Marija Peakić Mikuljan: Pjesme

SLAVONIJA

U snu vidim Slavoniju sjajniju od zlata
Sava spava sa rukavcem šumi oko vrata
Ribiču se čuda čine od pernate mjesečine
Gle u vodi eno pljuska
Mjesec krupan bijel ko guska
Prenuo se ribič sneni
Oj mjeseče blago meni
Šta ćeš ovdje idi gore
U nebeske svoje dvore
Pijan ti si lolo vraže
Cijelu noć te zvijezde traže
U snu vidim Slavoniju ravnu kao stol
U njoj gore Psunj i Papuk kao kruh i sol
Ko da kaže zemlja moja
Budi baćo volja tvoja
Za stol sjedi pij i jedi
Odmori se misli sredi
Dug je život kao rijeka
Teci dugo nek sve čeka
Teci dugo
Nek sve čeka

VUKOVARSKA
(na narodnu)

Dragovoljcima Domovinskoga rata

Imao sam majku staru
Živjela u Vukovaru
Sanjam kuću kraj Dunava
Gdje sad majka stara spava
U voćnjaku, njenom raju
Oraji joj lada daju
U voćnjaku oraj drvo
Ja sam bio dijete prvo
Dunave, Dunave...

Reci meni majko mila
Je l' ti rana teška bila
Gdje su bratac i sestrica
U kojoj su od ulica
Stradali od ubojica
I ne plači mila mati
Poginuše ko Hrvati
Dunave, Dunave...

Imao sam majku staru
Živjela u Vukovaru
Sanjam kuću kraj Dunava
Gdje sad stara majka spava
U snu Dunav šapće meni
Dođi, sine, čas je, kreni
Sve je ovdje samo tvoje
Tek sada se tebe boje
Crne duše i spodobe
Odnijet će ih moje vode
Šapće Dunav, sve je tvoje samo tu
Dođi, čuvaj Hrvatsku

PISMO U DUBROVNIK

Ivici, Silvi, Hrvoju i Tvrtku na dan Sv. Nikole 6. XII. 1991.

Dragi moji
Pišem vam ovo pismo
Koje ne može do Vas stići
Koje sigurno ne ću moći završiti
Ovo neprilično pjesničko pismo
Pismo koje među pticama i anđelima
Među valovima morskim
Traži svoga listonošu

Rasplinutih slova
Mokro od suza
Bijelo od bijesa
Ovo pismo leluja
Pustim Konavlima
I s vjetrom ulazi
U vaš napušteni dom

U prašnjavoj sobi prepunoj
Poniženih knjiga
Još titraju oko stola
Davni naši razgovori:
Svijet slobode štitit će slobodu
A ljepotu cijeli ljudski rod!
I zar bi ikom na um palo
Zar bi se dopustilo
Zar bi se dalo
Pucati u mire, u Libertas
Pucati u Stradun
Taj osmijeh Mjeseca
U Dubrovnik, taj dragulj Zapada
Što postojano svijetli
Pred vratima Levanta
Pred divljačkom pohlepom Bizanta

Ne bojte se dragi moji
I živi i mrtvi Hrvati danas brane Hrvatsku
Kao da Sudnji je dan
Svi smo si postali svoje
Bezbroj nas tako ima

Gle i sjeni se dižu umnoga nam plemstva
I Marin i Dživo i Nikša i Ivo
I zbore na zgarištu Trstenoga:
Što je to sa Svijetom
Da i u mrtve se puca
U knjige, u ime, u oltar, u Boga
Dvaput zar treba mrijeti
O Vlaho sveti...
I šapću sjeni sve glasnije
Čudesni zavjet hrvatskoga roda:
O lijepa, o draga, o slatka slobodo...

I zavjet tih – svetih riječi
Izvire iz zemlje i krepak kao voda
Blaži, podiže, liječi
A Dubrovnik, gle, kao krik raste
Pod nebeskim svodom
Grad građen od svjetla
Od lovora, od zlata
Grad od bijelog kruha i od morske soli
Još veći u patnji
Još ljepši u boli

Dragi moji
Pišem Vam ovo pismo
Koje se otima ispod pera
I među pticama i anđelima
Među valovima morskim
Traži svoga listonošu...

MOJE RODNO SELO

Dogode se ti trenutci nježnih poruka
Kad moji Drenovci iznenada zasvijetle
U kutu moje radne sobe
Maleni a tako stvarni i bolno lijepi
I tako svečano bijeli kao dani moga djetinjstva
Bez daha ih gledam da ne poremetim sjaj čarolije
U tišini čuju se tek krupni zlatni orasi
Kako padaju po klupi
Pred mojom rodnom kućom
I kas vranaca
Kojim završava neko zaboravljeno ljeto
U zelenom gnijezdu djedova stana
A onda se slika počinje gasiti
Kas vranaca postaje sve tiši
Tek iz neke neizmjerne daljine
Čujem kako me doziva
Jedan poznat i prisan
Ali neodgonetljiv glas
I zvoni i zvoni mojim imenom
Kroz duboke prosike vremena
Da, dođu ti trenutci nježnih poruka
Dođu i prođu poput čarolije
Kroz moju radnu sobu
Maleni a tako bolno lijepi
Svečani i bijeli

Kao dani moga djetinjstva
Koji povremeno stresu zlatne orahe sjećanja
Po mom radnom stolu
I po papiru
Na kojemu ova ušorena slova
Pokušavaju riješiti tajnu glasa
Iz dubokih prosika vremena
I potiču iznenadnu žudnju za putovanjem

(neobjavljena)

REMETE

Na nebu iznad Remeta
O vrh zvonika
Zapinju papirusi oblaka
Zvonik poput olovke
Zapisuje moje molitve
Jedinoj našoj Odvjetnici
Majčinskoj milosti što čelo blaži ljekovitim ćuhom
Povjetarca i nade
Orgulje u crkvi prevode
Muku i kajanje puka
Na jezik anđela
I uzdižu riječi u visinu
U pavlinski bijelo nebo
Ponad Remeta
Gdje još jedno hrvatsko pismo
Odnosi vjetar povijesti
Pred prijestolje Gospodinovo

Marija Peakić-Mikuljan