Vučić o izostanku potpore velikih sila
U širem geopolitičkom ključu, poruke koje je ovih dana poslao Aleksandar Vučić mogu se čitati kao priznanje strateške usamljenosti u kojoj se Srbija trenutačno nalazi, ali i kao pokušaj da se ta pozicija reinterpretira kao svjesno izabrani put balansiranja u sve fragmentiranijem međunarodnom poretku.
Predsjednik Srbija formalno ponavlja opredijeljenost za europski put, no istodobno otvoreno konstatira da Beograd
nema stvarnu političku ni stratešku podršku nijedne velike sile. Time zapravo razotkriva paradoks srpske vanjske politike: nastojanje da se ostane „neutralan“ i otvoren prema svima u trenutku kada velike sile sve manje toleriraju ambivalentnost, a sve više traže jasno svrstavanje.
Vučićevo razočaranje odnosima sa Sjedinjene Američke Države, osobito nakon dolaska nove američke administracije, pokazuje da je Beograd očekivao pragmatičniji, transakcijski pristup – ublažavanje carinskih režima, fleksibilnost oko sankcija Naftnoj industriji Srbije i općenito signal političkog razumijevanja. Kako se to nije dogodilo, Srbija se našla u situaciji da s jedne strane snosi troškove zapadnih politika, a s druge ne dobiva politički kapital koji je očekivala. Istodobno, ni istok – prije svega Rusija i Kina – nije ponudio bezuvjetnu podršku, već suradnju strogo uvjetovanu vlastitim interesima.
Vučićeva izjava da „nitko nije rekao – mi smo tu uz vas“ nije samo pritužba, nego i poruka domaćoj i međunarodnoj publici da Srbija sebe vidi kao objekt pritisaka, a ne kao ravnopravnog sudionika u oblikovanju regionalne sigurnosti. To je narativ koji jača legitimitet vlasti u unutarnjem političkom prostoru, ali i opravdava politiku stalnog manevriranja između blokova.
Posebno mjesto u tom diskursu zauzima pitanje Kosovo. Inzistiranje da veleposlanici bez iznimke zastupaju stav da je Kosovo dio Srbije signal je da Beograd ne namjerava popustiti ni pod pojačanim međunarodnim pritiscima ni pred novim valom priznanja kosovske neovisnosti. Vučićeva tvrdnja da sporazume ne poštuju ni Priština ni Europska unija ni SAD služi delegitimizaciji posredničke uloge Zapada i jačanju teze da je Srbija nepravedno tretirana strana u procesu.
U regionalnom kontekstu, Vučićevo problematiziranje vojne suradnje Kosova, Albanije i Hrvatska uklapa se u širi narativ o „okruživanju“ Srbije. Spominjanje NATO-a i gomilanja snaga na istočnom krilu Saveza povezuje regionalne dinamike s globalnim sukobom Zapada i Rusije, pri čemu se Srbija implicitno prikazuje kao tampon-zona i potencijalna kolateralna žrtva velikih strateških preslagivanja.
Istodobno, naglašavanje potrebe za jačanjem veza s Azijom, Afrikom te Južnom i Središnjom Amerikom, uz poseban fokus na Kinu, pokazuje pokušaj diverzifikacije vanjske politike i smanjenja ovisnosti o euroatlantskim centrima moći. To je priznanje da europska perspektiva ostaje politički slogan, ali ne i jedini realni oslonac.
Zaključno, Vučićeva poruka o „stoljeću mira, stabilnosti i sigurnosti“ odražava svijest da Srbija, iscrpljena povijesnim sukobima i stalnim geopolitičkim pritiscima, nema kapacitet za otvorenu konfrontaciju. No istodobno otkriva i temeljnu dilemu: može li se dugoročna stabilnost graditi na strategiji balansiranja u svijetu koji sve manje ostavlja prostor za neutralnost, ili će Srbija prije ili kasnije morati platiti cijenu izbjegavanja jasnog izbora.
(hkv)
![]()
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.