Razgovor - Branko Barbić, poznavatelj iseljeničke problematike
Drugi hrvatski iseljenički kongres u Šibeniku od 1. do 3. srpnja jasan je pokazatelj da se Hrvati izvan Hrvatske nisu nikada odrekli svoje matične domovine, unatoč brojnim primjerima, bez pretjerivanja - maćehinskoga odnosa hrvatskih vladajućih i oporbenih političkih garnitura tijekom povijesti. Doista impozantan broj predavača iz cijeloga svijeta upozorio je na višeslojnu problematiku s kojom se susreće hrvatsko iseljeništvo, ali i ponudio rješenja i suradnju u vraćanju izgubljenoga povjerenja hrvatskoga iseljeništva u hrvatsku državu. O nekim ključnim i aktualnim iseljeničkim temama zamolili smo za razgovor g. Branka Barbića, vrsnoga i dugogodišnjega poznavatelja te problematike.
Rođen je g. 1946. u Šćitovu Polju, općina Fojnica u BiH, osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i susjednom Gromiljaku, srednju u dubrovačkom sjemeništu, a nakon povratka iz vojske od g. 1966. do 1969. studirao je filozofiju i teologiju u đakovačkoj bogosloviji. Studij teologije nastavio je na rimskom sveučilištu »Urbaniana«, završivši i studij odgojnih znanosti na tamošnjem sveučilištu »Salesiana«. Umjesto povratka, nakon što ga je u Sarajevu privela na ispitivanje Služba državne bezbjednosti (SDB) plan mu je propao. Nakon tjedan dana ispitivanja vraćena mu je putovnica. Povjerovali su da će se vraćati doma jer bi povratak doma značio ili suradnju s SDB-om ili pet godina Zenice, na koliko bi ga mogli osuditi, prema Mati Gradcu, jednom od trojice SDB-ovaca koji su ga ispitivali. Zbog toga se u Hrvatsku vratio tek 15. siječnja 1991. Stjecajem okolnosti, radio je na različitim poslovima i upoznao život različitih sredina u europskim zemljama u kojima su živjeli i radili mnogi Hrvati (Njemačka, Belgija, Francuska, Engleska) i na kraju u Australiji. Na Melbournskom sveučilištu završio je uz posao i studij političkih znanosti.
Povratkom u Hrvatsku zaposlio se u Hini, potom u Hrvatskom saboru najprije kao savjetnik u kabinetu dr. Žarka Domljana, predsjednika Sabora, potom niz godina kao savjetnik u Odboru za prostorno uređenje i zaštitu okoliša, kasnije niz godina kao tajnik Odbora za useljeništvo i na kraju u Odboru za Hrvate izvan RH. Obrazovanje i poznavanje pet stranih jezika omogućilo mu je sudjelovanje na međunarodnim konferencijama, a poznavanje politika i zakona drugih zemalja pomoglo mu je u usklađivanju hrvatskoga zakonodavstva s europskom pravnom stečevinom i u usvajanju različitih useljeničkih politika. U mirovini je od 2012.
Usvojene izmjene zakona bez rasprave!
G. Barbiću, kako biste opisali sadašnji status ili još bolje - osjećaje hrvatskoga iseljeništva u ovim više nego turbulentnim trenutcima na hrvatskoj političkoj sceni?
Od povratka u Hrvatsku pisao sam o potrebi hrvatske useljeničke politike. U eseju pod naslovom »Useljeničke politike Republike Hrvatske u njezinim zakonima i državnim tijelima od 1991. do danas« dao sam pregled neartikuliranih useljeničkih politika koje se mogu iščitati iz zakona i državnih ustanova. Turbulentni trenutci nisu zapravo nikada ni prestajali. Iseljavanje Hrvata iz današnje Hrvatske, BiH i iz dijelova hrvatskoga naroda u susjednim državama nikada nije ni prestajalo. Nisu prestajali ni pokušaji usvajanja politika, stvaranje zakona i institucija kojima se željelo povezati sve dijelove hrvatskoga naroda. To se može vidjeti u članku 10. Ustava Republike Hrvatske, po kojemu se »dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske«, te nekim zakonima koji su bili na snazi do 2000. godine: Zakon o zapošljavanju stranaca, Carinski zakon, Zakon o priznavanju školskih diploma, Zakon o područjima posebne državne skrbi, Zakonu o hrvatskom državljanstvu i zakonima o izborima, Zakonu o prebivalištu i boravištu građana, Zakonu o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave, Pravilnicima o stipendiranju povratnika i useljenika Ministarstva vanjskih poslova i dr.
Propali amandmani zbog »Etnofesta«
Zašto posebno kao prijelomnu ističete baš 2000. godinu?
Zato što je godine 2000., s dolaskom na vlast trećesiječanjske koalicije, vrlo brzo u Sabor poslan i od vladajuće većine usvojen Prijedlog zakona o strancima, čime je ukinut Zakon o zapošljavanju stranaca u kojemu je bila odredba da se pripadnici hrvatskoga naroda ne smatraju strancima u RH u smislu odredaba Zakona o strancima ni kad nemaju hrvatsko državljanstvo. To je značilo da su mogli boraviti u Hrvatskoj koliko su htjeli, a mogli su i raditi bez radne dozvole. Naravno, nisu mogli sudjelovati u izborima.
Te godine vladajući su najavili i izmjene Zakona o hrvatskom državljanstvu pozivajući se na navodne zahtjeve iz Europskoga parlamenta i na Europsku povelju o državljanstvu iako to nitko iz EP-a nije zahtijevao, a Europska povelja jasno određuje da svaka država suvereno određuje tko su njeni državljani. Te su izmjene i dopune, nepovoljne za pripadnike hrvatskoga naroda, posebice Hrvate koji žive izvan granica današnje Hrvatske, usvojene uoči izbora 2011. a da zastupnici nisu o njima ni raspravljali. Pet amandmana bio je podnio potpredsjednik Odbora za Hrvate izvan RH, ali kad je trebalo ostati u sabornici braniti amandmane, nije ga bilo. Otišao je na »Etnofest«.
Izmjenom članka 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu hrvatsko je iseljeništvo podijeljeno napola. Pravo iseljenika i njegove obitelji rezervirano je samo za iseljenike koji su se iselili s područja današnje Hrvatske, i to do trećega koljena.
Nisu htjeli ni jednoga zastupnika
Mogu li se uočiti razlike u odnosu matične domovine prema iseljeništvu od vremena stvaranja samostalne hrvatske države do danas?
Treba priznati da se u Hrvatskoj, kad je riječ o iseljeništvu, jasno vide dvije različite politike koje nisu uvijek toliko vidljive u riječima ili pojedinim gestama, jer predstavnici i jedne i druge politike posjećuju Livno, Vitez, Hrvate u ProračunZna se koja je vlada u državni proračun unijela financiranje Sveučilišta u Mostaru, sveučilišne bolnice u Mostaru, bolnice u Novoj Biloj, fakultete u više gradova u BiH, ustrojila Ministarstvo iseljeništva i useljeništva...Australiji i dr. Razlike su uočljive u prijedlozima politika i zakona koji se predlažu i usvajaju radi realiziranja određenih ciljeva. Te različite politike moguće je identificirati i u prijedlozima državnoga proračuna. Zna se koja je vlada u državni proračun unijela financiranje Sveučilišta u Mostaru, sveučilišne bolnice u Mostaru, bolnice u Novoj Biloj, fakultete u više gradova u BiH, ustrojila Ministarstvo iseljeništva i useljeništva...
Riječ je, očito, o vladajućim koalicijama, pa navedite još jednu konkretnu razliku u njihovu odnosu prema iseljeništvu.
Razlika vladajućih koalicija očitovala se i prigodom usvajanja izmjena Ustava i izbornoga zakonodavstva. To je u raspravi o Prijedlogu zakona o prebivalištu priznao Arsen Bauk, bivši ministar uprave u vladi Zorana Milanovića. »Nismo htjeli ni jednoga zastupnika Hrvata koji žive izvan RH«, priznao je tada doslovce ministar. Pozivajući se na tobožnji zahtjev iz Bruxellesa, SDP-ova je koalicija s vladom Jadranke Kosor napravila prividni ustupak pa prihvatila da 11. izborna jedinica može izabrati tri zastupnika. Dodatno je Zakonom o registru birača te smanjenjem broja birački mjesta otežala 11. izbornoj jedinici sudjelovanje u glasovanju, a Zakonom o prebivalištu više od 700 tisuća Hrvata prebacila u 11. izbornu jedinicu, čime su oni izgubili jednako pravo glasa. Čak i kad bi se uvelo dopisno glasovanje, rezultat bi ostao isti. Cijelo iseljeništvo i Hrvati u BiH i drugim susjednim zemljama dobili bi samo tri zastupnika. Lako je zaključiti da je biračko tijelo 11. izborne jedinice političarima time postalo zanemarivo.
Zakon povučen iz procedure
Iako najavljivan, Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima, koji je upućen u Sabor da bi se donio po hitnom postupku, kao da se »izgubio« u javnosti. Što se dogodilo s njime?
Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o strancima nije prošao na raspravama u odborima i povučen je iz procedure. Odbor za Hrvate izvan RH nije raspravljao o tom prijedlogu zakona. Zašto, ne znam.
A Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu. Imate li nekakvih obavijesti o njemu?
Tek sam u kutku jednih novina pročitao najavu prijedloga izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu. Ni zastupnici s kojima sam kontaktirao nisu čuli da je ZakonTrebat će dobro pročitati predložene izmjene i dopune Zakona o hrvatskom državljanstvu. Važeći zakon nije usklađen ni s ustavnom obvezom iz članka 10. Nema jasne definicije pripadnika hrvatskoga naroda te se diskriminira hrvatski narod time što pripadnici hrvatskoga naroda moraju proći istu proceduru koju prolaze stranci. Predlagatelji bi trebali pročitati talijanski, francuski i njemački zakon te zakone drugih članica EU-a, pa čak i srbijanski zakon.najavljen prijedlog izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu.
Zastupnici imaju pravo zatražiti i dobiti sve informacije. Mogu dobiti i nacrte prijedloga zakon te na vrijeme pročitati što se predlaže izmijeniti i nadopuniti. Već godinama se događa da udruge prije zastupnika dobiju čak i nacrte zakona, a onda zastupnicima i njihovim strankama šalju svoje prijedloge amandmana.
Trebat će dobro pročitati predložene izmjene i dopune Zakona o hrvatskom državljanstvu. Važeći zakon nije usklađen ni s ustavnom obvezom iz članka 10. Nema jasne definicije pripadnika hrvatskoga naroda te se diskriminira hrvatski narod time što pripadnici hrvatskoga naroda moraju proći istu proceduru koju prolaze stranci. Predlagatelji bi trebali pročitati talijanski, francuski i njemački zakon te zakone drugih članica EU-a, pa čak i srbijanski zakon.
U beogradskim »Novostima« od 15. lipnja 2012. je slika srbijanske konzulice Mirjane Milenković u Karlovcu koja najavljuje: »Novost je da svaka osoba srpske nacionalnosti u regiji može besplatno ostvariti državljanstvo Republike Srbije.« Bude li Hrvatska za uzor uzela zakone o državljanstvu navedenih država, dignut će se vika na nju zbog navodne diskriminacije jer se ignorira da diskriminacija postoji kada se drukčije tretiraju dvije osobe koje se nalaze u istoj situaciji.
Diskriminacija postoji i kad se dvije osobe koje se nalaze u različitim situacijama tretiraju na isti način. To je slučaj danas u Hrvatskoj. Stoga su prigodom nedavnoga susreta predsjednice Hrvatske i predsjednika srbijanske vlade Hrvati u Subotici po tko zna koji put zatražili da ih se napokon prestane diskriminirati kad podnose zahtjeve za hrvatsko državljanstvo.
Iz Sabora nitko nije došao
Brojni ugledni demografi u Hrvatskoj već dugo upozoravaju da je Hrvatska pred demografskim slomom, a ne postoji politika useljavanja. Kako, zašto i tko je tomu kriv?
Kad je Francuska predsjedala Europskim parlamentom, organizirala je muđuparlamentarni sastanak u Bruxellesu. Francuska je tada kao prioritet stavila useljeničku politiku. Na sastanku je bio i predsjednik Europskoga parlamenta. Jasno je rečeno da svaka država određuje svoju useljeničku politiku jer svaka država zna najbolje svoje potrebe, svoje tržište i mogućnosti integriranja useljenika. Države ne mogu pobjeći od svoje odgovornosti. Ističe se načelo supsidijarnosti. Dvoje zastupnika koje sam pratio površno su slušali, više su čavrljali.
Kad je Hrvatska gospodarska komora u Zagrebu izvrsno organizirala međunarodnu konferenciju na temu »Useljenička politika u funkciji gospodarskog razvoja«, bili su pozvani svi zastupnici Hrvatskoga sabora. Nije došao ni jedan. Ni razglašeni demografi nisu došli. Iz Izraela je stigao Izraelac koji je otvoreno iznio strahove Izraela od gubitka židovskoga karaktera države Izrael zbog velikih demografskih promjena koje se događaju u Izraelu i u njegovu okruženju.
Predsjednik Hrvatske gospodarske komore i njezino osoblje pobrinuli su se za dobro informiranje javnosti preko televizije o toj konferenciji i njezinim zaključcima, među kojima je istaknut zaključak da se prioritet daje povratku iseljenika i useljavanju njihovih potomaka ne samo iz sentimentalnih razloga, nego i stoga što je lakša i jeftinija integracija pripadnika i potomaka hrvatskoga iseljeništva nego stranaca koji dolaze iz kultura koje su daleko od Hrvatske.
HGK je očekivao da će ta konferencija imati nastavak u saborskoj raspravi o potrebi useljeničke politike i prijedlogu hrvatske useljeničke politike. Do toga nije došlo i za to je netko kriv, ali tko?
Nijemci su na izradu svoje useljeničke politike radili četiri godine, a i nakon četiri godine s mukom su je progurali kroz svoj parlament. U Hrvatskoj se svake dvije godine trebala donositi migracijska politika, surogat useljeničke politike. Zadnja migracijska politika bila je ona za razdoblje od 2013. do 2015. Krajem 2015. bivša vlada trebala je donijeti migracijsku politiku za 2016./2017. godinu. Ta bi politika trebala biti i podloga za potrebne izmjene i dopune Zakona o strancima.
Predstavnik MUP-a nije poslušao
U nas je migracijska politika još uvijek prepuštena MUP-u, što je doista svojevrsni apsurd koji ne postoji nigdje u svijetu jer bi to ministarstvo trebalo biti tek operativac. Još uvijek je status quo ili...?
Svojedobno je bivši ministar Slavko Linić prebacio čak i izdavanje radnih dozvola iz ministarstva nadležnoga za rad u MUP, koji ne poznaje potrebe tržišta i potrebe radne snage. Razlog te odredbe bio je jednostavan: MUP bez pogovora sluša što god mu se naredi. Na sjednici Odbora za useljeništvo zastupnici su pokušali uvjeriti predstavnika MUP-a da MUP treba odbiti Linićevu ponudu. Nije poslušao.
MUP nema potrebne ljudske resurse ili, kako se to sada kaže, potencijale. Nisu tomu krivi službenici MUP-a, nego oni koji su u Vladi i na čelu MUP-a te oni koji rade na izradi Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave. Za izradu provedive useljeničke politike potreban je multidisciplinaran tim koji bi uzeo u obzir interese Hrvatske, njezine potrebe i mogućnosti integracije useljenika. Neodgovorno bi bilo primiti iseljenike za koje država nema dostatna sredstva za obveze koje proizlaze iz hrvatskih zakona. Valja npr. predvidjeti i troškove i druge posljedice koje nastaju pravom na spajanje obitelji do trećega koljena, odredbom o supsidijarnoj zaštiti, pravom na azil »određenih društvenih skupina« itd.
»Osloboditi se straha od povratka!«
Možete li samo ukratko prokomentirati sadašnji Zakon o azilu, koji je itekako ponovno aktualan.
Ministri ga nisu pročitali i nisu svjesnih posljedica koje iz njega mogu proizići. Mnogi govore kako Hrvatska mora NeshvatljivoTeško je razumjeti kako to stranci koji nemaju ni rodbine ni prijatelja ni naslijeđenih nekretnina Hrvatsku smatraju izazovom i uspijevaju, a Hrvati ostaju u tuđini. Konačno, ne treba očekivati povratak iseljenika bogataša. Ni u Izrael se nisu vratili bogati Židovi iz SAD-a.primiti velik broj azilanata jer su mnogi Hrvati nakon 1945. spašavali glave u inozemstvu. Istina. Ali doista su bili politički, a ne ekonomski emigranti, i u novim sredinama bili su u stanju brzo se zapošljavati i zarađivati za svoj život. Ukratko, Zakon o azilu obvezuje Hrvatsku i Hrvatska mora biti odgovorna za azilante kojima odobrava azil.
Koje je najprihvatljivije rješenje u odnosu Hrvatska - hrvatsko iseljeništvo pod vidom hrvatskih nacionalnih interesa?
Hrvatsko iseljeništvo treba se osloboditi straha od povratka. Nije jednostavno, pogotovo kad je netko u godinama i kad u zemlji primateljici ima potomke, prijatelje, stvorene navike, odlučiti se na povratak. Teško je nekomu preporučiti povratak kad je vidljivo da nema velike šanse naći njemu odgovarajući posao. Ali i tko se ne može vratiti za stalno, može povremeno dolaziti u Hrvatsku, što sve više ljudi čini. I na kraju, teško je razumjeti kako to stranci koji nemaju ni rodbine ni prijatelja ni naslijeđenih nekretnina Hrvatsku smatraju izazovom i uspijevaju, a Hrvati ostaju u tuđini. Konačno, ne treba očekivati povratak iseljenika bogataša. Ni u Izrael se nisu vratili bogati Židovi iz SAD-a.
Kako razumjeti to što su toliki izginuli ili ranjeni u borbi za Hrvatsku i sad su je primorani prepustiti drugima koji dolaze u oslobođenu i sigurnu zemlju, dok njihova djeca odlaze u tuđinu?
Pomoć u prevladavanju »kulturnoga šoka«
Prema svom dugogodišnjem iskustvu i radu s iseljenicima, navedite barem neke, najčešće probleme s kojima se oni susreću, bez obzira na vlasti koje se mijenjaju, u zahtjevima za ostvarivanje temeljenih prava kao pripadnika hrvatskoga naroda.
Moglo bi se reći da ostaju neki problemi iseljenika bez obzira na vlasti koje se mijenjaju. Tako se na primjer svi ProblemiMoglo bi se reći da ostaju neki problemi iseljenika bez obzira na vlasti koje se mijenjaju. Tako se na primjer svi povratnici susreću s problemom takozvanoga kulturnoga šoka. To doživljava svatko tko se seli iz jedne kulture u drugu. Ne samo potomci iseljenika, nego i oni koji su godinama bili iseljenici ili čak »gastarbajteri« u nekoj od europskih država, po povratku ili po useljavanju u Hrvatsku.povratnici susreću s problemom takozvanoga kulturnoga šoka. To doživljava svatko tko se seli iz jedne kulture u drugu. Ne samo potomci iseljenika, nego i oni koji su godinama bili iseljenici ili čak »gastarbajteri« u nekoj od europskih država, po povratku ili po useljavanju u Hrvatsku. Neke zemlje vrlo uspješno pomažu u prevladavanju toga šoka kao na primjer Australija, koja ima dobro organizirane savjetodavno-informativne centre u kojima se osim jezika doseljenike poučava o australskom načinu života, zakonima, australskom dijalektu engleskoga, traženju posla, kupnji kuće, pruža se pomoć u ispunjavanju različitih formulara itd.
Imala je Hrvatska nešto slično kad je imala Ministarstvo useljeništva te prihvatni centar u Velikoj Gorici gdje su potomci iseljenika mogli ostati šest mjeseci, učiti jezik, tražiti posao... Usvojen je niz zakona kojima se htjelo olakšati integraciju povratnika i useljenika.
Danas Hrvatska ima Državni ured za Hrvate izvan RH ustrojen na temelju Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan RH. Pokazalo se da bi trebalo mijenjati taj zakon i druge zakone da bi se potaknuo i olakšao povratak i integracija povratnika i useljenika, tj. potomaka iseljenika. U zemlje Latinske Amerike bile su prisiljene vratiti se obitelji useljenika jer jedan od supružnika nije mogao dobiti državljanstvo. Trebao bi na njega čekati osam godina. Za to vrijeme treba dodatno supružnik hrvatski državljanin izdvajati za zdravstveno osiguranje. Umjesto odgovarajućega tečaja jezika, s Filozofskoga fakulteta donose plaćene potvrde o znanju jezika.
Tomislav Vuković
Glas Koncila