Nudisti na Trgu bana Josipa Jelačića

U životu nema logike. U Hrvatskoj Hrvati su bili priznati kao većina, ali nisu ni kao većina imali ni vlast ni kapital. Možda u svemu tome ima neke simbolike i u glavnom trgu grada svih Hrvata – sve palače na današnjem Trgu bana Jelačića podigli su i projektirali stranci: Hatz (1828.), Felbinger (1828.), Vranyczany (1830.), Stanković (1837.), Singer (1870.), Živković (1876.), Wasserhtal (1883.), Pongratz (1884.), Varga (1887.), Gavella (1889.), Rado (1905.), Feller-Stern (1905.), Poppovic (1906.), Gradska štedionica (1925.) i Gradska kavana (1931.). Stranci su od Zagreba, osobito poslije zemljotresa 1880., napravili mali velegrad, "vrata prema Istoku" ili "vrata prema Balkanu" kako su ga zvali. Neki od njih postal su naturalizirani Zagrepčani, a neki i "naturalizirani Hrvati". Spomenimo se dvojice: Herman Bollé (Francuz) i August Šenoa (Čeh).

2011.

Sadašnje ime dobio je trg 1850. godine zaključkom gradskog magistrata u slavu bana Josipa Jelačića Bužinskoga (+1856.). Te godine Kraljevski grad Zagreb, glavni grad kraljevina Hrvatske i Slavonije (a kasnije i metropola cijele Hrvatske, uključujući i Dalmaciju), ima 1486 kuća i 16.402 stanovnika većinom rimokatoličke vjeroispovijesti (92,29%). Uz rimokatolike najbrojniji su Izraeličani.

2011. Neorenesansa, neobarok, kasni klasicizam, secesija, moderna i postmoderna

Sjeverna strana trga bila je već u XIII stoljeću naseljena, iz kojega doba nam je poznata pod imenom Šošterska ili Njemečka ulica po obrtnicima njemačke narodnosti. U ono najstarije doba valjda nije ni bilo trga. Kada je ovaj nastao zvao se Manduševac po vrelu, koje se tu nalazi, a kašnje Harmica (ili Sajamski trg), jer se na njemu nalazila carinarnica koja je ubirala pristojbu tridesetnicu (mađ. harmincz - trideset), tj. trideseti dio vrijednosti robe koja se uvozila u Zagreb i prodavala na sajmištu. Sajmište je na Jelačićevu trgu ostalo do 1830., kada je preseljeno na današnji Zrinjevac.

*Hrvatski sabor u Križevcima (1481.) je proglasio mitnički cijenik za robu na koju se plačala maltarina (carina).

1864.

Južna strana trga bila je nenaseljena i pusta sve do 1794. kada počinje gradnja Opće bolnice Milosrdne braće (milosrdnici, katolički red koji je 1538. utemeljio Ivan od Boga i koji su imali više bolnica u Ugarskoj). Dovršena je 1804., a 1819. nadograđen je drugi kat s tornjem crkvice Trpećeg Jezuša (danas crkvica Ranjenog Isusa). Bila je to najveća zagrebačka građevina. Milosrdnici odlaze iz Zagreb 1919., a ime bolnice promijenjeno je u Zakladna bolnica.

1794. – srušena zidana kula (gdje je sada spomenik) namjenjena za stražu, vatrogasnu osmatračnicu, tržni nazor i snubitelje za vojsku.

1828. – izgrađena kuća Pavla Hatza i do nje nešto niža dvokatnica Bartola Felbingera, najstarija kuća na današnjem Jelačićevom trgu tik uz hotel Dubrovnik.

1830. – sjeverna strana trga osvijetljena s uljanim svjetiljkama koje su svaku večer palili gradski nažigači.

1845. – 1. kolovoza "zadobio je prostor pred bolnicom osobito lice. Sabralo se ovdje do 4000 duša, potištenih, žalosnih, ali gnjevnih, da izprati Nevine žrtve Markova trga" do Jurjevskog groblja.

1852. – na trgu je uređen javni "zdenac" Manduševac u spomen prvog dolaska cara i kralja Franje I. i carice Karoline u Zagreb 1818. godine.

1864. – trg je osvijetljen sa dva konzolno postavljena plinska svjetionika, svaki s pet svjetiljki.

1907. – na Jelačićevu trgu zasjala je električna rasvjeta.

1907. – asfaltirana sjeverna strana i središnji dio trga (tvrtka Neuchatel iz Budimpešte)

1918. – 5. prosinca tri 8-milimetarske teške strojnice ubile su 13, a ranile 17 Hrvata ("Prosinačke žrtve") koji su nenaoružani, i uz veliko narodno ogorčenje, prosvjedovali protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu Jugoslaviju: "Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!"

1864. Zdenac Manduševac i plinski svjetionik

1852. – na trgu je uređen javni "zdenac" Manduševac u koji teče živa voda. "Ovu daje sada gradski vodovod, a prije pritjecala je bakrenim cijevima iz vrela Manduševac, koji izvire na sjevernoj strani trga izpod kuće br. 14 (danas br. 8, Varteks-Muller, i Kemoboja u Bakačevoj br. 3, op.a.) blizu mosta vodećega preko potoka Medveščaka na Kaptol. Ovo se vrelo spominje jur u listina XIII vieka, a obstajalo je nedvojbeno i prije, i da je tu bilo krvavih borba (Gradeca i Kaptola, op.a.) kada su u staro doba radi velike suše presahnuli svi zdenci."

1987.

Vrelo Manduševac spominje se u sudskim spisima vještičjih procesa kao glavno noćno okupljalište tzv. coprničkog ceha - vještica i vješca u Zagrebu.

Popularna Zagorkina Grička vještica (kontesa Nera) u stvarnosti je bila Barica Cindek, pekarica i piljarica na Markovu trgu, optužena u rujnu 1742. godine da je dušu i tijelo prodala vragu, i da je "na metli letila čak na Klek..."

2011.

Uz Manduševac i lijepu Mandu se veže legenda o nastanku imena grada Zagreba.

1861. Pogled s Griča na Harmicu

S gradnjom bolnice Milosrdne braće počela je izgradnja južne strane trga, čime je Harmica dobila oblik zatvorenog gradskog trga. Tada je najstroži centar grada oko Trga sv. Marka na Gradecu.

1864. Kuće Bartola Felbingera (Narodna kavana) i Pavla Hatza

Vlastita kuća Bartola Felbingera, najpoznatijeg zagrebačkog graditelja (arhitekta) iz doba klasicizma, i kuća Pavla Hatza, imučnog zagrebačkog trgovca i kućevlasnika, izgrađene su istovremeno 1827-1828. godine. Hatzovu kuću projektirao je Felbinger, a brončani kip boga Merkura ugrađenog u pročelje izradio je Antun Dominik Fernkorn. Prizemlje obje kuće bilo je namjenjeno trgovini i ugostiteljstvu.

Prva kavana na južnoj strani trga otvorena je u kući Pavla Hatza, na uglu Špitalske/Bolničke ulice (danas Gajeva). Tu je do 1829. imao kavanu zakupnik Joseph Stallenberg, zatim Peter Gilly, a od 1833. Joseph Hönig. Njegova kavana "Bijelom križu" kasnije je proširena i nazvana "Grand Caffe" (Velika kavana). Hatzova kuća srušena je 1929. i na njezinom mjestu je novi vlasnik podigao hotel Milinov. "Velika kavana" u hotelu trgovca Millina ponovo je otvorena 1937. (s 1200 mjesta), modernizirana 1940-1942. i preimenovana u "Dubrovnik". Od Hatzove kuće ostao je samo kip boga Merkura.

2011. Felbingerova palača i hotel Dubrovnik

Najstarija palača na današnjem Trgu bana jelačića je Felbingerova dvokatnica (prizemlje je rekonstruirano - arkade nad dućanskim otvorima - iza 1860.). U njoj je zakupnik Andreas Czerny otvorio u ilirskom Zagrebu poznatu "Narodnu kavanu" (1833.), poslije kavana "Lafferl", "Croatia" i "Europa" (1898.).

2011. Brončani kip boga Merkura

1909.

Nova "Narodna kavana" otvorena je 1871. u prizemlju palače Prve hrvatske štedionice (adaptirana 1926. za američku tvrtku Singer šivaći strojevi) na uglu današnje Praške ulice i Trga.

1898. S lijeva na desno: Narodna kavana, Kavana Europa, Velika kavana

1899.

2011.

Na južnoj strani Trga bila je do Prvog svjetskog rata još jedna kavana. U prizemlju neorenesansne trokatnice podbana baruna Jovana Živkovića, izgrađene 1876. godine, nalazila se kavana "New York", poslije "Centralna kavana", a danas "bonbonniéra Kraš". U temeljima ove palače pronađen je novčić cara Dioklecijana. Mramorna glava rimskog cara (Hadriana?) pronađena je nekoliko koraka dalje, na početku Petrinjske ulice. Ostaci rimskih gospodarskih zgrada, rustičnih vila (villae rusticae), pronađeni su na Zrinjevcu.

1930. Stajalište tramvaja za Mirogoj (od 1911. do 1931. pruga Kaptol - Nova ves - Gupčeva zvijezda – Mirogoj)

Zagrebačke kavane su radile ljeti od 5, a zimi od 6 ujutro pa do 1 sat u noći. Godine 1903. skraćeno im je radno vrijeme do 23 sata, a u bordelima (Tkalčićeva ulica) se smjelo legalno bludjeti do zore.

U boljim je kavanama svirao salonski orkestar, sve su kavane nudile i jelo, moglo se igrati različite društvene igre (biljar, šah, karte, kocka, dama, domino), čitati bečke, njemačke, talijanske, mađarske, francuske i engleske novine. Do Prvog svjetskog rata nije se servirala turska kava, već se pila bijela kava. "Zagrebačke kavane slijede uzor zapadne kavane, a ne one istočne, koja fabricira nekulturne i rakijaške tipove uz pratnju dosadnih sevdalinki".

1866.

Fotograf Franjo Pommer doselio je iz Danske u Zagreb 1856. godine. Njegova fotografija svečanog otkrivanja spomenika bana Josipa Jelačića (17. prosinca 1866.) smatra se prvom reportažnom fotografijom u Hrvatskoj. Spomenik je izradio Antun Dominik Fernkorn.

1890.

2011.

1866.

Bolnica Milosrdne braće u prizemlju ima ljekarnu i razne dučane (salonska brijačnica Bazolli, tokarnica, gumbarnica), a "poslije g. 1860., Antun Jakić otvorio je svoju tiskaru i knjižaru da podpomogne književni i politički rad tadanjih rodoljuba. Bio je Jakić nerazriešiv drug i prijatelj Gjure Crnadka i Mije Krešića i ova su trojica bili prvi, koji su nastojali, da se "hrvatski" duh uvede u trgovački i obrtni sviet."

1928. "Velika kavana" u kući Pavla Hatza

Na mjestu Velike kavane bila je do 1826. godine "primitivna velika drvena klaonica, a iza nje bilo je javno gradsko smetište, do ovog pak bara, na kojoj se je lovio lov na patke."

1929.

Hatzova kuća srušena je 1929. i na njezinom mjestu je trgovac Svetozar Milinov izgradio "Hotel Milinov".

1931.

1930.

Stara kapelica Ranjenoga Isusa (Trpećeg Jezuša) iz XVII stoljeća nalazila se ispred današnje Splavnice. Srušena je u vrijeme gradnje bolnice (1794.) i nanovo izgrađena u sredini bolničke zgrade prigodom nadogradnje drugog kata 1819. godine.

1931. Rušenje Zakladne bolnice

Inicijativa za rušenje stare dvokatnice Zakladne bolnice - "sramote i rugla na glavnom zagrebačkom trgu", pokrenuta je 1880-ih, no rušenje je započelo 1931., 16. veljače i bilo je dovršeno već 24. travnja. Atraktivno zemljište je rasparcelirano i prodano, dok je istočno krilo Zakladne bolnice s ljekarnom srušeno kasnije, 1935. godine.

1931. Od Zakladne bolnice ostalo je istočno krilo.

1931.

1931.

1931. Gajeva ulica između istočnog krila Zakladne bolnice i hotela Milinov.

Gornju fotografiju snimio je hrvatski majstor fotografije Tošo Dabac (Teodor Eugen Maria Dabac - 1907 - 1970.), koji nam je ostavio najviše "slika" o Zagrebu.

1935.

U Bolničkoj ulici (Gajeva) otvoreno je prvo stalno kino u Zagrebu (1906.), tu je nekada bila Glavna pošta i Gradsko redarstvo (policija) poznato kao "črlena (crvena) lampa", dok je kod "zelene lampe" u Kožarskoj ulici bio najpoznatiji zagrebački bordel.

U toj "kući užitaka kosmatog ženskoga srama" okuplja se cijeli muški Zagreb krajem 19. i početkom 20. stoljeća. "Od večera do bielog dana svira u bludilištu glasovir", a cijena je bila po slobodnoj nagodbi. Za četvrtinu učiteljske plače mogla se dobiti usluga najbolje "krasotice". Bludilišni štatut iz 1899. propisuje da u "noćnom zabavištu" ne smiju usluge pružati djevojke mlađe od 17 godina.

"Štajgerice" iz Palmotićeve, Amruševe i Petrinjske ulice su bile daleko jeftinije.

2011.

Brončano poprsje Ljudevitu Gaju (+1872.), u Gajevoj ulici, je izradio i darovao makedonski akademski kipar Tome Serafimovski 2008. godine.

1935.

1936.

Na mjestu bivše Zakladne bolnice podignut je Zakladni blok, sklop devet stambeno-poslovnih najamnih zgrada najvećim dijelom izgrađen izmedu 1932. i 1937. godine. Privatni investitor je na uglu Ilice i Gajeve namjeravao izgraditi dvanaesterokatni neboder, ali gradski građevno-regulatorni odbor nije mu izdao lokacijsku i građevnu dozvolu. Dvadeset godina poslije (1958.) ipak je izgrađen "Ilički neboder" s aluminijskom oplatom, gradsko ruglo s kojega je nekoliko ljudi skočilo u smrt.

Kapelica Ranjenog Isusa ugrađena je u peterokatnu uglovnicu Ilica – Petrićeva. Kultna caffeterija (kafić) Mocca otvorena je 1935. godine.

1938.

1938.

Reklama s gornje fotografije: "Gradilišta za gotovo i na otplatu u naselju ´Dubrovnik´ kraj Zagreba" – naselje Dubrovnik je od 1949. zagrebačko naselje Dubrava.

Politika je Zagrebu i Hrvatskoj nametala periferijski i provincijalni duh, i širila ga do svih kulturno-društvenih i ekonomskih pora.

2011.

Ilički aluminijski neboder, s čijeg je vidikovca na 16. katu Julien Bušić (supruga Zvonka Bušića) 1971. bacila letke nade, obnovljen je i opločen tamnoplavim staklom 2007. godine, te danas nosi naziv "Neboder Frankopan".

1860. Harmica, litografija Juliusa Hühna.

"Prem se nalazimo tek ne koliko koraka od Zrinjevca, plivamo u moru blata i kaljuže kao u kakvom slavonskom selu... A da oblak prašine za ljetnih dana i ne spominjemo..."

Spomenimo i više stotina konja (kočije, zaprežna kola, vojska) na gradskim ulicama, od kojih svaki dnevno proizvede 10-ak kilograma "konjskih torta"...

Do 1860. godine bio je na sjevernoj strani Jelačićeva trga stalno namješten niz drvenih mesnica i postolarskih radionica. Kao zanimljivost spomenimo da je već 1397. bilo na Gradecu 11 mesnica, osam ribarnica i čak 41 postolar.

1875.

Na sjeverozapadnoj strani trga nalazila se kasnobarokna "drvena hiža na dva stoka" (tj. prizemlje i prvi kat, danas uglovnica Ilica 2 - Trg bana J. Jelačića 1) sve do 1837., kada se za trgovca Kristofora Stankovića nadograđuje drugi kat.

U spomenutoj drvenoj jednokatnici uredio je Jacobus Leiber 1829. godine svoju gostionu (Leiberova gostiona) s prvom slastičarnicom na Harmici (danas nema ni jedne!). "...ova najglavnija gostiona stajaše samo jedan kat visoka, na uglu gdje danas stoji Stankovićeva kuća te se je s ulice moralo ići dolje kroz stube kao u pivnicu do restauracije i kavane." Godine 1834. Leiber oglašuje da se u njegovoj kavani na Harmici može svako jutro dobiti zdrava i ukusno priređena juha od kupusa.

U Stankovićevoj kući otvorili su dućane Hondl (željeznarija), Zaghaft (draguljarnica), Frohlich (kišobrani i suncobrani), Ebenspanger (obuća), Kežma (slastičarnica, 1864.)... a nedaleko od nje, u Dugoj ulici (danas Radićeva) bila je prva trgovina gotovih odijela koju je godine 1793. otvorio makedonski trgovac Ćiril Milošević.

1877. – 1. siječnja prvi plotun iz Gričkog topa označio je podne (12 sati).

1928. – Grički top se nenajavljeno oglasio - u ponoć! Ovakva najava svečanog otvaranja Zagrebačkog zbora izazvala je paniku u gradu jer su probuđeni Zagrepčani pomislili da je opet počeo svjetski rat.

1880. Palača Stanković prva je trokatnica na Trgu bana Jelačića.

Treći kat Stankovićeve kuće nadograđen je 1880. prema projektu Hermanna Bolléa. Prizemlje je preuređeno 1931 - 1934. godine.

1891. Palače Pongratz (lijevo) i Gavella (desno)

Palača Pongratz podignuta je 1884., a Gavella 1889. godine. Izgradnjom Pongratzove palače srušena je i jednokatnica obitelji Mihanović, kuća u kojoj je 10. lipnja 1796. rođen Antun Mihanović.

1905. Lijevo od palače Gavella je palača Rado (1905.), a desno Varga (1887.)

1920.

Palača Rado (danas je u njoj Mala kavana) izgrađena je 1905., a već sljedeće godine palača Poppovic na uglu trga i Splavnice (sa stubama na Tkalčićevu ulicu!).

2009.

Meštrovićev reljef "Seljaci" (polikromirana glazirana keramika) na palači Poppovic postavljen je 1907. godine.

1911. Splavnica; pogled s Trga na ulicu Pod zidom i toranj crkve Sv. Marije na Dolcu.

Teško je ovdje zamisliti gradsko (nudističko) kupalište u splavnici na potoku Crikveniku (Medveščaku), koje su do 1291. držali katolički redovnici cisterciti.

Jesu li ovdje u ljetnim mjesecima stari "Zagrepčani" pjevušili pjesmice iz Carmine Burana, napisane u Južnom Tirolu ili Štajerskoj 1230. godine (24 spjeva iz te kolekcije uglazbio je Carl Orff između 1935. i 1936. godine), ili su se pridržavali pravila Četvrtog lateranskog koncila?

1895. Ulica Pod zidom (lijevo) i potok Medveščak (desno)

Potok Medveščak prekriven je godine 1898., u vrijeme zagrebačkog gradonačelnika Adolfa Mošinskog (podrijetlom iz poljske plemenitaške obitelji), a Kožarska ulica (u staro vrijeme "ulica" Potok) razdijeljena je gradnjom na današnju Medvedgradsku i Tkalčićevu ulicu.

2011. Trojna točka: Tkalčićeva, Pod zidom i Splavnica

1935.

1937.

Piacentini će na prostoru srušene palače Pongratz izgraditi novu višekatnicu Osiguravajućeg društva (Assicurazioni Generali) iz Trsta.

1940. Palača "Assicurazioni Generali"

2011.

1870.

1879.

1880.

1880. – 9. studenoga zemljotres jačine 6,3 stupnja po Richteru

1882. – Gjuro Deželić (+1907., hrvatski književnik i gradski senator), osniva Ljubinkovečki klub:

"U Ljubinkovečkom klubu gojila se intenzivno ideja samoodržanja i međusobnog potpomaganja pod lozinkom: 'Svoj k svome'. Zabranjeno je bilo članovima polaziti lokale gdje nije bilo hrvatske podvorbe. Ovo se provađalo osobito zato jer su tadašnji svi veći lokali u Zagrebu bili u rukama stranaca, naročito Nijemaca, pa kako je tada u takozvanim boljim društvima njemački jezik prevladavao, a naročito medju krasnim spolom, to je bilo skrajnje vrijeme da se počne tuđinština iskorjenjivati. Isto tako su članovi svagdje propagirali pravilo, da se kupuje samo kod onih trgovaca koji su se otvoreno priznavali hrvatskim rodoljubima..."

1898. Palača Wasserhtal i stara Bakačeva ulica

Palača Wasserhtal (danas "Varteks" na uglu Trga i Bakačeve ulice) izgrađena je 1884., i bila je nakon zemljotresa 1880. prva nova kuća podignuta na sjevernoj strani Jelačićeva trga. Iste godine dovršena je i palača Pongratz.

1913.

Na istočnoj strani Jelačićeva trga, na mjestu gdje je danas Gradska kavana i Gradska štedionica, postojale su zloglasne kavane "Vječnom svjetlu" (vlasnik Lavoslav Heimbach) i do nje "Kod Angelusa", gdje su noću dolazili džepari, kartašivaralice ("Kozaci", kako su ih zvali) i ostala krema zagrebačkog podzemlja.

1891.

1904.

1905. Palača Feller

Palača Feller na uglu Trga i Jurišićeve ulice bila je prvi zagrebački "neboder" (četverokatnica) izgrađen 1905. Na pročelju sa zidanom reklamom u obliku boce ljekarnik Feller reklamirao je svoj "znameniti lijek", tj. čudotvornu vodicu "Elsa fluid" koju je proizvodio u Donjoj Stubici, i izvozio u Europu, Ameriku i Aziju. Novi vlasnik, industrijalac Stern, preoblikovao je pročelje palače 1928. godine.

1912.

1911. – u Zagrebu je tiskan prvi telefonski imenik s malo više od dvije tisuće pretplatnika.

1918. Srbijanska vojska ulazi u Zagreb

Nakon ulaska Hrvatske u novu jugoslavensku državu, uz režimsku proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića, i misu u katedrali, na ulicama Zagreba se 5. prosinca 1918. valjalo veliko narodno ogorčenje uz povike: "Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!"

"Bacili smo europejštinom i zapadnom kulturom oplemenjene dijelove zemlje i naroda u pandže istočnog, staroturskog barbarizma i bizantinske pokvarenosti, jednom riječju, orijentalnog zla! Strašan, strašan grijeh!" (Ksaver Šandor Gjalski, +1935.)

2011.

Prvi organizirani bunt Hrvata protiv podređenog položaja Hrvatske u novoj jugoslavenskoj državi, velikosrpskoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (stvorenoj bez referendum ili davanja suglasnosti Hrvatskog sabora i naroda), završio je tragično. S balkona Fellerove palače 5. prosinca 1918. otvorena je vatra iz tri teške strojnice. Prema službenom izvješću bilo je 15 poginulih i više od 20 ranjenih domoljuba. Opširnije o Prosinačkim žrtvama

1925.

Gradska štedionica izgrađena je 1925.

1938.

Gradska kavana izgrađena je 1931., a Fellerova četverokatnica je 1928. nadogradnjom i preoblikovanjem pročelja postala stambeno-poslovna peterokatnica Stern. Prigodom nadogradnje pojavio se problem s podzemnim vodama, zbog kojih je, kažu, njezin vlasnik Otto Stern učinio samoubojstvo.

1945.

Jugoslavenska vojska (Srpsko-crnogorska 25. i 45. divizija Prve armije) ulazi u Zagreb 8. svibnja. Oslobođenje Zagreba 8. maja 1945. zamalo se ponovilo 1991. godine.

Jelačićev trg komunistička vlast je 1946. preimenovala u Trg Republike.

1947.

U ozračju nove "zvijezde repatice" instalirane su zablude koje traju do naših dana.

Kolika je bila svekolika kulturno-povijesna djelatnost jugoslavenskih antifašista tih godina u našem Zagrebu, govori nam i podatak da su potajno, protuzakonito i bez obrazloženja rastavili i uklonili Jelačićev spomenik u noći 25./26. srpnja 1947., kako bi već sljedećeg dana mogli na Trgu svečano proslaviti Dan ustanka Srba protiv Hrvatske, tj. Dan ustanka naroda Hrvatske.

A naivac ban Jelačić mislio da je u Hrvatskoj ukinuo kmetstvo i da Hrvat svoj jezik ljubi -"jer jedna od najljepših osobina hrvatskog naroda jest, da on svoj jezik nadasve ljubi... " (1853.).

1990.

Ban Jelačić je ponovno isukao sablju 1990. Veliki spomenik Hrvatskog prkosa i borbe za slobodu vraćen je na svoje staro mjesto 16. listopada, na dan rođenja Josipa Jelačića, a i Trgu je vraćeno njegovo staro ime.

1990.

1891.

2011. Palača Varga

S balkona palače Varga, izgrađene 1887., čuli smo pa zaboravili:

"Imamo Hrvatsku! Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo, i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude."

Bilo je to godine 1992.

2011. Palača Feller-Stern

2011. "Zagrebački metro"

Čak ni javni zahod (WC) na središnjem gradskom trgu, "iskopan" 1908., nije djelo hrvatskog uma ni hrvatske tvrtke već ga je projektirao i izgradio stranac.

2011. "Došašće u Zagrebu"

I za kraj ću posuditi rečenicu iz jednog popularnog bloga u VL: "Htio bih ponovno upozoriti na trostruku HRVATSKU NEPISMENOST: vjersku, političku, medijsku."

Ljubomir Škrinjar