Groteska na hrvatski način

Groteska na hrvatski način

Koliko je unutarnja politička situacija u Hrvatskoj danas zapravo nakaradno groteskna pokazuje i nedavno objavljeno otvoreno pismo Srpskoga demokratskoga foruma i njegova predsjednika, velikog zagovornika srpskih prava u Hrvatskoj, Veljka Džakule, inače jednog od vođa SDS-a i SAO Krajine 15-ak godina nakon završetka svih ratnih zbivanja. Dotični se Džakula za razliku od primjerice brojnih hrvatskih branitelja, nakon vojnoga sloma velikosrpske ideje u Hrvatskoj, zapravo poprilično dobro snašao. Njegova «udruga» od raznoraznih sponzora dobiva financijsku potporu od nekih 6 milijuna kuna godišnje, što je mora se priznati poprilično dobra lovica koju vam netko daje da budete borac za srpska prava u Hrvatskoj. A s obzirom na tendenciozan način na koji ovdašnji mediji te i takve napore potpomažu, čini se kako je biti Srbin u Hrvatskoj trenutno mnogo isplativije nego primjerice biti Hrvat. Jer hrvatske udruge čija su nastojanja i zalaganja u ponešto drugom smjeru od onih primjerice SDF-a, financijsku pomoć bilo kakvih, a kamoli iznosa izraženih u milijunima kuna mogu samo sanjati.

A kada se probude, shvate kako se još uvijek nalaze u državi u kojoj su, zaslugom ponajviše da ironija bude veća vlastitih političkih elita hrvatstvo i vrijednosti izborene Domovinskim ratom stavljene potpuno na marginu zbivanja, pa čak i predmet poruga. Jer svatko tko se usudi izjasniti Hrvatom i podići glas na besraman način na koji se država vodi, ponovno zbog viših ciljeva biva proglašen i označen kao primitivni priglupi desničar kojeg je odavno pregazilo vrijeme, politički gubitnik ili još gore fašist. Jer upravo to su danas oni koji još uvijek dišu i razmišljaju na domoljuban način – svi odreda za svaku osudu. S druge strane, borci za nikad veća srpska prava u Hrvatskoj su proeuropski i zapadno orijentirani borci za demokraciju i tobože ugrožena građanska prava. I nikad im nije dosta, apetiti rastu, a sline cure.

Pa se tako nazovi hrvatskoj političkoj eliti ni najmanje ne skanjuju kukati kako im je ovdje jako loše i teško, kako su ostali bez povijesnih prava, a nova manjinska prava vrlo teško ostvaruju, potpuno marginalizirani i isključeni iz mnogih sfera javnog i društvenog života, a nacionalni identitet više im je stigmatiziran, nego priznat. Da ironija bude veća, slobodnima se nalaze za navodni «govor mržnje» prozivati i neke medijske kuće iako svi imalo osviješteni ljudi u ovoj državi danas znaju na koji način i s koliko slobode mediji u Lijepoj Našoj zapravo funkcioniraju. A kad se tome svemu pridoda i uvijek budna i sveprisutna paska svjetskih dušobrižnika koji kruh svoj svagdašnji zarađuju napucavajući «hrvatski fašizam» do bogohulnih razmjera, čovjek naprosto ne zna bi li od muke zaplakao ili se možda ipak nasmijao. Bilo kako bilo, slijedeći su koraci predvidljivi i za očekivati.

Nakon i ove srpske žalopojke svi će se ponovno podići kao guske pred kišu i svaki za sebe početi dokazivati kako srpskim predstavnicima tako i svijetu kako je spreman dati još neka prava i beneficije - samo neka se kaže koje. Prvo se dao prst, sada ruka, a slijedi i dalje. Tako da priča s primjerice stanarskim pravima koja su kako se čini i glavni povod ove aktualne halabuke, zasigurno ne će stati samo na tome. Zapravo, pitanja o tome kako žive nacionalne manjine u Hrvatskoj, nakon svega proživljenog devedesetih godina i sada, objektivno trebala postavljati ponajprije Hrvatima. Kao apsolutna većina u svojoj državi, oni su ti koji su na ta i takva pitanja na žalost najpozvaniji odgovoriti. I koji u Hrvatskoj istovremeno potpuno nedopustivo danas imaju najmanje pravo glasa. Groteska na hrvatski način.

M.M.B.

{mxc}