Antun BabićAntun Babić

Novo vrijeme

Vjerujem da se većina starijih čitatelja vrlo dobro sjeća tko je bio dr. Branko Horvat. Uz dr. Stipu Šuvara, dr. "Ustaše"Šteta je što ti sadašnji Horvatovi i Šuvarovi sljedbenici i istomišljenici nisu živjeli u Titovoj Jugoslaviji pred njezin raspad i u vrijeme Miloševićeve revolucije usmjerene prema stvaranju Velike Srbije. Umjesto neokomunista i neojugoslavena, i oni bi u tom vremenu bili prozivani kao ustaše. Nažalost, danas kad je Hrvatska slobodna, samostalna i višestranačka demokratska država, razni Jakovine, Klasići i Markovine svojim protuhrvatskim te pozitivnim tumačenjem jugoslavenskog komunističkog režima i Titove Jugoslavije podržavaju nove prozivke iz Beograda da su svi Hrvati „ustaše“.Branko Horvat bio je najveći jugoslavenski unitarist među „hrvatskim“ intelektualcima. Krajem Drugog svjetskog rata otišao je u partizane, a nakon školovanja u Jugoslaviji te u Engleskoj i Americi (kamo ga je, naravno, poslao KPJ) u Beogradu je 1963. godine osnovao Jugoslavenski institut za ekonomska istraživanja. Bio je poznat kao ekonomski teoretičar u području radničkog samoupravljanja. Po njemu je u ekonomsku teoriju u tom vremenu i uveden izraz „marksizam-horvatizam“. Bio je jedan od pokretača UJDI-ja (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu) 1989. godine.

Nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 1990. Horvat uviđa da UJDI nema nikakvu šansu, pa 1992. osniva Socijaldemokratsku uniju. Nakon uspostave samostalne hrvatske države godinama je bio žestoki kritičar i protivnik politike prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Dr. Branko Horvat bio je zapravo preteča današnjih projugoslavenskih i neokomunističkih povjesničara u Hrvatskoj kao što su, naprimjer, Tvrtko Jakovina, Jakov Klasić, Dragan Markovina i neki drugi manje poznati proizvodi Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Šteta je što ti sadašnji Horvatovi i Šuvarovi sljedbenici i istomišljenici nisu živjeli u Titovoj Jugoslaviji pred njezin raspad i u vrijeme Miloševićeve revolucije usmjerene prema stvaranju Velike Srbije. Umjesto neokomunista i neojugoslavena, i oni bi u tom vremenu bili prozivani kao ustaše. Nažalost, danas kad je Hrvatska slobodna, samostalna i višestranačka demokratska država, razni Jakovine, Klasići i Markovine svojim protuhrvatskim te pozitivnim tumačenjem jugoslavenskog komunističkog režima i Titove Jugoslavije podržavaju nove prozivke iz Beograda da su svi Hrvati „ustaše“.

Osim za mlađe naraštaje, ovaj sam prilog odabrao i za te „velike projugoslavenske umove“, koji slobodno djeluju u hrvatskom demokratskom društvu i koji svojim neokomunističkim i neojugoslavenskim stajalištima peru mozak hrvatskim studentima i mlađim naraštajima, tjerajući time istodobno vodu na beogradski velikosrpski, tj. četnički, mlin. Evo što sam, kao uvodnik, objavio u Hrvatskoj slobodi za kolovoz 1988. godine.

„Srpski nož za Hrvate i Albance“

Nacionalna, politička i gospodarska situacija u Jugoslaviji odvija se točno onako kako su to predvidjeli mnogi Hrvati u dijaspori, uključujući i pisca ovih redaka, koji od samog početka nisu vjerovali u mogućnost demokratizacije Jugoslavije. Dakako, nisu ti Hrvati zagovarali ni održavanje sadašnjega stanja u Jugoslaviji ni neku novu, veću diktaturu. Naprotiv, duboko sam uvjeren da nema Hrvata koji ne bi pristao na iskrenu demokratizaciju Jugoslavije koja bi garantirala miran razlaz između nas Hrvata i Srba, kao i drugih u Jugoslaviji zarobljenih naroda, i rezultat kojega bi bila uspostava samostalne i demokratske hrvatske države. No, kroz dobro promišljenu analizu mogućeg i nemogućeg, vjerojatno i nevjerojatnog, temeljenu na brojnim povijesnim činjenicama, dokazima i događajima od nasilnog stvaranja Jugoslavije 1918. do danas, ti su ljudi došli do zaključka da se iza tog poziva na demokratizaciju krije nova zamka za Hrvatsku i hrvatski narod.

Svaki imalo politički i rodoljubno svjesniji Hrvat, koji je imao prilike prostudirati odnos Hrvata i Srba u staroj i današnjoj Jugoslaviji, tj. odnos vladajućih Srba prema nama Hrvatima od 1918. do danas, nije ni mogao ni smio povjerovati – na temelju izjava Milovana Đilasa i njegovih velikosrpskih trabanata u Londonu i New Yorku, okupljenih oko tzv. Demokratske alternative i „Naše reči“ – da će se Srbi, tj. njihova vodeća klika, velikosrpska čaršija, promijeniti preko noći i da će pristati na „demokratizaciju“ Jugoslavije kako bismo mi Hrvati, a s nama i Slovenci, Albanci i eventualno Makedonci, došli do svoje slobodne i samostalne države izvan Jugoslavije. U takav preobražaj mentaliteta vodeće srpske klike, koju danas predvodi Slobodan Milošević, najmanje smo mogli povjerovati mi koji slijedimo vođu i učitelja hrvatskog naroda Stjepana Radića. Svima nam je poznato da u novijoj hrvatskoj povijesti nije bilo većeg i iskrenijeg mirotvorca i zagovaratelja demokratizacije onoga što se danas zove Jugoslavija od Stjepana Radića. On je, kako znamo, nakon što je Narodno vijeće otišlo u Beograd i predalo Hrvatsku u ruke Srbiji, zagovarao konfederaciju u kojoj bi Hrvatska, Srbija i Slovenija bile samostalne države, koje bi imale zajednički nastup samo u vanjskoj politici i obrani zemlje. Kakvu je Radić sudbinu doživio, podsjetili smo se mi Hrvati u lipnju mjesecu ove godine, kad smo u Hrvatskoj i diljem svijeta komemorirali 60. obljetnicu zločina u beogradskoj skupštini. Nije to bio zločin, treba to uvijek isticati, kojim se htjelo samo fizički likvidirati Stjepana Radića i nekoliko njegovih najbližih suradnika. Ne, pucnji u Beogradu bili su pucnji u Hrvatsku, u cijelihrvatski narod i u ideju za hrvatsku državu.

U ideju koja je tada bila živo prisutna u hrvatskom narodu u Hrvatskoj, koju je Stjepan Radić počeo provoditi u život pomoću Hrvatske seljačke stranke. Nakon zločina u Beogradu bilo je Hrvata koji su povjerovali da će mučeničke smrti Lipanjskih žrtava biti zadnje koje će Hrvati dati u borbi za provođenje u život ideje o slobodnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj. Ti su ljudi vjerovali da se srpska čaršija promijenila nakon strašnoga čina u beogradskoj skupštini i da je moguć sporazum sa Srbima unutar Jugoslavije. Međutim, puč od 27. ožujka 1941. pokazao je da su Srbi protiv bilo kakvog sporazuma s Hrvatima u Jugoslaviji koji bi Hrvatima omogućio da samostalno odlučuju o svojoj sudbini u svojoj državi. Nažalost, do slične je situacije došlo i u Jajcu 1943. godine kad su hrvatske partizane prevarili Tito i Srbi, i kad je stvorena druga Jugoslavija. Rezultat te prevare bio je genocid nad hrvatskim narodom na Bleiburgu i diljem Hrvatske 1945. godine. Svega dva i pol desetljeća kasnije, tj. 1971. godine, hrvatski je narod još jednom skupo platio nepoznavanje mentaliteta velikosrpske čaršije. Da tragedija bude to veća, i među „prvacima“ hrvatskog maspoka još uvijek ima takvih koji na Jugoslaviju gledaju kroz naočale davnog mladenačkog idealizma.

Maska je pala

Najnoviju ideju za „demokratizacijom“ Jugoslavije lansirao je u svijet prije nekoliko godina Milovan Đilas, čovjek koji je suodgovoran za pokolj Hrvata na Bleiburgu 1945. godine. Nažalost, upravo kao i 1915. (kad je stvoren Jugoslavenski odbor u Londonu), tj. 1918., pa onda 1943., tj. 1945., među nama Hrvatima našao se izvjestan broj ljudi, pretežno intelektualaca, koji su se, treba reći, iz najboljih namjera poveli za sirenskim pozivima starog komunističkog lisca iz Beograda, i koji su prihvatili njegovu ideju o „demokratizaciji“ Jugoslavije kao najboljem putu za rješavanje sadašnjih nacionalnih, političkih i gospodarskih problema Jugoslavije. Nasreću, nakon najnovijih javnih izljeva velikosrpskog nacionalizma na Kosovu, u Beogradu i u Novom Sadu, sad i ti hrvatski zagovaratelji „demokratizacije“ Jugoslavije vide što su Milovan Đilas i Srbi podrazumijevali pod tom demokratizacijom. Velikosrpski režimski tisak u Beogradu otvoreno piše da je „demokratizacija“ Jugoslavije potrebna najviše zbog Srba i njihova „podređenog“ položaja u Jugoslaviji. „Srbija nije ravnopravna s drugim republikama“, kaže Milošević. „Srbija će biti država ili je neće biti“, zaključuje taj novi srpski Draža Mihajlović.

Srpski književnici istodobno pišu da se Jugoslavija mora demokratizirati, ali da je to jedino moguće ukine li se Ustav iz 1974. godine koji je potvrdio samostalnost autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova. Pod „demokratizacijom“ Jugoslavije Srbi podrazumijevaju ukidanje republika te uvođenje diktature i centralističke vlasti u Beogradu. Svi dosadašnji pozivi na „demokratizaciju“ Jugoslavije iz Beograda nisu ništa drugo nego poziv na okupljanje Srba na velikosrpskim i četničkim temeljima. Ni Milovan Đilas ni Slobodan Milošević, a ni Srbi u Londonu i New Yorku nisu ni jedne jedine sekunde iskreno pomislili na istinsku demokratizaciju Jugoslavije, tj. na njezinu podjelu na sastavne države. Kakve su zapravo namjere Srba, konačno nam otkrivaju donedavni unutarist dr. Branko Horvat i zagrebački „Danas“ (19.7.1987.) u članku „Linč umjesto rasprave“. Prije nešto više od godinu dana dr. Horvat, koji je unazad nekoliko godina bio kandidat za Nobelovu nagradu kao gospodarski stručnjak, objavio je knjigu u kojoj je pozvao na demokratizaciju Jugoslavije, a kao početak toga procesa predložio je da se Kosovu dodijeli status republike ravnopravne s ostalim republikama. Osim toga, dr. Horvat nedavno je dao intervju listu „Rilindija“, koji se tiska na albanskom jeziku u Prištini. Od tog je vremena protiv dr. Horvata iz Beograda povedena kampanja kakva se u Jugoslaviji ne pamti poslije rata. Pritom treba imati na umu činjenicu da je dr. Horvat dugo vremena proveo u Beogradu kao ekonomist u službi režima.

Dr. Horvat „ustaša“

Čim se netko iz Hrvatske usudi nešto javno reći i napisati što ne ide u korist velikosrpskim interesima, bez obzira na to o komu se radilo, u Beogradu ga se odmah naziva „Pavelićevcem i ustašom“. Ništa bolje nije prošao ni dr. Branko HorvatBranko Horvat, dugogodišnji partijac i jugoslavenski unutarist. Dok je služio Beogradu i srpskim interesima, Beograd ga je dočekivao raširenih ruku, a sada - prema vlastitom priznanju - iz Beograda ne samo što mu prijete, nego su ga htjeli i fizički napasti kad je zadnji put bio ondje na tribini u travnju mjesecu o.g. Inače, za vrijeme te tribine najviše ga je napadao Vojislav Šešelj, koji mu je stalno dobacivao da je „ustaša“ i sl. Serija od bezbroj članaka u beogradskom tisku u kojima se napada dr. Branka Horvata razotkrila je mentalitet koji danas vlada u Beogradu i zbog kojega mnogi Hrvati u dijaspori nisu povjerovali u mogućnost demokratizacije Jugoslavije. U već navedenom članku objavljenom u tjedniku „Danas“ i napisanom gustim i sitnim slovima na skoro dvije stranice, dr. Horvat objavio je i tri anonimna pisma, koja su objavljena u beogradskim režimskim novinama „NIN“. Prenošenje tih pisama u zagrebačkim listovima bez presedana je te sasvim jasno otkriva da se čak i jedan dio hrvatskih komunista počeo osvješćivati i dolaziti do spoznaje kako je razlaz između Hrvatske i Srbije jedini način da se izbjegnu krvoproliće i nacionalni rat unutar Jugoslavije. Iz članka dr. Horvata u listu „Danas“ u cijelosti prenosimo tri anonimna pisma objavljena u beogradskom tisku:

Anonimno pismo br. 1, poštanski žig Beograd: „Zar se ti nađeš tako uman da komadaš Srbiju i Jugoslaviju. Nije čudo, znamo ko si i šta si, a sad si potanko i dokazao da si Pavelićev istomišljenik. Ustaša si i izlapeli i zagriženi Hrvat separatista. Zar Hrvatska nema pokrajine i treba li ih dati Italiji ili se to tebi dopada da se to radi sa Srbijom. Zapamti, Srbija je stvarala Jugoslaviju, inače bi ti danas zaboravio svoj hrvatski jezik i bio bi sluga Švabi. Za takve je kao što si ti samo da bude tuđa sluga. Srbija je bila i biće stub Jugoslavije. U njoj je i ovoga rata ponikao pokret otpora, ona je primila i čuvala Tita, kad si ti i tvoji istomišljenici klicali nacistima na zagrebačkom trgu i grlili se sa fašistima. Kad dođeš u Beograd bićeš dobro počašćen“.

Anonimno pismo br. 2, poštanski žig Beograd: „Čoveku zdravog razuma jasna je Vaša namera iz Intervjua da se Jug pretvori u koloniju Severa i da za ostvarenje toga cilja dobijete bezrezervnu podršku kontrarevolucije na Kosovu. Predlažemo da odmah vratite zlato, dukate, pokradeno trepčansko srebro ili devize kojima kontrarevolucija u velikim količinama raspolaže (bilo da su vam predati ili uplaćeni na vaše devizne račune u inostranim bankama), koje ste primili za intervju i obećane „naše“ usluge.“

Anonimno pismo br. 3, poštanski žig Sombor: ,,Druže Smiljaniću, u vašem članku Horvatovo rasturanje Srbije i SFRJ u „Politici“ od 13.IV o.g. odličan je i pošten sadržaj. Samo ipak jedno niste uočili, kao mi ostali građani Jugoslavije, da iz usta Horvata Branka govori stopostotni fašista pristalica Hitlera, Musolinija i Pavelića.

Iz usta Horvata govori ustaša i jedan deo hrvatskog naroda koji je izvršio stravični pokolj nad sedamstotina hiljada nevinih Srba, goloruke djece, žena, starica i staraca. Prema tome Horvatu Branku i njemu slični Hrvati i Albanci mogu posle ovoga lajanja da očekuju kamen pod grlo. Umesto da se on i njemu slični zavuku u mišije rupe, on podmeće glavu pod srpski nož koji je kroz celu našu istoriju bio i ostao mnogo opasniji od svih drugih noževa ali samo za pravdu i istinu. Ne brinite Vi Radomire nas je Srba i Crnogoraca 10000000 i smrvićemo ih u svako doba. Živela naša Jugoslavija, a čast poštenim Jugoslavenima bez obzira na nacionalnost i veru. Dole Horvat i njegovi istomišljenici, i smrt fašizmu za večita vremena. Građani Jugoslavije.

Pismo je adresirano i na CK KP Srbije.“ U svom članku dr. Horvat također navodi izjavu srpskog pjesnika Milana Komnenića koju smo donijeli u prošlom broju, a u kojoj on prijeti da će srpski narod povući cijeli svijet u ponor ako to bude potrebno. Međutim, iako je pokazao izvjesnu mjeru hrabrosti iznošenjem gornjih pisama u javnost u Hrvatskoj, dr. Horvat to je učinio tek nakon što su beogradski listovi odbili tiskati bilo kakav odgovor na napade na njega u beogradskim listovima. Čitatelja Horvatova članka bode u oči i zaključak da se Horvat u članku tuži kako je on, eto, svojevremeno podržavao i zastupao srpske disidente, uključujući i filozofa Miladina Životića i Vojislava Šešelja, a oni ga danas napadaju. Još više upada u oči činjenica da Horvat na taj članak ne odgovara kao Hrvat, nego kao Jugoslaven, koji opominje Srbe da Jugoslavija nije samo njihova. Radi li se tu o taktici, uvjerenju ili strahu, teško je reći. No, nameće se neizbježan zaključak da su strah i jugoslavenstvo naše dvije najveće prepreke do slobodne i samostalne države Hrvatske.

Oslobađanje straha

Mi se Hrvati moramo što prije odreći svakog jugoslavenstva. Jednako je važno da u hrvatskom narodu započne proces oslobađanja od straha - ne samo u Jugoslaviji, nego i u dijaspori. Dok je taj strah u Hrvatskoj bio do danas donekle opravdan, u slobodnom svijetu u kojem živimo mi izvan domovine za takav strah uopće nema opravdanja. Budući da se iz straha ne bavimo „politikom“, mi Hrvati u dijaspori ne iskorištavamo ni deseti dio mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju da legalnim i političkim djelovanjem pomognemo borbi za slobodu hrvatskoga naroda u Hrvatskoj.

Svima nama u dijaspori trebao bi biti uzor Ivan Zvonimir Čičak (1), vođa hrvatskih studenata 1971. godine, koji je u razgovoru za slovenski list „Mladina“ pokazao da je u sebi pobijedio strah. Za razliku od drugih Hrvata, koji su u zadnje vrijeme imali razgovore sa slovenskim listovima, Čičak je bezrezervno branio maspok 1971. kao želju hrvatskog naroda za slobodom. Posebno visok stupanj hrabrosti Čičak je pokazao i kroz izjavu da su za sve zlo u današnjoj Jugoslaviji krive „nadnacionalne, jugoslavenske snage, tj. apisovski crnorukaški mentalitet, što se prikriva pod pojmom jugoslavenstva“. To je zapravo isti onaj mentalitet koji je došao do izražaja u anonimnom pismu br. 3 što smo ga u ovom članku prenijeli iz napisa dr. Horvata u tjedniku „Danas“.

Sloga i zajedništvo

Razmišljajući kakav bi trebao biti zaključak ovoga pisma, sjetio sam se govora bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera na nedavnoj konferenciji Demokratske stranke u Americi, na kojoj je za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke izabran M. Dukakis, podrijetlom Grk. Carter je u svom govoru, osvrćući se na poraze Demokratske stranke na izborima 1980. i 1984., rekao: „Jedino sloga i zajedništvo Demokrtaske stranke mogu osigurati izbor Dukakisa za predsjednika Amerike“. To vrijedi i za nas Hrvate. Samo sloga i zajedništvo mogu nas dovesti do našega konačnog cilja: samostalne i demokratske hrvatske države. Sada je zadnji trenutak, pet minuta prije dvanaest, da sve značajnije hrvatske političke organizacije, stranke i pokreti u domovini i diljem svijeta nađu zajednički jezik. Na tom putu ne bi nam smjeli stajati nesuglasice i sukobi iz prošlosti. Novo vrijeme zahtijeva nove poteze. To što se razlikujemo po imenu stranke ili ideološkom stajalištu ni ne smeta, a ni ne sprečava našeg neprijatelja da nas naziva istim imenom. Za Beograd i velikosrpsku čaršiju ustaša je svaki Hrvat koji ne služi njihovim interesima. Udruživanje snaga u iseljeništvu i domovini ne znači odstupanje od stranačkih programa i ciljeva. No, prije nego što se bude moglo govoriti o stranačkim ciljevima potrebno je stvoriti državu u kojoj će biti moguće ostvariti te ciljeve.

Ako smo danas svi mi Hrvati za hrvatsku državu u kojoj će vladati demokratizacija i politički pluralizam, ne treba se bojati hoće li jedna organizacija progutati drugu ili slično. Udruživanje snaga potrebno je za što djelotvorniju borbu za hrvatsku državu, a hrvatski će narod u slobodnoj i demokratskoj državi na slobodnim izborima odlučiti komu će dati svoje povjerenje na određeno vrijeme. Danas, u ovim sudbonosnim vremenima, na ispitu odgovornosti pred hrvatskim narodom i poviješću nalaze se vodeći dužnosnici najvažnijih hrvatskih političkih struktura u Hrvatskoj i diljem svijeta: Hrvatske seljačke stranke, Hrvatskoga narodnog vijeća, Hrvatskog oslobodilačkog pokreta i Komunističke partije Hrvatske. Na temelju odluka koje danas donesu ući će u povijest ili kao ljudi koji su kroz udruživanje svih hrvatskih snaga bili najzaslužniji za uspostavu samostalne hrvatske države ili, pak, kao ljudi koji nisu bili dorasli ni vremenu u kojemu su živjeli ni zadatku koji je bio pred njima.“ Ante Babić Hrvatska sloboda, kolovoz 1988. godine.

Antun Babić
Hrvatska sloboda, kolovoz 1988. godine.

(1) Nažalost, kasnije se pokazalo da mi u iseljeništvu zbog informativnog Kineskog zida između Hrvatske i političke emigracije nismo imali pravu informaciju o tome tko je i što zapravo zastupa Ivan Zvonimir Čičak. To se pokazalo tek kasnije, nakon uspostave hrvatske države, a posebno nakon vojno-redarstvene operacije Oluja u kolovozu 1995. godine i kasnije Čičkove suradnje sa Haaškim tribunalom.

 

Pet, 13-12-2019, 13:14:26

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.