Hrvatska „Splav meduze"

Na zemljovidu Hrvatske u “Večernjem listu“ iz veljače 2011. zacrtano je dosad nađenih oko pedesetak jama, masovnih grobnica. Ta „Lijepa Naša" izgleda kao, simbolički rečeno, Grobničko polje. Svakog civiliziranog čovjeka s minimumom sućuti to polje mora šokirati i duševno zgroziti. Hrvat s defenzivnim nacionalizmom se k tome i srami, jer taj masakr, holokaustovskih dimenzija, nisu proveli neki vanzemNikola Viskovićaljski putujući ubojice, nego ljudi kao ja i ti! S tim ubojicama smo možda prijateljski razgovarali ili još uvijek sjednemo uz kavu dok nas oni ili njihovi sinovi ad absurdum uvjeravaju kako, da nije bilo tih grobnica, ne bi bilo ni nezavisne Hrvatske!

Ti antifašistički zločinci su do sada pravno, ali ne moralno amnestirani. Zato profesor prava u Splitu Nikola Visković, komunistički vjernik, pokušava z1očine opravdati i moralno s tvrdnjom da je to ubijanje bez suda u to doba bio uzus ne samo naš već i demokratske Europe (intervju S.D, 9.2.2011.). Dak1e, trebalo je ubijati da bi postali Europejci! Da se, kako bi se dolikovalo jednom profesoru, informirao o povijesti tog vremena iz znanstvenih izvora, a ne pabirčio po internetu ili još gore, pokupio svoje „znanje“ na partijskim sastancima, ne bi iznosio takove neistine!

Što se zbivalo u Francuskoj po završetku 2. svjetskog rata

>Robert Aron, na kojeg se poziva Nikola Visković u svom intervjuu, u svojoj knjizi povijesti iz 1969., „Histoire de l'épuration“ (Povijest čistki), sustavno piše o tim čistkama prije i poslije konca 2. svjetskog rata u Francuskoj. Sud je u Francuskoj kroz 5 godina ispitao charles-de-gaulle_1959110 tisuća osumnjičenih za kolaboraciju s Nijemcima i sudjelovanje u zločinima, 38 tisuća kaznio zatvorom, a od tih 798 kaznio smrću, koju je slijedila egzekucija (str. 218). Već 3.9.1943. je De Gaulleov „Komitet oslobođenja" u Alžiru osnovao specijalni Visoki sud (Haute Cour) koji je donio listu po kojoj je trebalo ispitati sumnjive pojedince, jer kazna bez suda je tiranija. Prije oslobođenja Francuske u ratnom kaosu bilo je ubijanja bez suda od Nijemaca u povlačenju, komunističkih partizana (FTP), demokratskog pokreta otpora, kriminalaca pljačkaša i kamufliranih policajaca, tako da su nesigurni podatci o broju strije1janih i identitet ubojica nije siguran. Najveći broj tih strijeljanja izvele su neke grupe komunističkih partizana koji su po Lenjinovoj metodi u kaosu mislili podići sovjetsku revoluciju. Ipak je većina i tih ubijanja, osobito od demokratske rezistencije, provedena civilizirano. Herbert Lottman u svom djelu „The Purge" spominje slučaj (strana 63), gdje su strijeljani dobili svećenika i mogućnost pisanja posljednjeg pisma koje je dostavljeno njihovim obiteljima, a od 6 egzekutora jedan je imao praznu pušku. To treba usporediti s izjavom antifašista pokajnika Sime Dubajića koji je iznio da je po naređenju odozgo za masovna strijeljanja dao njegovim izabranim i povjerljivim komunistima naređenje da ubijaju gole neprijatelje mada su ga oni molili da ih barem obučene strijeljaju!!

Novinar Maurice Schuman, koji je pratio napredujuće savezne trupe poslije Invazije na dan D 6.6.1944. kao reporter radija London, izjavio je da nije vidio niti jedan jedini slučaj individualne osvete ubijanjem (The Purge, str. 65).

Odnos Francuske prema višijevskoj Francuskoj

0 suđenju književnika Roberta Brasi1lacha (homolog Mile Budaka), u višijevskom režimu (homolog NDH), kojeg spominje Visković u intervjuju, Aron u „Histoire“ piše na dvadesetak. Na sudu Brasillach izjavljuje da je germanofil i simpatizer nacionalsocijalizma, i da je osnivao francuske jedinice u borbi protiv Staljina, a sve što je činio bilo je iz ljubavi prema Francuskoj, jer je smatrao da je nacionalsocijalizam manje opasan od boljševizma za nacionalnu Francusku za koju „nisam želio da pocrveni“. Suci ga nisu osudili na smrt, ali porota, s većinom komunističkih glasova, osudila ga je na smrt. Fraçois Mauriac, novinar, književnik, akademik i nobelovac, član Pokreta otpora, pokušava kod De Gaullea izmoliti pomilovanje za mladog talentiranog pjesnika Brasillacha. De Gaulle je obećao da Brasillach neće biti strijeljan, ali poslije posjete sovjetskog ambasadora Bogomolova prekršio je obećanje iz političkih razloga. Preko 60 intelektualaca, većinom književnika, dalo jPhilippe Petaine javni potpis za pomilovanje Brasillacha. Poslije strijeljanja Brasillacha 6.2.1945. Mauriac je izjavio da je to zločin. Camus je bio protiv Mauriacova traženja opće amnestije koju je Mauriac opravdavao time da „Francuska ne može dalje tolerirati mržnju, jer kod mržnje nema pravde i dolazi do ekcesa kojih ćemo se poslije sramiti“. Camus je 1948. u govoru u Dominikanskom samostanu izjavio: „Mauriac je bio u pravu, a ja u krivu! Čak ni poglavnika (chef) režima u Vichyu, Philippa Pétaina, nisu sudci osudili na smrt, nego porotnici i to s 14 glasova za i 13 protiv smrtne osude. De Gaulle je pretvorio smrtnu osudu u doživotni strogi zatvor! Branitelj Pétaina, poznati pravnik Isorni, u dvadeset seansa dokazivao da je Vichy bila legalna država i samo zločine treba osuditi, kao i one koji su ih počinili. Ubijanjem Pétaina, rekao je Isorni, ne ubija se samo čovjeka, nego Francusku.

Strijeljanja u Francuskoj nisu bila zbog stvaranja terora, nego zbog izdaje Francuske. Svaka osuda je imala dodatnu osudu „zbog nacionalne nedostojnosti" (l'indignité national), kojom su neki osuđeni i bez zatvora, tako da su dobili zabranu rada u državnim ustanovama, bavljenja politikom i novinarstvom. Još nije kasno da se to provede i danas u demokratskoj Hrvatskoj, protiv svih onih neprijatelja slobodne Hrvatske, kako bi postali normalna europska država s državnim identitetom!

Generalni sekretar komunističke partije Francuske Thorez je nakon Hitlerova napada na Francusku (1940. godine) pobjegao u Moskvu kod Staljin-Hitlertadašnjeg Hitlerovog saveznika Staljina, pa je i on in absentia (u odsutnosti) kao dezerter osuđen na smrt. FTP, boljševički partizani, po naređenju Kominterne, nisu se angažirali protiv nacista radi pakta o suradnji Njemačke i Sovjetskog Saveza. Tek poslije podmuklog napada Hitlerova na Sovjetski Savez, 22. svibnja 1941. su se partizani iz FTP-a priključili postojećem demokratskom antifašističkom otporu u borbi protiv Nijemaca. Baš kao i hrvatski partizani koji su se tek 22. lipnja 1941. priključili borbi protiv nacizma, slično kao u Dalmaciji, gdje je pokrenut višepartijski ustanak protiv Talijana, a koji su domaći boljševici negirali i zabranili staviti spomen-ploču!

Thorez je poslije dogovora Staljin-De Gaulle u Moskvi bio pomilovan kao i neki zločinci FTP-partizana u Francuskoj. Zato iz političkih razloga nije bilo daljnjeg suđenja ubojicama koji su bez suda ubijali. Jedino je bila zabranjena „Patriotic Militia“, pod komunističkom kontrolom, koja je vršila linčovanja.

U Jugoslaviji je bilo drugačije

Čistke u Jugoslaviji su imali sasvim drugačiji karakter. Strijeljanja je uglavnom provodila OZNA i njezini inženjeri smrti, kasnija UDBA.

Tito potajno, 19.9.1944. s Visa, gdje se sklonio poslije napada na general-štab u Drvaru tražeći zaštitu Engleza, odlazi do svog sponzora Staljina i moli da Crvena armija uđe u Jugoslaviju i oslobodi Beograd. Istodobno traži stotine NKVD-ovaca da mu organiziraju OZNU, zločinačku organizaciju koja je poput Lenjinove organizacije „ČEKA" stvarala teror koji je osigurao diktatoru Titu stalnu vlast kao savezniku Goli otokStaljina. Molilo se Staljina da tretira jugoslavensku komunističku partiju kao sovjetsku partiju za razliku od drugih europskih komunističkih partija! (vidi Jera Vodušek Starič: „Kako su komunisti osvojili vlast 1944. - 1946.“). Da pri tome nije bio bitan antifašizam, nego Titova vlast, vidi se po tome što je 1948. Godine, poslije rezolucije Kominforma,Tito bez konzultiranja centralnog komiteta i sekretara Kardelja, Rankovića, Pijade i Đilasa izdao sljedeće naređenje: „Sve staljiniste koje se uhvati s oružjem treba na mjestu bez suda strijeljati, a oni koje verbalno stvarno ili denuncijacijom prihvate staljinizam treba bez suda poslati na Goli Otok“, koji je bio Titov zatvor, po Đilasu gori od Dachaua. Ni Ranković se nije slagao s Golim Otokom „u kojem se bestialno muče drugovi koji su donedavna bili naši drugovi, a sad su zbog različitog mišljenja u zatvoru!“ Đilas je izjavio prijatelju Rankoviću: „Sada se mi rješavamo naših staljinista, staljinističkim metodama.“ Ranković ga je upozorio da je opasno tako govoriti. Svojim terorističkim metodama Tito je ustrašio i svoje najbliže. (Milovan Đilas: „Tito, eine kritische Biographi“ (Tito, kritički životopis), 1980 Verlag Molden München). Tako je Tito dopunio jame i s antifašistima! Čudne li nacije, koja slavi vlastite krvnike!

Odnos službene Hrvatske prema žrtvama komunista

U Hrvatskoj ni danas nema pijeteta prema mrtvim neprijateljima, što je bio moralni imperativ u Europi od grčkih vremena do danas. Ovakav odnos danas u Hrvatskoj, prema vlastitim mrtvima ne može se naći ni kod najprimitivnijih predaka ljudske rase. Velika većina političara, komunističkih intelektualaca i medija banaliziraju to otkrivanje grobova riječima to je izborni trik ili, poput Nikole Viskovića, trivijaliziraju žrtve lažima kako je poslije rata u Europi bio uzus ubijanje bez suda, pa ta ubijanja nisu nikakva balkanska posebnost.

Hrvatska je traumatizirana s velikim brojem građana bez hrvatskog identiteta, čak s mržnjom na nezavisnu HrvatskuJosipović u Srbu! Predsjednik Mesić opravdava te grobove neminovnošću, a predsjednik Josipović apsurdno hvali crvenu zvijezdu pod kojom su provedena ta ubijanja, jer je ona za njega simbol „mira i ljubavi". Zadnje ludilo je Titova štafeta koja bi bila karneval da se ne radi o psihopatološkom ekscesu. Autom su prelazili preko Grobničkog polja na putu za Beograd, kao da se nije ništa dogodilo u zadnjih dvadeset godina!

Nazor je jednom Hrvatsku usporedio s nasukanom lađom. Danas je Hrvatsku realističnije usporediti sa „splavom Meduze". Za tu svoju sliku umjetnik Theodor Guericault komentira: "Nekompetentnost vodi do ljudske tragedije". Moralna nekompetentnost hrvatskih političara dovela nas je, i dalje nas vodi, u duhovnu i ekonomsku tragediju. Nadajmo se da će ulazak u EU popraviti barem tu moralnu dekadenciju. Uvođenje u EU Spomendana za sve zločine svih totalitarnih sustava pozitivan je znak!

Vrijeme je da počnemo „u istini živjeti", kako je rekao Vaclav Havel. Naša nedavna povijest mora biti pisana kao logos, a ne kao mytos!!! Jedino tako može prestati u Hrvatskoj društvena polarizacija, glavni uzrok neizlaženja iz financijske i gospodarske recesije.

Dr. sc. Ivo Derado
(emeritus Max Planck Instituta za fiziku, München)

Ned, 8-12-2019, 03:08:54

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.