U Hrvatskoj se puno raspravlja i piše o tome hoćemo ili ne ćemo u Europu. O tome se raspravlja i na ''hrvatskoj'' dalekovidnici, gdje još hrvatskom narodu nije rečeno gdje je ta Hrvatska na putu u Europu i tko je ta Slovenija koja nikada u svojoj povijesti nije imala svoju državu - i koja sada odlučuje, hoće li ili ne će li Hrvatska biti ili ne biti u Europi.

Turci su rijeku Drinu prešli 1463. godine u njihovim osvajanjima, prodirući u Europu. Ubili su kralja Stjepana Tomaševića, Hrvata, katolika, i oteli su njegovo dvoje djece, kćerku Katarinu i sina Žigmunda, odvelvši ih u Tursku. Žena Stjepana Tomaševića, kraljica Katarina Kosača Kotromanić, koja je u to vrijeme bila u Dubrovniku, otišla je nakon ovih događaja u Rim gdje je podigla crkvu i gostinjac napisavši u oporuci: "Ovo podižem za uboge i nemoćne hrvatske izbjeglice, koji bježe ispred sile Otomanskog carstva.'' U trajanju od četiri stotine godina Turci su prodirali u Hrvatsku prevodeći terorom na razne načine Hrvate u islam, osvajajući Hrvatsku sve do Drniša i na sjeveru do Čazme, naseljavajući balkanske nomade Morlovlahe na hrvatsku okupiranu zemlju - koji su onda služili Turcima i svim ostalim okupatorima protiv Hrvatske. U stalnim borbama braneći Hrvatsku, braneći Europu protiv turskog osvajanja u trajanju od četri stotine godina, gdje je Nikola Šubić Zrinjski u Sigetu zaustavio Turke u njihovom pokretu na Beč, Hrvatska je u tim borbama bila svedena na ''ostatke ostataka nekadašnjeg slavnog kraljevstva hrvatskog''. Hrvatski narod branio je Hrvatsku, branili smo Europu, branili smo i Sloveniju s priznanjem Pape da smo Antemuralis Cristianitatis, da bi sada kojekakvi mudraci postavljali pitanja i uvjete da li je Hrvatska zaslužila ''biti u Europi''?

Predsjednik Franjo Tuđman jasno je poručio raznim mudracima rekavši: ”Hrvatska je Europa koju smo branili stoljećima i nama nije potrebno pisati molbe. Mi samo zahtjevamo da nam Europa to prizna.'' Za tursku okupatorsku granicu u Hrvatskoj Predsjednik je poručio: ”Današnja istočna granica Hrvatske, to je granica turskog okupatora’'. A,  sada preko te turske granice radi mira sa ''Turcima'' pravimo most da bi zaobišli tursku granicu.

S hrvatskom vojničkom pobjedom u Oluji i u Domovinskom ratu  u borbi protiv komunističko Titove armije i njihovih saveznika, crnih zastava, hrvatski narod uspostavio je svoju državu u kojoj danas predsjednik države i vlade, da bi se dodvorili i dokazali tko zna kome, odobravaju i donose i protuprirodne zakone - kroz abortuse se ubijaju djeca u njihovim majkama, dok se natalitetna slika popravlja istospolnim ''brakovima''. Poslje komunističko četničkog razaranja i okupacije Vukovara okupatori su odveli u Srbiju zarobljene Hrvate, od kojih se još nisu svi vratili u Hrvatsku, odnosno za koje se kaže da su u Srbiji 'nestali''. Stjepan Mesić i Ivo Sanader bili su u Beogradu i opet se spremaju ići u Beograd i tamo se klanjaju i srdačno rukuju, ne pitajući gdje su ti ''nestali'' Hrvati koji su u lancima odvedeni u Srbiju, ne pitajući za ispriku i odštetu od onih, čiji su se tenkovi kotrljali iz Beograda s komunističkom Titovom petokrakom, provodeći agresiju i razaranje po Hrvatskoj od Vukovara do Dubrovnika. Sve to za dodvoravanje nekome u Europi da bi se smilovali i primili Hrvatsku u Europu, uz nekakvo dokazivanje da smo mi Hrvati ''demokrate'' tako da u hrvatskom Saboru sjedi i onaj koji je bio u vrhu agresije na Hrvatsku i koji javno priznaje da bi to ponovno učinio.

U dokazivanju nekome u Europi da u Hrvatskoj vlada demokracija blati se hrvatski oslobodilački obrambeni rat raznim latinicama i ćirilicama. Blati se hrvatsko domoljublje i podlo se napada Katolička Crkva u Hrvatskoj. Sve s opravdanjem da je to sloboda "demokratskog izjašnjavanja". Isto vrijedi i s Mesićevim slavljenjem zločinačkog komunizma, koji je zajednički s Hitlerovim zločinačkim nacizmom, a u zajednici nacističke ''svastike'' i komunističke petokrake, nastojao uništiti križ. Odnosno, obje ove ideologije nastojale su zajednički uništiti Katoličku Crkvu, ali i pored ogromnih napora to nisu uspjele.

Domoljubna inteligencija u svakom narodu je glasnogovornik naroda, ali hrvatska inteligencija okupljena u HAZU, s dužnim priznanjem domoljubnim pojedincima, većinom šuti i svojom šutnjom odobrava ime zločinca Tita na Pravnom fakutetu u Zagrebu, pod čijim je naređenjem komunistička partija Jugoslavije izvršila pokolj nad hrvatskim narodom. U borbi protiv Jugoslavije, tamnice hrvatskog naroda, hrvatski narod dao je i previše žrtava, sve dok između ostaloga nije zamijenio sramotno ime JAZU i postavio hrvatsko HAZU. Predsjedništvo HAZU-a nema pravo šutjeti, jer je upravo HAZU pozvan osuditi zločinca Titu i dokazati tako da je Hrvatska utemeljena na europskim vrijednostima i europskoj katoličkoj kulturi.

Ante Kunek

{mxc}