Nenad Piskač o migrantskoj krizi
Treba li Hrvatska primiti planiranih 1600 izbjeglica tijekom dvije godine i kako ocjenjujete plan EU-a?
Još za Milanovićeve vlade prema tzv. migranstkoj krizi u nas je uspostavljena lakrdijaška politika „protočnog bojlera“ usklađena s Beogradom i Berlinom, te zazivanja izbjegličkih kvota, umjesto odgovorne politike kakvu je promovirao mađarski premijer Orban. I ne samo on.
Hrvatska je dobila migrantsku eurokvotu, premda ne zna što je njezin sadržaj. Jesu li u pitanju migranti, azilanti, izbjeglice, gastarbajteri, sredstvo islamizacije Europe, krinka za terorizam ili nešto drugo. Našu politelitu i ne zanima što je posrijedi. Ona se još drži Mačekove o velikima i malima. Ako su veliki odredili kvotu, maleni ju trebaju bespogovorno prihvatiti. Ozbiljna prethodna pitanja ProblemEU cijeli problem svodi na tehničko-normativnu razinu, čime pokazuje da je na planetarnom planu izvršitelj posljedica, a ne kreator rješenja uzroka. Pitanje migrantske krize, koja je u svojoj biti zgoljna islamizacija Europe, svela je na trgovinu između normativističkih očekivanja Bruxellesa i turskih iznuda. Islamist Erdogan bolji je trgovac od Merkelove. Za njega su migranti sredstvo, za Merkelovu mehanicistički problem. Međusobna trgovina ova dva čimbenika problem ne rješava.pritom se guraju pod tepih. Migrantska politika EU pod vodstvom kratkovidne kancelarice Merkel, među ostalim, razotkrila je hrvatski minimalizam i nedostatak samopoštovanja. Jednom uvedena eurokvota uvijek može brojčano rasti.
Treba li o tome raspisati referendum, kao štoplaniraju zemlje Višegradske skupine?
EU cijeli problem svodi na tehničko-normativnu razinu, čime pokazuje da je na planetarnom planu izvršitelj posljedica, a ne kreator rješenja uzroka. Pitanje migrantske krize, koja je u svojoj biti zgoljna islamizacija Europe, svela je na trgovinu između normativističkih očekivanja Bruxellesa i turskih iznuda. Islamist Erdogan bolji je trgovac od Merkelove. Za njega su migranti sredstvo, za Merkelovu mehanicistički problem. Međusobna trgovina ova dva čimbenika problem ne rješava. Uostalom nije u pitanju samo Turska, tu su Grčka, Italija...
S druge strane članice EU imaju svoju koliko-toliko prepoznatljivu politiku, ili barem polazište, osim Hrvatske, na čemu možemo zahvaliti Milanoviću i Pusićevoj. Nametanje izbjegličkih kvota od početka je naišlo na otpor brojnih članica, kojima se Hrvatska nije pridružila. Svesti državnu politiku na humanitarni rad i besplatan prijevoz migranata jest obezvrjeđivanje nacionalne i sigurnosne politike i države u cjelini. Pred izazovom tzv. migrantske krize Hrvatska tek mora definirati svoju politiku.
Kako je u međuvremenu hrvatska vanjska politika zaigrala i na kartu Srednje Europe Oreškovićeva vlada uz to što mora poštovati „rezultate“ prošle vlade i prihvatiti migrantsku kvotu, usporedno mora voditi računa i o zajedničkim ciljevima Višegradske skupine s kojom koketira predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Hrvatska će zbrinuti propisanu kvotu. Ona je, uostalom, prepoznatljiva po tome što iznad svake mjere favorizira sve moguće manjine suprotivo volji hrvatske većine. Postoje naznake da će se takva politika nastaviti i tijekom Oreškovićeve vlade u nešto blažem obliku negoli za vrijeme Milanovićeve i Sanaderove. Hoće li pritom vanjsku politiku, ne samo prema afroazijskom migrantskom valu, snažnije temeljiti na nacionalnim interesima, međunarodnome pravu i zajedničkim ciljevima srednjoeuropskoga kruga, to ćemo vidjeti.
Gdje treba smjestiti – rasporediti izbjeglice koje bi Hrvatska prihvatila?
Od osiguranoga ležaja i tuš kabine čini se važnijim potražiti odgovore na temeljna pitanja. Kakav je mentalitet i struktura migranata? Rade li se istraživanja o njima? Ako ih nema, na temelju čega političari donose odluke? Treba li pitati narod što o tome misli?
U skladu je s demokratskim standardima održati referendum o tome želi li Hrvatska politikom kvota postati trajnom migrantskom destinacijom. Potpuno je jasno da migranti ne žele Hrvatsku kao krajnje odredište, te da politika kvota Hrvatsku pozicionira kao migrantsku destinaciju. To se događa u trenutku kad se Hrvati masovno iseljavaju. Migrantski konteksti, među ostalim, otvaraju središnje hrvatsko pitanje – za koga se prazni hrvatski teritorij unatoč činjenici što je hrvatski narod rezultatima prvoga referenduma potvrdio da na njemu hoće biti i opstati kao „svoj na svome“.
Glas Slavonije