Razgovor - Dr. sc. Nataša Bašić, jezikoslovka, leksikografska savjetnica u LZ-u Miroslav Krleaž

Hrvatski jezik između prošlosti i budućnosti, pitanja nacionalne jezične politike, pravopisna pre-nja, hrvatski jezik u predloženoj kurikularnoj reformi, odnos državnih institucija prema jeziku i još mnogo drugih otvorenih pitanja vezanih uz položaj hrvatskoga jezika danas i u budućnosti bio je povod za razgovor s jezikoslovkom dr. sc. Natašom Bašić, leksikografskom savjetnicom u LZ-u “Miroslav Krleža” u Zagrebu.

Maćehinski odnos države prema hrvatskomu jeziku

Za nama su Dani hrvatskoga jezika i sjećanje na glasovitu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz godine 1967. Napokon imamo svoju državu i u njoj možemo urediti jezična pitanja kako želimo. Kakav je odnos hrvatske države prema hrvatskom jeziku: što hrvatski jezik ima, što mu nedostaje, zašto nema jedinstva među jezikoslovcima?

Ono što je pouzdano jest da hrvatski jezik ima sebe, a sve je ostalo na klimavim nogama. Hrvatska se država nije pobrinula da hrvatskomu jeziku osigura institucionalna oruđa za normalno funkcioniranje i nesmetan razvitak. Osim ustavne odredbe u čl. 12., prema kojem je u službenoj uporabi u Republici Hrvatskoj hrvatski jezik i latinično pismo, država ga zakonski nije definirala, ni propisala, niti povjerila ijednoj državnoj ustanovi na skrb i čuvanje. Dapače, pogleda li se kako je zakonski regulirana poraba jezika i pisama nacionalnih manjina u Hrvatskoj, koje - često se i ponosno podcrtava - uživaju najveće standarde u Europskoj Uniji, zaštićene čak Ustavnim zakonom, pa se njihov sadržaj usporedi, s, primjerice, Zakonom o zaštiti potrošača, u kojem se iz godine u godinu sustavno ograničuje poraba hrvatskoga jezika (na što je upozorio profesor Mario Grčević), onda se može reći da je odnos hrvatske države prema hrvatskom jeziku maćehinski. Upravo iz te pravne nesređenosti izlaze svi nesporazumi, nesklad i razrožnosti ne samo među jezikoslovcima, nego se mogu vidjeti i čuti na svakom koraku u javnom prostoru: od televizijskih i radijskih emisija, natpisa na trgovinama i lokalima, u imenima ulica, na reklamama i ovitcima proizvoda široke porabe, doslovce na svakom koraku. Već godinama utvrđujemo da je stanje takvo, nad njime se snebivamo, a ništa odlučno ne poduzimamo da bi se to promijenilo.

Što bi po Vašem mišljenju trebalo poduzeti?

Prvo, iz korijena treba promijeniti odnos hrvatske jezične zajednice prema hrvatskom standardnom jeziku kao neprocjenjivoj naraštajnoj vrijednosti koju treba čuvati i pomnjivo dograđivati u svakom detalju, pazeći da OdnosIz korijena treba promijeniti odnos hrvatske jezične zajednice prema hrvatskom standardnom jeziku kao neprocjenjivoj naraštajnoj vrijednosti koju treba čuvati i pomnjivo dograđivati u svakom detalju, pazeći da građevina skladno i naravno funkcionira. Danas smo svjedoci neodgovornoga odnosa prema normama standardnoga jezika ne samo prosječno obrazovanih građana nego i kroatista, koji djelatno sudjeluju u razgradnji već postignutih norma.građevina skladno i naravno funkcionira. Danas smo svjedoci neodgovornoga odnosa prema normama standardnoga jezika ne samo prosječno obrazovanih građana nego i kroatista, koji djelatno sudjeluju u razgradnji već postignutih norma.

Drugo, obnoviti rad Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika i pravno bolje urediti njegov položaj kao najviše državne ustanove u pitanjima hrvatskih jezičnih i pravopisnih norma. Tomu bi tijelu Hrvatski sabor ili Vlada trebali dati mandat da uz pomoć pravnih stručnjaka izradi zakon o hrvatskom jeziku, koji bi imao obuhvatiti sve njegove pojavnosti.

Treće, pri HAZU bi trebalo osnovati zavod za hrvatsko znanstveno nazivlje, u kojem bi se, uz kroatiste, okupili stručnjaci iz različitih znanstvenih područja i disciplina sa zadatkom da uređuju na-zivlje iz matičnih struka i usklađuju ga sa cjelinom.

Četvrto, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje treba uklopiti u sveučilišnu zajednicu, ili Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, ili preoblikovati u državni zavod kakve imamo za hidrometeorologiju, statistiku, mjeriteljstvo i drugo; ovako je tobože samostalan, a zapravo siroče.

Politički obračun s Vijećem za normu

Što ocjenjujete posebno neprihvatljivim u djelovanju državnih institucija?

Neprihvatljivim, čak bih rekla i najopasnijim oblikom razgrađivanja i potkapanja norma standardnoga jezika držim upravo njihovo sustavno intitucionalno razgrađivanje. Navest ću najočitije: već tri puta u Hrvatskom saboru ne prolazi Zakon o hrvatskom jeziku iz navodno proceduralnih razloga: 1995., 2010. i 2012. Onomu iz 1995. više nema traga ni u saborskom arhivu! God. 2012. ministar u Vladi Zorana Milanovića Željko Jovanović postupkom bez presedana ukida Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, tijelo koje je ostvarilo najviše strukovne rezultate i unijelo u našu sredinu smireni akademski pristup jezičnoj problematici. Među njegovim strukovnim prinosima kao trajna vrijednost ostat će načelo izvođenja norma standardnoga jezika iz ukupne hrvatske jezične baštine u povijesnoj okomici, što znači iz svih triju narječja, koja su trajnim vrelom njegove obnove i razvitka. Upravo zbog vrijednosti njegova rada postajalo je to važnijim ukinuti ga.

Proces je pokrenuo Ivo Sanader, a završio Željko Jovanović. Vijeće je kao legitimirano državno stručno tijelo donosilo odluke, a ne preporuke kako neki naknadno izvrću, ali, u nedostatku zakonske regulative, nije moglo utjecati na to koliko će tko poštivati te odluke. Rezultati rada Vijeća za normu već su ugrađeni u dva pravopisa (Hrvatski školski pravopis S. Babića, S. Ham i M. Moguša te u Hrvatski pravopis S. Babića i M. Moguša), u Hrvatski školski rječnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (Zagreb, 2012.; Nagrada grada Zagreba), u projekt strukovnoga nazivlja Struna Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te u mnoge zakone Republike Hrvatske.

Rad Vijeća na pravopisnim normama umnogome je otežala i državna Agencija za odgoj i obrazovanje. Ona je još 2004., dakle prije osnutka Vijeća, dopustila da se u hrvatskim školama kao božićni dar Novoga Libera uz Veliki rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića dijeli i Pravopisni priručnik, u kojem su normativni likovi, među ostalim, sudija, mogućstvo, soko, basen, što je bilo znakom da se hrvatsko pravopisno tržište otvara normama stranim hrvatskoj baštini. Preporukom pak Hrvatska pravopisa Matice hrvatske 2013. kao pomoćnoga nastavnoga sredstva uz preporučeni Hrvatski školski pravopis autora Babić-Ham-Moguš iz 2005. Agencija je izravno obezvrijedila rad Vijeća.

Ovomu treba dodati da ni do danas nije provedena Vladina Uredba iz 2005. o osnivanju Ureda za lektoriranje pri Vladi Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 26/2005), gdje nastaju svi zakonski akti čiji jezik treba usuglašavati i dotjerivati, što je bjelodanim znakom da u vlasti postoji VijećeUkidanjem Vijeća 2012. godine, uoči najave rada na Hrvatskom pravopisu IHJJ-a, nisu i ne mogu biti ukinute norme koje je ono utvrdilo za hrvatski standardni jezik. One se mogu samo dorađivati i usavršavati, ali se ukidati ne mogu. To si ozbiljna znanstvena zajednica ne može dopustiti. Ne samo stoga što su one naravne i znanstveno utemeljene, nego i stoga što se sam Institut u svojim izdanjima držao tih norma, a onda ih preko noći odbacio kao neželjen teret. Takvim je postupkom Institut otvorio pitanje svoje znanstvene vjerodostojnosti.trajni protudržavni interes da se hrvatski jezik ne razvije u snažno, moderno i uređeno sredstvo javnoga priopćivanja i kulturno zrcalo hrvatskoga naroda.

Pravopisna prenja

Može li se na nastanak i objavu Hr-vatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje također gledati kao na oblik razgrađivanja?

Ne da se može nego taj pravopis upravo jest prototip razgrađivanja. Dvostrukim rješenjima, tj. preporučenim i dopuštenim oblicima, taj nas je pravopis vratio na pozicije Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša iz 1994. godine, dakle 20 godina unatrag, dijelom nepo-trebnih zahvata uzdrmao inače stabilnu normu (Camusja, Camusjev, Katra (<Katar), CIA-je),="" a dijelom rješenja u poglavlju o sastavljenom i rastavljenom pisanju (navrijeme, naprimjer, nizdlaku, uglavu, uime) vratio načelima Novosadskoga pravopisa, čak ih i radikaliziravši. Njegovi su autori postupali kao da se posljednjih 20 godina s hrvatskim jezičnim normama nije dogodilo ništa i kao da ne postoje odluke i zaključci Vijeća za normu.

Ukidanjem Vijeća 2012. godine, uoči najave rada na Hrvatskom pravopisu IHJJ-a, nisu i ne mogu biti ukinute norme koje je ono utvrdilo za hrvatski standardni jezik. One se mogu samo dorađivati i usavršavati, ali se ukidati ne mogu. To si ozbiljna znanstvena zajednica ne može dopustiti. Ne samo stoga što su one naravne i znanstveno utemeljene, nego i stoga što se sam Institut u svojim izdanjima držao tih norma, a onda ih preko noći odbacio kao neželjen teret. Takvim je postupkom Institut otvorio pitanje svoje znanstvene vjerodostojnosti.

Oblikom normativnoga razgrađivanja u institutskom pravopisu može se držati i činjenica što on ne zrcali ukupnu strukovnu zbilju, tj. u njemu se ne vide najbolja pravopisna rješenja koja kro-atistika danas nudi. On je slika dosega i ograničenosti nevelike skupine kroatista, smještene u Institutu, a glavnina znanstvenih snaga i ideja nalazi se izvan Instituta, na kroatističkim katedrama i u drugim znanstvenim i leksikografskim institucijama. Njezin glas nije odgovarajuće zastupljen u tom pravopisu, dapače, mnogim je dobrim i provjerenim normama ostao zatvoren (oblikovanje glave leksikografske natuknice, oblikovanje bibliografske jedinice, funkcionalna uporaba spojnice i crte u pisanju dvostrukoga prezimena jedne osobe (Brlić-Mažuranićkin književni opus) i prezimena dviju ili više osoba u suautorskim djelima (Broz-Ivekovićev rječnik, Babić-Finka-Mogušev pravopis). Pravopis koji kani biti općeprihvaćenim ne može se vezivati uz stajališta ni jedne skupine ni uz jednu ustanovu. On je zajedničko dobro (bonum commune) i daje ga ukupna znanstvena zajednica na temelju vrsna uvida u sve funkcionalne stilove hrvatskoga standardnoga jezika.

Doda li se svemu i nezdravo političko okružje u kojem je taj pravopis nastao, način na koji je ušao u škole prije negoli je i napisan te sudski procesi koje ga prate, u povijesti hrvatskoga pravopisanja ne će ostati zabilježen po sadržaju nego po aferama.

(Ne)riješena strukovna pitanja

Kako se sve to odražava u prijedlogu najnovijega Nacionalnoga kurikuluma za nastavni predmet Hrvatski jezik, izrađenom u Ministarstvu znanosti?

Već od samoga imena toga nastavnoga uputnika, gdje se, unatoč mišljenju struke, godinama tvrdoglavi s nazivima sad kurikulum, sad kurikul i pridjevima izvedenima od njih - kurikulni, kurikulski, kurikularni, namjesto jednostavno nastavnoga programa ili uputnika, pa do popisa literature na kraju, jasno je da je na djelu zaglupljivanje hrvatskim jezikom, a ne učenje njegova ustroja i razvijanje umijeća stvaranja novih rječničkih jedinica te njegovanje kulture govorenja i pisanja. Kako naime razjasniti to da se od osnovne škole do srednjoškolske mature uči iz temeljne pravopisne problematike pisanje riječi sa č, ć, đ, dž, ije, je, e, veliko i malo slovo, a da se morfološka i tvorbena pitanja ne drže temeljnima. Nezamislivo je da u popisu literature nema knjige Stjepana Babića Tvorba riječi u hrvatskom jeziku, koja je temelj za ovladavanje ustrojem hrvatskoga jezika. Budući da literatura ni približno ne odražava stanje struke, dapače jednostrana je i ideologizirana, nije se mogao očekivati ni kvalitetan sadržaj nastavnoga predmeta.

Koja bi strukovna pitanja po Va¬šem mišljenju trebalo javnosti bolje približiti da bi postala općeprihvat- ljivima?

Kada govorimo o općem hrvatskom standardnom jeziku kao idiomu jekavsko-ikavske osnovice, ta definicija mora izlaziti iz njegove fonološke slike, u kojoj jekavski oblici, kao što je poznato, pretežu u leksičkim morfemima, a ikavski u relacijskima. Iz toga se onda razumijeva normiranje kratkoga je i iza pokrivenoga r kao odlika sustava u cjelini, izišla iz zakonitosti da se dugo ije u kratkim slogovima krati u je neovisno o suglasniku koji mu prethodi. To je činjenica, a ne pitanje nasilja ili (ne)navike. Norma to mora poštivati, a minimalna odstupanja valja s razborom ZabunaZabuna je nastala što se za današnji standardni jezik u hrvatskom jezikoslovlju sve do pojave glasovite Brozovićeve knjige Standardni jezik 1970. rabio naziv književni jezik. Književni jezik ne treba poistovjećivati s beletristikom, njegov sadržaj čine svi napisani ili izgovoreni tekstovi nekoga jezika. Za razliku od općega standardnoga jezika, on ne mora imati propisane norme. Opći je standardni jezik (visoko) normirani jezik, ima svoju gramatiku, rječnik i od državne institucije službeno proglašeni pravopis. Standardni se jezik iskazuje u nekolikim stilovima - umjetničkom, administrativnom, znan-stvenom, razgovornom, a stupanj najviše uređenosti doseže u znanstvenom stilu. U književnom je jeziku on iskaz pojedinačnih napora, a u standardnom institucionalnih.obrazložiti. Sustav s uklopljenim rje primjerima, u kojem su kategorijalna kraćenja u umanjenica, u dugoj množini jednosložnih imenica, u stupnjevanju pridjeva te u tvorbi tzv. učestalih glagola. izgleda ovako: slijep : sljepoća, lijep : ljepota, vijest : vjesnik; riječ : rječnik, grijeh : grješnik; zvijezda : zvjezdica, rijeka : rječica, strijela : strjelica; snijeg : snjegovi, brijeg : brjegovi; lijep : ljepši, prijek : prječi; ucijepiti : ucjepljivati, istrijebiti : istrjebljivati; odlijepiti : odljepljivati, otrijezniti : otrježnjivati itd.

Likovi grješnik, bezgrješan, pogrješka, strjelica, brjegovi, prječi, istrjebljivati itd. višestruko su potvrđeni u hrvatskom jeziku te zabilježeni u rječnicima. To je razlog da oni koji nisu učili standardni hrvatski jekavski jezik, primjerice ikavci, kada se trude govoriti njime, spontano ostvaruju u tim primjerima rje jednostavno stoga jer je to sustavni ostvaraj. Da bi se došlo do podatka kako se danas u Hrvatskoj zaista govore takve riječi, treba izići iz kabineta na teren, a ne zaključivati na temelju ankete među studentima kroatistike, čiji je govor profesionalno već opterećen standardnim jezikom i njegovim nametnutim normama. Tu, osim Babić-Finka-Ham-Moguševih pravopisa, može biti poticajem i vrlo dobar Cipra-Guberina-Krstićev Hrvatski pravopis, prvotiskom objavljen tek 1998.

Književni jezik i standardni jezik

Položaj dvoglasnika ie jatovskoga po-drijetla u fonološkom inventaru hrvatskoga jezika dio jezikoslovaca osporava, pa i institutski pravopisci i kurikulovci ne znaju što bi s njime: Institutovci ga u radnoj inačici pravopisa uvršćuju, a u konačnoj izbacuju iz sustava, što je strukovno neodgovorno, a kurikulovci malo spominju, malo zaboravljaju, što je nedopustivo.

Ima pitanja koja treba pojasniti ne samo javnosti nego se trebaju uglaviti i u struci. Jedno je od njih razlikovanje književnoga od standardnoga jezika.

Zabuna je nastala što se za današnji standardni jezik u hrvatskom jezikoslovlju sve do pojave glasovite Brozovićeve knjige Standardni jezik 1970. rabio naziv književni jezik. Književni jezik ne treba poistovjećivati s beletristikom, njegov sadržaj čine svi napisani ili izgovoreni tekstovi nekoga jezika. Za razliku od općega standardnoga jezika, on ne mora imati propisane norme. Opći je standardni jezik (visoko) normirani jezik, ima svoju gramatiku, rječnik i od državne institucije službeno proglašeni pravopis. Standardni se jezik iskazuje u nekolikim stilovima - umjetničkom, administrativnom, znan-stvenom, razgovornom, a stupanj najviše uređenosti doseže u znanstvenom stilu. U književnom je jeziku on iskaz pojedinačnih napora, a u standardnom institucionalnih.

Treba li politika sudjelovati u vođenju jezične politike, tj. u planiranju i provedbi jezične strategije i proizvodnje?

Politika može sudjelovati u vođenju jezične politike samo u stvaranju zakonskih preduvjeta za slobodnu i odgovornu jezičnu politiku. Sve je drugo isključivo na struci i jedino u njoj.

Razgrađivanje norme

Možete li navesti nekoliko primjera razgrađivanja norma?

Svojedobno se u nas vodila polemika o dvočlanim genitivnim sintagmama, tj. svezama dviju imenica, od kojih je jedna u genitivu, a druga u nominativu. Pitanje je bilo je li bolja, tj. ustroju hrvatskoga jezika primjerenija, genitivna sveza ili imenicu u genitivu treba popridjeviti, a dvojba je bila put svile ili svil(e)ni put, odnosno ime države Obala Bjelokosti ili Bjelokosna Obala. Zagovornici genitivne sintagme tvrdili su da pridjevna sveza nije dobra jer “put nije od svile” ni “obala od bjelokosti”, nego da se “putom prevozi(la) svila” odnosno“ na obali trgovalo bjelokošću”. Pri tom se smetnulo da u spomenutim svezama pridjevi svil(e)ni i bjeloksoni nisu gradivni nego odnosni te ne znače “od čega je imenica” nego “koji se odnosi na imenicu”. U javnosti je ostao ne samo pogrješan dojam da su razlozi zagovornika genitivne sintagme strukovno jači, nego i strah od izricanja pridjevom da ne budete prokazani, pa danas u hrvatskom jeziku popularne kulturne događaje namjesto muzejske, kazališne ili književne noći nazivamo noći muzeja, noći kazališta, noći knjige.

Oblik je razgrađivanja i miješanje funkcionalnih stilova. Naime, opće je poznato da u standardnom jeziku postoje TužbaTužba je bila pokušaj ušutkavanje neistomišljenika i zaustavljanja recenzije Institutskoga pravopisa, koja je objavljena u 6 nastavaka u časopisu Jezik. Nije občaj da se odgovori, a ponajmanje sudske tužbe, pišu na recenziju dok još cijela nije objavljena, a ovdje se dogodilo upravo to. Tužena sam za klevetu protiv ugleda i časti Instituta u 10 točaka temeljem prvoga nastavka svoje recenzije, što je Sud u potpunosti odbacio. Uz ostalo, tužena sam čak i za to što sam napisala da se Institut nije očitovao u povodu ukidanja Vijeća za normu, a sam je Institut u spis priložio odluku svoga Znanstvenoga vijeća da se o tom ne će očitovati.funkcionalni stilovi sa svojim zakonitostima i što je dobro u jednom, ne mora biti dobro u drugom. Stoga je u kontekstu razgovora o općem, stilski neutralnom obliku standardnoga jezika strukovno neprihvatljivo tvrditi da je i u njem dobro sve što u jeziku postoji te da je zadatak jezikoslovaca samo opisivati jezik, a ne ga propisivati. Kad bi zaista postupali tako, namjesto gramatički i stilski uređena općega jezika kao pomagala koje omogućuje komunikaciju među različitim društvenim skupinama unutar istoga jezika, nerijetko bismo dobili neprohodan tekst, tj. samonormiranje bi vodilo rasapu, odnosno povratku u predstandardno stanje.

Takvomu smo sintaktičkomu, leksičkomu i pravopisnomu rasulu svakodnevno svjedoci čitajući mrežne portale. U želji za što bržom prodajom vijesti, njihovi vlasnici i novinari preuzimaju gradivo s inozemnih mrežnih stranica te ga nelektorirano i neprevedeno, odnosno strojno prevedeno, iznose na hrvatsko tržište u nerijetko potpuno nerazumljivu obliku, a desetci diplomiranih kroatista istodobno godinama čekaju posao na radnim burzama. Djedovi i bake ne razumiju govor svojih unuka ne stoga što ih dijeli moderna tehnologija nego zato što se hrvatska jezična zajednica nije pobrinula da, osim kupovinom, postane baštinicom svjetskih tehnoloških i znanstvenih postignuća i svojim hrvatskim jezikom - prevođenjem novoga tehnološkoga nazivlja. Mala skupina entuzijasta, među kojima prednjači profesorica Nives Opačić, nerijetko je na udaru onih koji svako nastojanje da se nešto kaže ili napiše točno, jezikom boljim, biranijim i izražajnijim od onoga u kojem se ne bira nego uzima zbrda-zdola, proglašavaju purističkim ili nacionalističkim ispadom. U takvom okružju nije ni malo ugodno raditi niti biti hrvatskim jezikoslovcem.

Pravopis kao isključivo politički projekt

Imali ste sudski spor s Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje. O čemu se točno radi? Mislite li da je tužba bila pokušaj zastrašivanja svih onih koji bi pokušali misliti drugačije?

Tužba je bila pokušaj ušutkavanje neistomišljenika i zaustavljanja recenzije Institutskoga pravopisa, koja je objavljena u 6 nastavaka u časopisu Jezik. Nije občaj da se odgovori, a ponajmanje sudske tužbe, pišu na recenziju dok još cijela nije objavljena, a ovdje se dogodilo upravo to. Tužena sam za klevetu protiv ugleda i časti Instituta u 10 točaka temeljem prvoga nastavka svoje recenzije, što je Sud u potpunosti odbacio. Uz ostalo, tužena sam čak i za to što sam napisala da se Institut nije očitovao u povodu ukidanja Vijeća za normu, a sam je Institut u spis priložio odluku svoga Znanstvenoga vijeća da se o tom ne će očitovati.

Je li bilo razloga za preporuku tzv. Jovanović-Jozićeva pravopisa?

Nikakvih strukovnih ni stručnih razloga za takvu preporuku nema. Da je taj pravopis donio struci nešto novo, da je u metodičkom smislu poboljšao zornost i organiziranost gradiva, da je u elektroničkom formatu potpuno pretraživ, razumjela bih Jovanovićevu preporuku. Ovako, mogu zaključiti da je povećanom ekavizacijom narječne osnovice, umjetnom proizvodnjom prijedloga i priloga sastavljenim pisanjem prijedložnih izraza, kao i zanijekanoga prezenta neću dobio prednost pred Ba-bić-Moguševim Hrvatskim pravopisom i Hrvatskim školskim pravopisom istih autora i Sande Ham, koji takvu preporuku već ima, isključivo kao politički projekt.

 Ivica Buljan
Školske novine