Slavko Mihalić
(1928. – 2007.)
PROLJEĆE BEZ NAMJERE
Pitko je ovo proljeće.
Da je samo sunce, bilo bi zasitno
Da su sami oblaci, bilo bi bez okusa
Ovako pali grlo i blaži ga
Ipak je netko prošao s lukom i oštrim
strijelama
…Još su dugo drhtali odrazi na vodi
Bojim se za one koji hoće i u tome
nalaze smisao
Ne privikavaju li se na silne poraze
Ne kažem da se vrate porušenim svetištima
Ne savjetujem da se počnu opraštati
s mrtvima i živima
Samo strepim za njih
…Koliko vjetar strepi za granu koju
raščešljava
Ovo je proljeće bez namjere
Visibabe su izrasle a nitko se nije
trudio
Niti su one nastojale – tako se
dogodilo
Mogle bi visoko izrasti
Salih Alić
(1906. – 1982.)
TRAVANJ
Nestadoše sjene preminule zime
ko u zapjenjenim oblacima ptice.
Na zemlju snene arije se sliše
u zvuku zore, jutru na lice.
Sad travanj na sjajnom valu dolijeće
u kolima punim cvijeća od zlata.
Nevidljive sluge otvoriše mu
modra, nebeska kristalna vrata.
U granje je vlasi zelene upleo
i darom ih darivao bistrih nebesa.
S usana mu topli dah se preliva
i rose u kose ko bisere stresa.
I dok mu na čelu sunce se sjaji
kao u mudraca pod tjemenom misȏ,
svojim je perom po oblaku bijelom
najljepše stihove svijeta napiso.
Tin Ujević
(1891. – 1955.)
SVETKOVINA RUŽA
Berite ruže, djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.
Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kâd nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.
O ruže, da izdahnu raskošno u dragoj hladovini
kao tren najljepši i najkraći u viru varavih mrena.
Ruže, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
i šetnja razdragana do zadnjeg praga sjena.
Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi bljesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Neću da laskam strahu zarobljenika vaših
da ne bi ruže s oltara na krvavome bridu
služile kao ures koji ih grobom plaši
u sladostrasnom i crvenome vidu.
Ruže vjenčanja da nisu čempres za mrtve!
One pomiruju krotke i naprasne, one
nježnošću daha otkupljuju sve žrtve
i one u struji krvi kao žmarak romone.
Ja plačem za ružom. U oleandru cvjetam
što nije ni lovor ono ni ruža tišina.
Ali iz čaše ružin pjan pogled sretam:
cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.
Neka pljušte ruže sa stropa, danas, u svetkovini!
Ruže sa krova, ruže s nebesa, ruže iz bašta.
Neka pljušte ko kiša, ko vjetar, ko gnjev u prašini
ruže iz istine, ruže sa zvijezda, ruže iz mašta.
I da nam začepe usta, i da nam zaklope oči
ruže pijane, ruže očajne, ružini vrti.
S cjelovom koji golica te se nečujno toči
kao dolazak kratke i sasvim prividne smrti.
Da panu kao pehar iz magla priviđenja,
da planu i da zgusnu, i da ničem služe.
O gladi, o zoro i sutone cvjetni u biću što se mijenja,
berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruže!
Blagoslov ružama polja i cijelom ružinom rodu
što je vrebao tajne mladosti sunčeva boga:
one nas najbržom vožnjom dovode u slobodu,
one su dar zemaljski i kovčeg zavjetnoga.
Pjesme trebaju ruža, a ruže svojih pjesama,
sve što trenutak nudi, a što najdublje pruža.
To su mlazovi himne iz luče biljnih česama,
o anđele, siđi i otpjevaj vječne litanije ruža.
Na tvoje glasove, i protiv nečisti već dotrajalih dana,
pas ću kao učaran i s tobom ću hvale reći
tom rasipanju sreće i kupanju sred tamjana,
i, pred zavjetom ruža, tek jednom, pobožno kleći.
Da bi nam bile uzor, umjesto žamora riječi,
što treba biti plamen i skroman; te razapeti
i otkinuti s grma da razlog nam ne priječi
sve na dar, primjer, s ružom živjeti i umrijeti.
Što više ruža! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža! Njih! Što više ruža svih!
Stanko Juriša
(1927. – 1989.)
OTAC I JA U POLJU
Još pred četiri godine mi smo se svlačili
u tri sata izjutra, u polju, pred košnju.
Sunce je nad nama izlazilo, odapeto mišicom brijega,
podignuto hrastovima, koje smo mogli posjeći.
Mi smo se pušili kao đubrište, svijetlo,
i kosom smo udarali u rosatu krošnju vrbovu,
pijući vino, vodu, ili staru ljutu rakiju.
Još prije četiri godine, moj otac i ja – drugovi.
Tad su nas nadlijetale ptice, kao panjeve.
Naš je pas zaostajao nasred staze, nadmeno;
po njemu su susjedi znali: mi kosimo uvalu,
prsati, u jedan korak, široko, razmahnuti.
Nogama smo urastali u zemlju.
(Leđima mogli smo ponijeti sunce.)
Zemlja nas je ljubila od straha.
Očeva kosa bila je pedalj dulja,
dulja od svih ostalih i vrlo britka.
(Naša se kuća svijetlila, prije četiri godine.)
I prošle smo se godine svukli jednom u polju:
ja obao, mesnat, bijel i volast;
otac je staru kosu zamijenio, rebrast.
Kao da više nismo drugovi. Pod krošnju sjedamo.
Ja na pjesme navraćam i pažljivo pijem rakiju,
a on gleda velikim, zamagljenim očima livadu rosulju,
što pije ju sunce, kao djevicu hitre godine.
Moj otac već putuje…
A ja kosu u Zagreb prenijeti mislim,
gdje sigurno zarđat će.
Vladimir Popović
(1910. – 1995.)
PLANINSKI VRH
Ko uznijet krilima mašte,
vrh jedan sja u daljini.
Možda je svjetlost od snijega,
a možda tako se čini?
I duše od čežnje i sna
k tom visu vječito jezde,
al zalud se podižu s dna:
visoko luduju zvijezde.
O tajno božje visine!
I smrt sa strahom tu priđe.
A ko se vrhu i vine –
u blato ponova siđe.
Ko uznijet krilima mašte,
vrh jedan sja u daljini.
Možda je svjetlost od snijega,
a možda tako se čini?
Ja sam mu sudbinu spozno
kakovu niste još sreli:
sam je i onda kad nije,
sam je kad to i ne želi.
Je li se prezire za to
il' sam je prezira vrijedan?
Je l' svijet mu ništav se čini
sa visa onoga gledan?
Ne znam što o sebi sudi
božanstvo to u visini.
Al nekud sve mu je ravno
ko i naš mrmor u tmini.
Ja sam mu sudbinu spozno
kakovu niste još sreli:
sam je i onda kad nije,
sam je kad to i ne želi.
(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)