"Ustaškom vikaru" najčitanije novine u NDH posvetile polovicu rečenice - zatajene istine o bolnici Rebro (7)
1929.
Utemeljena "Zaklada za gradnju Zakladne bolnice u Zagrebu" (18. listopada). Utemeljitelji Zaklade bili su zagrebački Kaptol i Nadbiskupija, Zagrebačka oblasna samouprava i Općina grada Zagreba. Zakladni odbor sastavljen je od pročelnika (gradonačelnik Zagreba Stjepan Srkulj) i pet članova. Poseban Zakladni odbor voditi će poslove oko izgradnje nove Zakladne bolnice. Odbor donosi odluku (30. listopada) o potrebi raspisivanja međunarodnog natječaja za idejni projekt "Zakladne bolnice i klinika Medicinskog fakulteta na Šalati".
Ovako je Šalata mogla izgledati da su projekti realizirani.
1930.
Već spomenuto Bernsteinovo zemljište (u petom nastavku reportaže) djelomice je zadiralo u zapadni dio gradilišta bolnice. Gradska uprava je tek nakon brojnih rasprava s njegovim vlasnicama postigla dogovor (u svibnju) o razgraničenju s gradilištem i dozvolila parcelirati zemljište na dvadesetak gradilišta za "elegantnu četvrt vila", a preko posjeda trasirana je serpentina Novakove ulice od Trga biskupa Langa do glavnog ulaza buduće Zakladne i kliničke bolnice.
17. srpnja Zakladni odbor i Rektorat Sveučilišta u Zagrebu raspisali su međunarodni natječaj za "generalnu osnovu novogradnje Zakladne bolnice i klinika Medicinskog fakulteta".
Čak četiri natječaja
Arhitektonskim natječajem je trebalo riješiti zajedničku izgradnju dva zahtjevna i potpuno samostalna bolnička kompleksa s predavaonicama i znanstvenim jedinicama na jednoj lokaciji - Zakladnu bolnicu (sa 620 postelja) s odvojenom TBC bolnicom sa 100 postelja (na zasebnom zemljištu gdje se danas nalazi zgrada XVIII. jezične gimnazije), i Kliničku bolnicu (s 375 postelja) nadovezanu na postojeće zgrade Medicinskog fakulteta na Šalati. Prostor za parkiranje "samovoza", naravno, nije bio predviđen.
Tada nitko nije očekivao da će Zakladni odbor i Rektorat Sveučilišta raspisati čak četiri natječaja, od kojih niti jedan nije prihvaćen, te se na kraju odustalo od gradnje na Šalati i prišlo gradnji nove bolnice na brdu Rebar.
1. Natječaj
Raspis natječaja objavljen je u brojnim stranim stručnim časopisima. Predviđene su neuobičajeno visoke tri nagrade od 20.000, 15.000 i 10.000 švicarskih franaka (10.000 CHF = 110.000 dinara, a u to vrijeme jaje na zagrebačkim tržnicama košta 2 dinara). Primljeno je 80 radova, među njima čak 49 iz Njemačke, ali i po jedan iz Albanije i SSSR-a.
U radu deseteročlanog ocjenjivačkog suda (10. - 13. prosinca) sudjelovali su i vodeći arhitekti iz Züricha (Walter Henauer), Pariza (Roger-Henri Expert) i Dresdena.
Na sveopće iznenađenje predviđene nagrade nisu dodijeljene, no tri projekta nagrađena su jednakovrijednim nagradama (ex aequo) sa po 15.000 švicarskih franaka: Ernest Weissmann (Zagreb), Bernhard Stein i Richard Zorn (Hamburg), te Gustav Paul i František Čermák (Prag). Zakladni odbor i Medicinski fakultet ne žele nijedan od tri nagrađena projekta.
Angažiranje francuskih i švicarskih arhitekata u ocjenjivački sud bio je prvi škandal. Dotada se u ocjenjivačke sudove uglavnom pozivalo samo austrijske i njemačke arhitekte. Drugi skandal vezan je uz projekt Ernesta Weissmanna (on je navodno nagrađen samo kako bi se udovoljilo članovima žirija Roger-Henri Expertu i Walter Henaueru).
Naime, očekivalo se da će mladi Ernest Weissmann, iz židovskog kruga arhitekata u Zagrebu, dobiti prvu nagradu i daljnju razradu projekta i vođenje gradnje na Šalati, iako u tom trenutku još nije posjedovao propisano ovlaštenje.
Ovakvom odlukom žirija začeta je višegodišnja afera u kojoj se pojedini arhitekti, gradski zastupnici, uglednici iz društvenog i političkog života te zagrebačka strukovna udruženja prepucavaju u dnevnim novinama (Jutarnji list, Novosti).
Palača Sovjeta u Moskvi (arh. Le Corbusier& Weissmann), 1931. Nikada nije izgrađena.
Weissmann je u zaštitu svojih legitimnih prava uzvitlao i međunarodnu aferu iznošenjem svog slučaja na zasjedanju izvršnog odbora CIAM-a (Centre Internationaux d’architecture Moderne) u Barceloni u ožujku 1932.
Povrh svega ovoga sudjelovao je s Le Corbusierom u skandalu s projektom - u službi staljinističke ideologije - na natječaju za Palaču Sovjeta (1931.), simbola "nadolazećeg trijumfa komunizma" zamišljenu kao najvišu građevinu (415 m) na Zemlji, koja ga je otjerala iz Zagreba.
*Ernest Weissmann, Mladen Kauzlarić &Stjepan Gomboš 1931. godine osvajaju i dvije treće nagrade na međunarodnom natječaju za Židovsku bolnicu.
2. Natječaj
U ljeto 1931. kreće novi natječaj. No investitor upozorava žiri "o potrebi održavanja novoga natječaja u slučaju da se izrada nacrta povjeri domaćim arhitektima", a sklapanje posla uvjetovao je suradnjom s domaćim mladim arhitektima kako bi i Zagreb dobio stručnjake "s nekom faktičkom praksom u bolničkim pitanjima". Za izradu izvedbenih nacrta pozvana su tri strana (Tietmann i Haake) i jedan domaći arhitekt (Lav Kalda). Zbog revolta Zagrebačke inžinjerske komore i Sekcije UJIA, koji su željeli osigurati posao svojim članovim, Zakladni odbor i Fakultet primorani su prihvatiti prijedlog da izvedbene nacrte izradi grupa od osam domaćih arhitekata pod vodstvom profesora Tehničkog fakulteta - Huge Ehrlicha i Ede Šena. Odabrani arhitekti nisu se mogli usuglasiti.
3. Natječaj
Krajem siječnja 1932. opet je raspisan natječaj, ali isključivo za članove Zagrebačke inžinjerske komore, uz uvjet suradnje s inozemnim arhitektom Hansom Tietmannom. Izrada nacrta povjerena je 10. veljače uglednom židovskom arhitektu Lavu Kaldi iz Zagreba, ali mina sada dolazi iz Beograda - Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja ne dozvoljava sudjelovanje Hansa Tietmanna u izradi projekta. Beograd je dao naredbu za raspisivanje novog natječaja otvorenog za sve jugoslavenske arhitekte i inžinjire.
4. Natječaj
Odluka o raspisivanju četvrtoga natječaja potvrđena je tek nakon godinu dana, u siječnju 1933. S raspisivanjem natječaja odugovlačile su nadležne institucije u Beogradu. Zaklada se tijekom 1933. godine intenzivno bavila mišlju i o samostalnoj izgradnji jer ni nakon tri godine nisu bila osigurana zakonom propisana sredstva.
Natječaj nije raspisan. Nakon nesuglasica i neuspjeha novih pregovora Zakladnog odbora s Medicinskim fakultetom, odlučeno je da se nova Zakladna bolnica izgradi na Rebru. Grad je ustupio zemljište, a odluka o gradnji potvrđena je u rujnu 1934.
*Na dijelu zemljišta namijenjenom za bolnicu, na Šalati je izgrađen sportski centar: tenisko igralište (današnje klizalište) s izgrađenim gledalištem za završnicu europske zone natjecanja za Davisov pehar s Njemačkom 1936., prvi gradski bazen (za članove teniskog kluba) povodom još jednog Davis Cup finala 1939., i klupska zgrada ATK Zagreb (1940.).
Pogled s Bukovca na Barutanski brijeg i osnovnu školu Jordanovac (1931.↓) na brežuljku Reber, 1934.
Pogled iz Barutanskog jarka na osnovnu školu Jordanovac (↓) i Kolegij družbe Isusove (1930.→), 1934.
*U Barutanskom jarku je nekoć bila zagrebačka barutana.
Gradnja bolnice
KBC Zagreb-Rebro, 2015.
1935.
Izrada izvedbenih nacrta Zakladne bolnice s 843 kreveta zaključena je u veljači 1935. sklapanjem izravne pogodbe s arhitektima Franjom Gabrićem i Stankom Kliskom. Projekt četverokatnog monobloka s osnovom u obliku slova ‘H’, s četiri južna krila s bolesničkim sobama i 12 odjela dovršen je u prosincu 1935. Bolnica je trebala biti gotova do kraja 1939.
Rudolf Erber, zagrebački gradonačelnik i pročelnik Zakladnog odbora, prvom lopatom otvara gradilište 19. prosinca 1935., no stvarno su građevinski radovi počeli tek 6. kolovoza 1936.
Projektant bolnice i "gliha" na glavnoj zgradi (lipanj 1937.), no radovi su nastavljeni tek 1941., u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
KBC Zagreb, 2015
Bolnica Rebro, 1942.
Bolnica Rebro, 1942.
Rebro, 2015.
Otvaranje bolnice
Monografija KBC ZAGREB, i autorski tekst Miroslava Radića, 2010.
No činjenice su tvrdoglave: u srpnju 1940. za ravnatelja buduće Bolnice predložen je infektolog dr. Walter Rukavina, no u svibnju 1941. za ravnatelja je postavljen prim. dr. Šime Cvitanović, a za upravitelja Ivan Lovrić, koji je bio i upravitelj stare Zakladne bolnice. U siječnju 1942. raspisan je natječaj za predstojnike odjela (uvjeti: liječnik-specijalist s najmanje 4 godine iskustva u svojstvu primarnog liječnika ili kliničkog asistenta).
*Prim. dr. Šime Cvitanović (1891.-1945.), kirurg, ravnatelj bolnica u Glini (do 1939.), Gospiću (1939.-1940.), Vinkovcima (1941.), Zakladne bolnice Rebro (1941.-1944.) i vojne bolnice koja je bila smještena u zgradi škole u Krajiškoj ulici (1944.-1945.). Strijeljan 1945.
Rebro, 1942.
1942.
Na Uskrs 12. travnja 1942. svečano je otvorena Zakladna bolnica Rebro u nazočnosti ministara, državnih tajnika, predsjednika Sabora, četvero veleposlanika, gradonačelnika, predstavnikâ vojske, Crkve, Sveučilišta, Medicinskog fakulteta, članova Zakladnog odbora i drugih uglednika.
Izvadak iz tiska:
"Zagreb, 13. travnja. - Jučer u 10 sati u jutro u prisutnosti Poglavnika otvorena je na svečani način Zakladna bolnica na Rebru, najveća bolnica ne samo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nego jedna od najvećih, upravo peta, bolnica po veličini u čitavoj Europi. Ona će zadovoljiti svim potrebama i u svakom pogledu ispuniti svrhu kojoj je namijenjena. Dovršenje Zakladne bolnice na Rebru omogućeno je tek onda, kad je hrvatski narod doživio svoje oslobodjenje, kad je na najvišem mjestu dokazana osobita briga za zdravstvo naroda. Poglavnik je odmah odobrio navjeru od 15.000000 Kuna i na taj način omogućio završetak gradnje bolnice, koja je danas na svečani način otvorena. Sve je bilo spremno za današnji dan. Na ulazu u veliko dvorište bolnice, od kojeg je jedan dio uredjen kao perivoj postavljena je uzduž glavnih vratiju hrvatska trobojnica, ukrašena zelenilom, a sam ulaz u bolnicu bio je za današnju svečanu zgodu takodjer posebno uredjen. (...)
Nakon sviranja himne polazi Poglavnik prema ulazu sa ceste u bolnicu gdje Poglavnika dočekuje ravnatelj Zakladne bolnice na Rebru dr. Šime Cvitanović, koji pozdravlja Poglavnika ovim govorom:
Poglavniče! Preuzvišena gospodo! Gg. Ministri i Državni tajnici! Smatram osobitom čašću, da Vas pozdravim prigodom Vašeg ulaza u ovu najveću i najljepšu hrvatsku bolnicu, te mi je i dužnost odmah naglasiti, da smo u roku od cigle jedne godine u našoj slobodnoj državi završili ono, za što bi u mirnoj dobi daleko više vremena trebalo. Ovo je jedan dokaz više, što znači imati svoju državu,
t. j. svoju pušku na svom ramenu i svoj novac u svom džepu. Lanjske godine je naš dragi Poglavnik uvidio potrebu dovršenja ove velike ustanove, te je velikodušno omogućio i dao navjeru od 15,000.000 Kuna. S ovim novcem moglo se pristupiti dovršenju ove bolnice. Bez ove navjere bili bi zastali svi radovi i tko zna, kada i na koji način bi se dogotovila ova velika ustanova. Ako bacimo pogled malo unatrag na vrijeme dvadesetgodišnjeg robstva, vidjet ćemo teško i jadno stanje zdravstva na području. koje danas obuhvaća Nezavisna Državu Hrvatsku. Tudjinac nije ništa davao, a niti htio dati, već je sve oduzimao, do čega je došao. Bivša hrvatska autonomna vlada još za vrijeme Austro-Ugarske monarhije uredila je bolnice u Hrvatskoj tako, da su se u ono doba mogle takmičiti i s drugim bolnicama u drugom uljudbenom svijetu. S nesretnom godinom 1918. započinje propast svih naših javnih ustanova, pa tako i bolnica, kao što je s tom godinom započela i propast čitavog uljudbenog i političkog života u hrvatskim zemljama. Nama se davalo tek toliko, da naglo ne umremo, a nije se davalo niti toliko, da se može životariti, niti da bi se zadovoljile najskromnije potrebe u hrvatskim zemljama. Čudno zvuči, all je ipak istina, u ono je doba bila jedina sreća za naš hrvatski narod, što su uslijed političkih progona mnogi i mnogi hrvatski liječnici bili pobacani po našim selima i malim pokrajinskim bolnicama, te samo tim vrijednim, a i danas još nepoznatim ljudima ima zahvaliti, da se zdravlje hrvatskog naroda ipak kako tako sačuvalo. Ovi vrijedni ljudi primili su na sebe i na svoja ledja teški teret narodnog zdravlja, te ga hrabro ponijeli na korist svog naroda. Na sva vodeća mjesta u Hrvatskoj mogli su doći samo oni ljudi koji su imali u džepu iskaznicu radikalne ili samostalne srbske stranke. Kada to sve znamo, nije nikakvo čudo, da se kod nas nisu gradile bolnice, kao ni bolnice medicinskog fakulteta, jer to nije dozvoljavao tudjinac, kao ni oni, koji su po volji naših tlačitelja došli na sva ta važnija mjesta, jer su zajednički radili proti koristi hrvatskog naroda. Preko zvučnih naziva i visokih bezbrižnih mjesta teško se oštećivalo u ono tužno doba hrvatski narod. Ovu ustanovu, što vidite pred sobom, nije pomogao graditi naš neprijatelj, on je to sprječavao na svakom koraku i ova je ustanova plod samo hrvatskog truda, hrvatske brige i hrvatske štednje. Dok je stanje zdravstva u hrvatskim krajevima stajalo na slabim temeljima. i dok je bilo podpuno zapušteno, dotle je lažna tudjinska promičba trubila u svijet o velikoj i modernoj, zdravstvenoj politici, te o silnim djelima na pobijanju zaraznih bolesti i na higijenskom podizanju naroda, a mi znamo, da je u isto doba hrvatski narod gubio polovicu rodjene djece od tuberkuloze, a o drugim bolestima da i ne govorimo. Tudjinska promičba javljala je, da smo mi u stanju izvoziti medicinsko znanje u inozemstvo, pa čak i u Kinu, a društvo lukavih masona u Ženevi uzimalo je naše tlačitelje kao uzor kako se mora provadjati zdravstvena politika. Tako je to išlo u danima našega robstva, kad smo bili prisiljeni sipati svoj novac u tudji džep. Medjutim hrvatski narod je od davnine koracao stopu u stopu sa zapadnom uljudbom, te se u danima najteže borbe za svoj obstanak brinuo za tekovine uljudbe te znamo da je čak u godini 1186. imao svoje bolnice, kao na primjer onu kod sv. Petra u Ninu. U našem Dubrovniku zidaju se bolnice već u godini 1347, a godine 1357. nalazimo već prvu bolnicu u Zagrebu. Sve su ovo dokaz, kako je hrvatski narod kročio od davnine usporedo sa zapadnom uljudbom. Prva zakladna bolnica u Zagrebu osnovana je 1790. godine, a brigom biskupa Maksimilijana Vrhovca udareni su temelji Zakladnom odboru, koji je imao dužnost, da se brine oko izgradnje i uredbe Zakladne bolnice u Zagrebu. Ova bolnice vuče korijen od bivše Zakladne bolnice na Trgu bana Jelačića, koja je bila poznata u Zagrebu pod domaćim imenom bolnice "Palancegera". Kako dakle vidite, ova je ustanova samo plod naše brige za bolesnog hrvatskog čovjeka, te pokazuje visoki stupanj naše zdravstvene uljudbe. S ovom ustanovom mi možemo mirne duše izaći pred Europu i reći: Vidite, i ako smo maleni, ali ipak s našim žuljevima i s našim marom ovo smo sve prištedili i izveli, te nas sudite i po ovome, da li smo na štetu ili na korist europske uljudbe i novog poretka. Ova je ustanova veliki spomenik za buduća hrvatska pokoljenja, koje će s ushitom spominjati ime našeg dragog Poglavnika, koji je u roku od samo jedne godine svoje vladavine, i to u ovim burnim i teškim vremenima, uz ostala veličanstvena djela omogućio dovršiti i ovu ustanovu. Zadaća je ove bolnice, da preko svojih zdrastvenih radnika liječi bolesnog čovjeka i da se brine i radi na svim tekovinama medicinske znanosti, jer je za liječnika od početka čovječanstva do dana današnjega i dalje do konca ostaje jedan i nikad ne promijenjeni zakon, a taj je liječiti bolesnika. "Salus aegroti suprema lex esto!" Mi hrvatski liječnici, koji smo odredbom Poglavnika postavljeni da vršimo ovaj zakon u ovoj našoj ustanovi imat ćemo pred očima uvijek samo to, da je ovo dom utočišta za bolesnog hrvatskog čovjeka, te ćemo sve učiniti da ostanemo uvijek u našoj dužnosti za Dom i Poglavnika - Spremni! Svi prisutni pozdravljaju ponovno Poglavnika. Kad je ravnatelj dr. Cvitanović završio svoj govor, Poglavnik je odgovorio ovim riječima: Ravnatelju i gospodo! Najdragocjenija stvar jeste zdravlje naroda. Narod, čije su fizičke snage podgrizene i uništavane sa bolesti nije u stanju razvijati se, nije u stanju raditi, nije u stanju opskrbljivati se, nije u stanju braniti se, a po tome, nije u stanju imati svoje vlastite slobode. Hrvatski narod zahvaljujući svojoj pripadnosti zapadnoj uljudbi nije bio ni u prošlosti na niskom stupnju zdravstvenom. Nu, danas, kada smo polučili svoju državnu nezavisnost, dužnost je da se hrvatskom narodu osigura svako sredstvo i svaka mjera, da ga uzdrži u zdravstvu, da tako bude sposoban vršiti svoju dužnost, koja mu je namijenjena u ovoj zemlji. Jedna je žalosna činjenica, jedna je žalosna brojidbena činjenica, a ta je, da danas imade na cijelokupnom području Nezavisne Države Hrvatske manje liječnika nego što ih je bilo godine 1914. na području nekadanje naše trojedne kraljevine, na području većem pet puta, na području brojčano jačem tri puta imade manje liječnika nego li je onda bilo. Znači, da u minulim godinama pod tudjinskom gospodstvom nismo mogli napredovati onako, kako to zahtijeva vrijeme i prilike.(...)
Poglavnik zatim pristupa diplomatskim predstavnicima, rukuje se s njima srdačno kao i sa svim ostalim odličnicima i polazi do glavnog ulaza u samu bolnicu, zaustavivši se u predvorju. Tu su sakupljeni svi članovi Zakladnog odbora Zakladne bolnice u Zagrebu kao i Hrvatski Mitropolita zagrebački nadbiskup Preuzvišeni g. dr. Alojzije Stepinac, koji čim je stigao Poglavnik, obavlja blagoslov bolnice, a zatim izlazi pred Poglavnika kanonik dr. Lovro Radičević pozdravljajući Poglavnika u ime Zakladnog odbora ovim riječima (...)."
Kao zagrebački metropolita Stepinac nije odbio blagosloviti bolnicu, koja je u tom vremenu bila vrlo značajna za Hrvatsku. No pozdrave Poglavniku diplomatski je prepustio kanoniku Radičeviću. Toliko o "ustaškom vikaru" kojemu su najčitanije novine u NDH posvetile polovicu rečenice.
Godine 1942. nadbiskup Alojzije Stepinac osniva župu i blagoslivlja crkvu Sv. Barbare podignutu u prostoru bolnice Rebro. Poslije oslobođenja (1945.) "služi u korisnije svrhe" - postaje skladište.
4. lipnja 2014., zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić posvetio je novoobnovljenu župnu crkvu Sv. Barbare (župnik Zdenko Perija).
U propovijedi je zagrebački kardinal Bozanić spomenuo i primjer hrvatskoga velikana bl. Alojzija Stepinca, čije je moći kardinal donio iz zagrebačke katedrale da budu ugrađene u oltar crkve: "Čovjek može zatočiti sv. Pavla, mučiti sv. Kvirina i utamničiti bl. Alojzija ali ono zašto su oni živjeli je nezaustavljivo, ono ne nestaje i zato je danas znakovita posveta oltara i crkve, jer u novopodignuti oltar je ugrađena prednja ploča iz onoga oltara koji je blagoslovio bl. Alojzije. Ona je kasnije bila skinuta i stavljena na pod da ne služi za oltar nego da se po njoj gazi. No, ta je kamena ploča ponovno u središtu, u oltaru i to je još jedan dokaz da Riječ Božja nije okovana."
Patrijarh Germogen ispred crkve sv. Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, 1942.
Dolazak komunističke vlasti
Odmah nakon uspostave komunističke vlasti bolnica na Rebru je od 9. V. do 31. VIII. 1945. služila kao vojna bolnica Jugoslavenske narodne armije i to do 23. V. pod upravom I. armije (upravnik ppuk. dr. Izidor Papo), a potom u sklopu Centra vojnih bolnica II. armije (upravnik kapetan dr. Dezider Julius). Od 1. IX. 1945. Bolnica će proraditi opet u funkciji civilne Zakladne bolnice, ali vidno opustošena, prostor onečišćen, inventar polomljen, mnogo toga ukradeno.
Prim. dr. Šime Cvitanović uhićen je u svibnju u Mariboru, vraćen u Zagreb i sproveden u zatvor OZN-e na današnjem Trgu žrtava fašizma. Cvitanović je strijeljan 11. studenoga 1945. (moguće u parku Maksimir ili u podsljemenskoj šumi), a mjesto na kojem je pokopan "suradnik ratnih zločinaca" nije poznato.
Na izvanrednoj glavnoj godišnjoj skupštini (30. rujna 1945.) Upravni odbor Društva liječnika Hrvatske i predstavnici članova Zbora liječnika Hrvatske objavili su ime dr. Simeona Cvitanovića u popisu onih koji su "zbog suradnje s okupatorom nedostojni da budu članovi Zbora liječnika".
Gospodin R. M. pokazuje mjesto na kojem se nalazio bazen za liječnike izgrađen 1942., i koji je bio u funkciji do 1970., a nakon toga u praznom bazenu su R.M. i ostali rebarski klinci igrali nogomet.
U pozadini fotografije (Barutanski jarak) je nizbrdica, moguća lokacija prostora gdje bi moglo biti "stratište" oko 280 hrvatskih ranjenika odvučenih iz bolnice Rebro i strijeljanih 9./10. svibnja 1945. Preživjeli svjedok, domobran Ivan Čičak Markov, među strijeljanima je prepoznao:
- Jure Perković Nikolin (1925.) iz Breznika,
- Ilija Berić Matin (1907.) iz Drežnice,
- Pejo Čičak Jozin (1921.) iz Gradine,
- Fabijan Kramatić Pejin (1925.) iz Jokovca,
- Luka Grgić Ilijin (1918.) iz Donjih Koliba,
- Jurika Jelinić Jozin (1925.) iz Gornjih Močila,
- slijepi Ivan Ključević Filipov (l922.) iz Komarica,
- Ivan Tolić Ilijin (1920.) iz Komarica,
- Marko Guberac Markov (1919.) iz Donjeg Višnjika
Stanovnici Rebra strijeljani su pak u šumi ispod današnjega Doma zdravlja na Kozjaku, i to na lokaciji namijenjenoj za izgradnju dječjeg igrališta.
Počinitelji zločina mogu se identificirati (prekršena Haška i Ženevska konvencija prema vojnim ranjenicima), međutim Komisija za ratne i poratne žrtve RH je ukinuta 2000. godine, preuzimanjem vlasti od lijeve koalicije. Za zločin bi po zapovjednoj odgovornosti trebao odgovarati i Većeslav Holjevac.
Do danas ne znamo gdje se nalaze grobovi oko 1000 "nestalih" hrvatskih branitelja i civila u Domovinskom ratu.
(Nastavlja se)
Ljubomir Škrinjar
VEZANO
Kako se kralo u doba naših starih - zatajene istine o bolnici Rebro (6)
Kako piancu vino zaměriti - zatajene istine o bolnici Rebro (5)
"Zahtěvanja naroda - He'rvatska déržavna kasa" - zatajene istine o bolnici Rebro (4)
"Mi Hrvati"- zatajene istine o bolnici Rebru (3)
Zatajene istine o zagrebačkoj bolnici Rebro (1)
IZVORI
Nova Hrvatska, 10. i 13. travanj 1942.
RBTH, 22.6.2013
I. Čičak Markov: Stradanje Hrvata Plehanovog kraja 1941. - 1947., vlastita naklada; Derventa, 1991.
IKA 4.6.2014
Liječničke novine, br. 61, srpanj 2007
Monografija KBC ZAGREB, 2010.
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na