Razgovor s umirovljenim generalom Marijanim Marekovićem u povodu 21. obljetnice oslobodilačke operacije Oluja

Generalu Marijanu Marekoviću, jednome od ratnih zapovjednika Prve gardijske brigade "Tigrovi", koja se smatra najelitnijom hrvatskom postrojbom, pripada istaknuto mjesto u operacijama za oslobađanje Hrvatske od srpske agresije. Značajan je njegov doprinos, uz ino, u dvjema značajnim vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja. Ostat će upamćene slike prilikom njegova susreta sa zapovjednikom V. korpusa Armije BiH generalom Atifom Dudakovićem, koje su simbolički označile da su sjeverozapadna Bosna, napose Bihać, deblokirani i time izbjegnuta sudbina Srebrenice. Dvadeset i prva obljetnica Oluje bila je povod za naš razgovor s generalom Marekovićem.

Hrvatska slavi 21. obljetnicu 'Oluje', kako će te ju obilježiti i s kojim osjećajima?

Svaki čovjek u Hrvatskoj obilježavanje 'Oluje' dočekuje s posebnim pijetetom jer je to bilo oslobađanje Domovine, bio je to kraj stradavanjima hrvatskih građana. Bio je to kraj muka i nesigurnosti nakon što su se petu godinu zaredom djeca rađala u ratu. Za povijest još značajnije: bio je to dovršetak političkoga projekta stvaranja hrvatske države, kojemu su težili naraštaji hrvatskih domoljuba.

U toj prigodi ili tim povodom što Vam navire u sjećanje?

Uvijek se prisjetim veličine te operacije i fizičkome i političkome smislu. Oslobodili smo okupirano područje Republike Hrvatske. Što više dodati? Naravno da se prisjetim i teških, gotovo mučnih trenutaka, ali sva druga događanja i uspjeh potisnu teške trenutke, ali ih nikada ne smijemo zaboraviti.

Javnost Vas pamti kao zapovjednika Tigrova, jednu od ključnih ličnosti, u oslobađanju zapadne Slavonije. U operaciji Bljesak bili ste zapovjednik. Koliki je značaj te vojne operacije i što biste posebno izdvojili?

Operacija 'Bljesak', ako izuzmemo sva politička i pregovaračka događanja oko okupiranoga područja zapadne Slavonije, imala je nekoliko bitnih ciljeva, a zbog njihova ostvarenja i veliki značaj. Dakle to je bilo okupirano područje koje je hrvatska vojska trebala osloboditi.

Geografski položaj okupiranoga područja bio je takav da je presjekao željeznički pravac Zagreb – Vinkovci i autocestu Zagreb - Lipovac te na taj način usložio kako gospodarsku tako i vojnu komunikaciju s istokom Hrvatske koji je itekako trebao vezu sa središnjom Hrvatskom.

Olujane dopustimo da agresor sudi žrtvi, ne zamarajmo se što o nama danas govore naši neprijatelji u Srbiji i sljedbenici četništva, doživjeli su težak poraz i opet će ne napuste li ideju o Velikoj SrbijiHrvatska se vojska u godinama pred Bljesak intenzivno obučavala, školovala, ali i opremala i preustrojavala prema zapadnome uzoru, koliko je u tadašnjim uvjetima bilo moguće. Na taj način podignuta je razina osposobljenosti za izuzetno teške i zahtjevne zadaće. Možemo reći da je operacija 'Bljesak', ne želeći nimalo umanjiti njezin značaj, bila 'generalna proba' za konačno oslobađanje okupiranih područja, odnosno za operaciju 'Oluja'.

Neki od naših ključnih saveznika, upozoravali su da hrvatska vojska nije na dovoljnoj razini obučenosti za takvu operaciju, te da ju ne će moći uspješno izvesti, a da će posljedice tog neuspjeha dugoročno nanijeti štetu Hrvatskoj.

Tako su se pred sudionike operacije postavili zahtjevni i odgovorni zadatci. Beskompromisno izvesti operaciju, osloboditi okupirano područje, staviti na kušnju sve oblike vojnih vještina, ali i novih tehnologija korištenih za uspješno uvezivanje granskih i rodovskih snaga. Pokazati neprijatelju i saveznicima u kakvu je stanju Hrvatska vojska. Time je svima upućena poruka kako smo spremni vojno osloboditi sva okupirana područja Republike Hrvatske. Bila je to i izuzetno važna i velika poruka hrvatskome narodu da ima vojsku koja jamči oslobađanje i slobodu Domovini.

'Bljesak' je bio uvod u vojno-redarstvenu operaciju 'Oluju'. Tijekom te operacije došlo je do spajanja Hrvatske vojske i V. korpusa Armije BiH. Jeste li bili svjesni da je time spašen Bihać, zapravo onemogućen možda i veći zločin od onoga u Srebrenici?

Osobno sam jako dobro upućen u stanje u bihaćkoj enklavi i što je za to područje značila 'Oluja'. Naime, još tijekom 1993. godine, po zapovijedi generala Bobetka, osnovana je Operativna skupina - 1 u Ogulinu sa zadaćom planiranja i izvođenja operacije deblokade bihaćke enklave ako bi prijetilo uništavanje od strane neprijatelja. Gotovo po istome planu i tijekom „Oluje“ izvršena je deblokada toga područja. Da je kojim slučajem 'pala' bihaćka enklava, mislim da bi se danas mnogo manje govorilo o Srebrenici. Govorilo bi se o zapadnoj Bosni!

Tuđman je vagao svaku zapovijed

Jesu li u BiH i svijetu uopće dovoljno svjesni te situacije i na neki način zahvalni Hrvatskoj vojsci što je izbjegnut još jedan genocid?

Smatram da su i ljudi u Bosni i Hercegovini svjesni značaja operacije 'Oluja' za bihaćku enklavu, ali i za druga zajednička djelovanja HV-a, HVO- i Armije BIH u oslobađanju okupiranih područja u BIH.

Bi li čitava sjeverozapadna Bosna trebala slaviti 'Oluju' kao nadnevak spasa i oslobođenja?

Koliko je meni poznato, u mnogim mjestima oko Bihaća slavi se u dane obljetnice 'Oluje' koja je i njima donijela slobodu i prestanak razaranja. Na jednome od takvih skupova još 1996. godine, kad sam kao izaslanik načelnika Glavnog stožera HV-a nazočio u Bihaću, Hrvatskoj vojsci i meni kao njenom predstavniku odano je priznanje za oslobađanje zapadne Bosne!

Je li u povijesti ratovanja bilo sličnih bitaka 'Oluji'?

U svijetu ratovanja svaka operacija ima svoje specifičnosti i često se razlikuju u pojedinostima. Operacija 'Oluja' specifična je po načinu izvođenja, na cijeloj crti dodira s neprijateljem, a s udarnim klinovima gardijskih brigada, koje su se nemilice i munjevito zarile u neprijateljske redove, razbile ih i na taj način omogućile ostalim postrojbama HV-a da izvrše sve svoje zadaće. Udar je bio na cijeloj crti, a započeo je istodobnim udarom zrakoplovstva i topništva po središtima zapovjednih sustava, s udarom topništva, oklopništva i ubačenih postrojba u dubinu neprijatelja.

Kao jedan o ratnih zapovjednika, kako ocjenjujete ulogu predsjednika Tuđmana u oslobađanju zemlje i vođenju Hrvatske u ratnim prilikama, te mirnoj reintegraciji Slavonije i Baranje?

Predsjednik dr. Franjo Tuđman, bio je, iako mu to neki spočitavaju, antifašist, personalac, general Jugoslavenske armije i povjesničar. Vidite, imali smo na čelu države generala, personalca i povjesničara s jasnom vizijom budućnosti za samostalnom, suverenom i slobodnom hrvatskom državom. Ali imao je i viziju kako stvoriti zajedništvo kod hrvatskoga naroda, kod iseljene i domovinske Hrvatske, među djecom nekadašnjih protivnika (kako je on to znao slikovito reći), kako stvoriti zajedništvo s ostalim građanima Republike Hrvatske u borbi za njezinu slobodu. Kad je u pitanju vođenje rata, da bi sačuvao živote svoje vojske, ali i živote neprijatelja i nehrvatskoga stanovništva, njegova je ideja bila da se u operaciju 'Bljesak' ide samo 2-3 kilometra sjeverno i južno od autoceste Novska-Nova Gradiška. Lijepa gesta vrhovnoga zapovjednika, ali zbog konfiguracije teritorija i drugih objektivnih problema to nije bilo moguće izvesti. Kakvoga smo imali vrhovnoga zapovjednika, govori i optimizam koji je pokazivao tijekom priprema za 'Oluju' jer je zaista imao neograničeno povjerenje u svoju vojsku. Istodobno je vagao svaku zapovijed i zadaću, imajući na umu da se ona mjeri u ljudskim životima.

Mnogo je onih koji se ne mire s hrvatskom samostalnošću

Može li se tvrditi da je nakon 2000. godine nastupio početak obeščašćenja pobjeda u Domovinskome ratu i rušenja ideala koje su hrvatski građani gradili u teškoj i pobjedonosnoj obrani Domovine?

Možemo svakako reći da je bilo takvih pokušaja. Bio je velik broj onih koji se nisu mogli pomiriti s idejom hrvatske državnosti koji su, ohrabreni nekim političkim i društvenim procesima u tom razdoblju, nastojali plasirati svoju 'istinu' o Domovinskome ratu i stvaranju hrvatske države općenito.

Tko za to snosi najveći dio krivnje?

Nemali je broj političkih mediokriteta i anonimaca, koji tijekom stvaranja i obrane Hrvatske 90-ih nisu uspjeli pronaći neko istaknutije mjesto u javnome životu, dočekao priliku istupiti iz sjene i pokušati ostaviti 'svoj trag' u hrvatskoj političkoj povijesti. Hoće li to biti na dobrobit Hrvatske, očito za mnoge od takvih osoba nije igralo ulogu - bitna je bila jedino njihova osobna promocija i probitak. Njima je bilo bitno hoće li ih netko od njihovih pokrovitelja i promotora potapšati po ramenu kao dobre sluge. Nedvojbeno možemo reći kako su nanijeli značajnu štetu Hrvatskoj, ali preživjeli smo mi i gore od njih.

Je li predugo trajao pritisak koji se putem Haaga, preko medija i politika, stvarao na Hrvatsku?

Gotovo sve pritiske koje su Haag, ali i neke države, radili prema RH možemo promatrati u političkome kontekstu. Evo samo jedan primjer za ilustraciju, Vlada RH pokrenula je veliku i opsežnu potragu za topničkim dnevnicima, veterani Domovinskoga rata, privođeni su na obavijesne razgovore, provođeni su pretresi stanova i kuća, a u isto vrijeme svi u ovoj državi dobro su znali kako topnički dnevnici kao takvi ne postoje!

Smatrate li da su oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču te presuda za genocid u tužbi Hrvatske protiv Srbije dovoljno iskorištene za nove iskorake?

Tu sigurno ima prostora za napredak. Posebno oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču pružaju gotovo nepresušan izvor argumenata za suočavanje sa stalnim napadima na legalnost Oluje, Domovinskoga rata, a u konačnici i opstojnosti Hrvatske - dolazili takvi napadi iz Srbije ili s nekoga drugog mjesta. Mislim da tu nije dovoljno učinjeno. Naša bi diplomacija morala poraditi na tome, da istinu koju je utvrdio sud Ujedinjenih naroda bolje prezentira – posebno u međunarodnoj javnosti.

Lažu oni koji govore o građanskom ratu

Imate li osjećaj danas da su pobjednici u ratu postali najveći gubitnici u miru? Je li se to dogodilo ikada u povijesti ratovanja?

BiHda je kojim slučajem 'pala' bihaćka enklava, da nije Hrvatska vojska spasila taj kraj, mislim da bi se danas mnogo manje govorilo o Srebrenici. Govorilo bi se o zapadnoj Bosni!Pobjednici u ratu pobjednici su i to im nitko ne može uzeti. Pitanje je samo naših aktivnosti prema nositeljima izvršne vlasti u razumijevanju odgovornosti koju nose samim time što su dobili 'kormilo' u svoje ruke. Isto tako, kroz druge oblike života, ponajprije braniteljska populacija, morala bi utjecati na društvena zbivanja, obrazovanje i odnos prema vlastitoj Domovini. Jednog dana hrvatskih branitelja (ili bolje rečeno veterana Domovinskoga rata) ne će biti među živima, ali riječi i djela od kojih ovisi opstanak i prosperitet vlastitoga naroda i države mora moraju opstati.

Da budem pomalo indiskretan, osjećate li se osobno poraženim pobjednikom?

Ne. Ono što sam proživio tijekom Domovinskoga rata, ono što i kako sam radio, koje sam rezultate postigao, kakva sam prijateljstva i bratstva sagradio, ne može mi nitko oduzeti. Osobno kao čovjek nikada nisam tražio da me netko poštuje ili voli, neka samo poštuje ono što je ostalo iza mene. To što je ostalo iza mene, stvarao sam i za druge, njihovu djecu i sve koji dolaze iza nas, samo neka se to poštuje. Nikada nisam zamjerao onima koji nisu uzeli pušku u ruku kad je trebalo, ako su našli drugog načina kako pomoći svojoj zemlji u tom presudnom razdoblju. I onaj koji se nije osjećao sposoban nositi pušku mogao je naći svoju ulogu u obrani domovine, na najraznovrsnije načine. Cijenim svačiju ulogu, ali ne dopuštam nikome da kaže da je moj talac radi toga što sam ja uzeo pušku u ruku.

Kako gledate na izjave pojedinih povjesničara, ali i političara da se u Hrvatskoj dogodio građanski rat?

To, kao prvo, jednostavno nije točno jer je agresija na RH imala sva obilježja međunarodnoga oružanog sukoba. I prije međunarodnoga priznanja RH, a posebno nakon toga, kada je JA (a zapravo Vojska Srbije) samo formalno napustila RH.

A kada govorimo o građanskome ratu, upitao bih autore takvih tvrdnji misle li pri tom na snimke zbrinjavanja staraca i djece šlepovima po Dunavu i Dravi, na tenk koji u središtu grada Osijeka gazi crvenog 'fiću', na ubojstva snajperom novinara i snimatelja da ne šire istinu o ratu, na raketiranje središta grada Zagreba, na masovna ubojstava staraca i djece, zarobljenika i ranjenika, na raketiranje tisućljetnoga grada Splita, od, paradoksalno, razarača 'Splita'. A što reći, ti ljudi ili nisu bili ovdje ili su zločesti, možda oni smatraju da su bili moj taoci.

Branitelji su oštro reagirali na to što je Hrvatska, kao punopravna članica EU-a, pristala da se otvore poglavlja 23. i 24. u pregovorima Srbije s EU. Kakav je Vaš stav o tome?

Zasigurno da je i Hrvatskoj važno da svi susjedi, pa i Srbija uđu u EU, odnosno da prihvate načela i uzuse europske stečevine i na tom putu sretno im bilo. Odgovorit ću s riječima „gledajmo sebe i naše interese“. Mi se sami moramo boriti za svoje interese, a jedan od izuzetno važnih je da ne možemo dopustiti da agresor sudi žrtvi. Stoga, ne samo veterani Domovinskoga rata nego država Hrvatska, odnosno oni koji su dobili od naroda mandat, moraju štititi i boriti se za te i takve naše interese. Mi smo se borili za opstanak i slobodu, omogućili smo im da na demokratskim izborima dobiju mandat, neka nastave našu borbu.

Svaku 'okruglu' obljetnicu proslavimo u Kninu

Slavi li Hrvatska dovoljno primjereno Oluju?

O modalitetima oblika proslave 'Oluje' uvijek se može razgovarati (prigovarati), ali ono što je po meni važno jest da se operacija 'Oluja', kao posljednji čin vojnoga oslobađanja Hrvatske slavi. Dobro je da se slavi u Kninu, ali i u ostalim gradovima za koje je 'Oluja' bila od presudne važnosti. Isto tako važno je da se pri organizaciji proslave postigne suglasje kako aktualne vlasti, ali isto tako i veteranske populacije.

Kakva bi ta proslava trebala biti po Vašem mišljenju?

Znam da se mnogi ne će sa mnom složiti, ali borili smo se i za demokraciju, pa ću iznijeti svoj osobni stav. Svaka 'okrugla' obljetnica bi se slavila u Kninu a ostalih godina po ostalim gradovima za koje je 'Oluja' bila presudna (Sisak, Petrinja, Karlovac, Gospić, Zadar i dr.). Mislim da bi obljetnica trebala biti popraćena i većom aktivnošću hrvatske vojske, kao nasljednice pobjedničke vojske i čuvara slobode. Na kraju krajeva, i u Europi vojska dobiva nove zadaće (Belgija, Francuska)

Srpski političari svake godine pokušavaju umanjiti ulogu 'Oluje'. Kako gledate na te komentare?

Nakon 2000.Nemali je broj političkih mediokriteta i anonimaca, koji tijekom stvaranja i obrane Hrvatske 90-tih nisu uspjeli pronaći neko istaknutije mjesto u javnome životu, poslije 2000. godine dočekao priliku istupiti iz sjene i pokušati ostaviti 'svoj trag' u hrvatskoj političkoj povijesti. Nanijeli su veliku štetu Hrvatskoj.Osobno mislim da je naš najveći problem što se uopće obaziremo na komentare dojučerašnjih neprijatelja, agresora i sljedbenika četničkog pokreta. Po meni je to irelevantno, to je njihov problem i neka se s njim nose, neka oni objasne srpskome narodu rezultate svoje agresivne i četničke politike kako u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Prije ili kasnije će valjda i srbijanske elite napustiti ideje o velikoj Srbiji i iz nje proizlazeće teritorijalne pretenzije. Ako ne će, ponovno će svome narodu morati objašnjavati kako su ga odveli u nove povijesne poraze. Naše je da kod hrvatskih mladih naraštaja stvaramo spoznaju o novijoj povijesti onakvoj kakva je doista i bila, stvaramo osjećaj odgovornosti sjećanja na one koji su dali svoje živote za njihovu slobodu.

Danas sam predsjednik Uprave trgovačkoga društva s 1000 zaposlenih!

S čime se bavite danas? Jesu li branitelji sa svojim časnicima dobili odgovarajuća mjesta kako bi bili na dobrobit hrvatskome društvu?

Nakon odlaska u mirovinu sa 52 godine života i od toga gotovo 20 godina na upravljačkim mjestima, dobio sam priliku okušati se kao predsjednik Uprave trgovačkog društva 'Pleter – usluge d.o.o.' Uz pozitivne poslovne rezultate i zapošljavanje preko 300 novih zaposlenika, a da pri tom izravno iz državnoga proračuna ne dobivamo niti kune, mislim da bi uspješni zapovjednici i drugi odgovorni časnici bili dobri za nove zadaće takozvane 'druge karijere', što je u zemljama zapadne demokracije normalan put školovanih i domovini vjernih vojnika, kojima je njihova domovina na prvom mjestu. Mislim da bi i kod nas takvih primjera trebalo biti više, pogotovo što vojnici u pravilu nisu politički opterećeni, odgovorni su i lojalni.

Bi li s jačim njihovim angažmanom lakše prevladali gospodarske, društvene i političke probleme?

Svaka kriza traži odlučne i odgovorne ljude, koji će svojim potezima od struke i iskustva preokrenuti situaciju i pomicati je prema uspješnosti. Ako se itko morao odgovorno držati u kriznim, stresnim situacijama, to su bili vojnici – ljudi o čijim su odlukama ovisili životi drugih.

Sve bitke smo dobili, ali izgubili smo zajedništvo!

Jesu li branitelji dostatno zastupljeni u Hrvatskome saboru i svim državnim tijelima?

Veterani Domovinskoga rata pripadnici su mnogih organizacija i političkih opcija. Zastupljeni su onoliko koliko im organizacije/stranke u kojima sudjeluju to dopuste. Stoga držim kako bi ovoj zemlji i ovom narodu žurno bilo potrebno zajedništvo i suglasje oko temeljnih stavova, vrijednosti i ciljeva za budućnost države. Od ranih devedesetih, tijekom rata i poraća, ostvarili smo gotovo sve političke ciljeve, kako unutarnje tako i vanjske, ali pritom smo izgubili ono što nam je u najtežim trenucima bliže povijesti omogućilo da sve te ciljeve i ostvarimo – zajedništvo.

Kako gledate iz današnje perspektive na postupak umirovljenja hrvatskih generala od strane nekadašnjeg predsjednika države, samo zato što su upozorili na pojavu kriminalizacije Domovinskog rata, koja se zatim praktično događala više od jednog desetljeća?

Dakle pismo koje su tada napisali i potpisao određen broj generala imalo je, kad danas sagledamo sadržaj, cilj upozoriti da se ne dogode stvari koje su nam se, na žalost, događale. Branitelji su uhićivani, godinama sjedili u zatvoru da bi na kraju došlo do toga što se znalo i od prvog dana – njihova nevinost bila je mahom neupitna. Branitelji su privođeni i pretresali su im se stanovi i kuće radi potrage za topničkim dnevnicima, a znalo se da oni kao takvi ne postoje. To pismo je ukazivalo i na ovo što se danas događa oko istraga i pokušaja suđenja hrvatskim braniteljima od strane agresora! U to vrijeme bio sam pomoćnik ministra za ljudske resurse, imenovao me prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a tadašnji ministar obrane Jozo Radoš izrazio je spremnost da i nakon političkih promjena i dalje radim taj posao. Nakon objave pisma, promptno je donesena odluka o umirovljenju djelatnih generala potpisnika pisma. Na mene je provođen pritisak, a radilo se o petku, zadnjem radnom danu u tjednu, da izdam rješenja o njihovome umirovljenju i prestanku djelatne vojne službe. No kako ministar Radoš nije bio u tome trenutku u Hrvatskoj, s njim je dogovoreno da će se to rješavati drugi tjedan, što nikako nije odgovaralo Uredu predsjednika jer su se oni plašili nekakve mogućnosti da se vojska pobuni, što apsolutno nije imalo nikakve utemeljenosti u trenutnome stanju u vojsci! Nepristran čitatelj bi mogao zaključiti kako se samo čekao povod da se veliki broj ključnih ljudi Domovinskog rata i oslobodilačkih operacija udalji od daljnje izgradnje oružanih snaga! Mnogi od njih bili su iznimno sposobni vojnici, što su kasnije i dokazali kroz druge oblike svog djelovanja, bilo kroz privatan biznis, bilo kroz politiku (neki od njih kasnije su bili i saborski zastupnici).

Marko Curać
Hrvatski tjednik