog materijala čije umijeće pravljenja su u to vrijeme Dominikanci počeli širiti po Europi. Dio kapelice ugrađen je kao polukula u obranbene zidine (1510.), a kasnije je uklopljena u Nadbiskupski dvor gdje se i danas nalazi.
Kažu da je zaglavni kamen na svodu kapelice jedan od najljepših zaglavnih kamenova ranogotičke arhitekture XIII stoljeća u kopnenoj Hrvatskoj.
Prikazan je pozlaćeni lav, obavijen pelinovom grančicom, kako budi rikom mrtvu mladunčad – vrlo čest ikonografski motiv u Francuskoj, simbolizira uskrsnuće Kristovo. Da bismo razumjeli što simbol znači, potrebno je doznati vezu koja postoji između simbola i nekog događaja. Naime, u ono vrijeme ljudi su vjerovali da se lavovi rađaju mrtvi. U tetramorfu je lav oznaka (atribut) za evanđelistu Marka.
Na freskama koje pokrivaju svod kapelice, uz zaglavni kamen vidimo naslikanu osmokraku zvijezdu i oktagon, koji je zbog osam kuteva njen geometrijski ekvivalent. Zašto je nepoznati slikar naslikao zvijezdu s osam, a ne sa sedam, šest ili pet krakova?
Freska na svodu kapelice: Krist u mandroli
Na jednoj stijeni u južnom Jordanu nedavno je pronađen najstariji crtež osmokrake zvijezde, star 7000 godina, nazvalna "Zvijezda Gashullska, božanski san iz kamenog doba". Osmerokutne su ranokršćanske krstionice i bazeni za krštenje, tlocrti nekih bazilika, ali i kruna Svetog Rimskog cara (iz 961. – 1024. godine) sa simboličkim značenjem: vladar svijeta i ujedno Božji namjesnik na zemlji.
Osmica i osmerokut pripadaju, po sv. Augustinu (+ 430.), Novom zavjetu, i navješćuju blaženstvo budućega vječnog života te simboliziraju Isusovo uskrsnuće. U vrijeme Gotike kršćanstvo otkriva ženske vrijednosti, a Gospa je izbila na istaknuto mjesto nauka o vjeri. Osmokraka zvijezda i oktagon se u srednjovjekovnoj kršćanskoj ikonografiji pojavljuje i kao atribut Djevice Marije, "zvijezde Danice" (Venere), čije svjetlo naznačava početak novog dana koji će nastupiti s Isusovim rođenjem. Osam vanjskih šiljaka malteškog križa simboliziraju regeneraciju (obnovu, oživljavanje).
Simbolizam broja osam ima također značajno mjesto u hinduističkoj i islamskoj arhitekturi i umjetnosti. Tijekom vremena, a napose u razdoblju renesanse, šesterokut i heksagon ("Davidova zvijezda"), će istisnuti osmokraku zvijezdu i oktagon iz kršćanske ikonografije.
Grb biskupa Eberharda, ukrašen lišćem, na stupu u jugozapadnom kutu južne lađe.
Već smo spomenuli razlog zašto mjesta nadogradnje stupova u južnoj lađi nisu ukrašena kao u sjevernoj lađi. Izuzetak čini stup uz zid južnog zvonika (zid na kojem je glagoljički natpis) ukrašen grbom biskupa Eberharda. Eberhard, koji je bio kancelar kralja Sigismunda u Budimu, obilježio je katedralu sa čak 14 svojih grbova.
Nakon Prvoga križarskog rata raširila se moda oslikavanja štitova, razvijena iz potrebe lakše identifikacije u borbi. Ubrzo su oslikani štitovi postali službeni grbovi kraljeva i plemića, a stroga pravila kako grb (štit) mora izgledati, gdje se mogu stavljati simboli i tko ih smije nositi, napisali su heraldičari. Danas se znanost o grbovima naziva heraldika.
Grb biskupa Eberharda (+1419.) iznad grba biskupa Kanižaja (+1374.) koji je prvi svojim grbom obilježio sudjelovanje u gradnji katedrale.
Većina grbova biskupa Eberharda na katedrali ne odgovara pravilima heraldike - okrunjeni lav, uzdignut na stražnje noge, okrenut desno u štitu obrubljenom šiljcima. Možda će neki znalac heraldike to objasniti svojim komentarom na kraju reportaže.
Grb biskupa Eberharda na zapadnom pročelju zagrebačke katedrale - lav je okrenut ispravno, na lijevu (heraldički desnu) stranu.
MASKARONI
Na vrijeme biskupa Eberharda podsjeća nas i 12 maskarona (predstavljaju alegorijske simbole) s kojima je ukrasio zapadno pročelje katedrale. Groteskni likovi glava, od kojih pojedine imaju ljudsko obličje s iscerenim licem, a pojedine su likovi iz mašte.
RIGALICE
Bollé je tijekom neogotičke obnove ukrasio katedralu s brojnim rigalicama.
Na gotičkim katedralama gradili su oluke za odvodnju kišnice u obliku rigalice (fr. gargouille – grlo), kamenih figura zmajeva, žaba, šišmiša i drugih monstruoznih zoomorfnih oblika koji rigaju vodu iz usta i čuvaju crkvu od zlih demonskih sila. U keltskoj i germanskoj mitologiji rigalice se spominju kao bića koja se kreću po noći, a danu se skamenjuju. Otimaju i jedu djecu.
Rigalica na obnovljenoj prvoj galeriji katedrale izrađena po izvornom modelu rigalice iz vremena Hermana Bolléa.
Nastavku reportaže pristupite ovdje: Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali (3/5).
Ljubomir Škrinjar