Razgovor s prof. dr. Marijanom Ivanov

Stanje u hrvatskom gospodarstvu sve je teže, povećava se broj nezaposlenih, država se zadužuje, nema dugoročne strategije, djeluje bez prepoznatljiva modela. K tome ne cijeni se struka nego politika. O stanju u gospodarstvu, posebno na području financijskog sektora, mogućnosti korištenja prirodnog blaga te traženju modela izlaska iz krize govor prof. dr. Marijana Ivanov s katedre za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

Kao financijski stručnjak, kako ocjenjujete gospodarsko stanje u Republici Hrvatskoj i u kojem smjeru ono ide? Zapravo, ima li državno vodstvo viziju, strategiju?

Posljednjih 20 i više godina Hrvatska funkcionira po modelu stihije, bez jasne vizije što želimo i kako to ostvariti. Zbog smjene političkih ciklusa, čak i pozitivne promjene uvijek traju prekratko. Svaka nova politička garnitura obezvređuje uspjehe one prethodne te nedostaje kontinuitet ekonomske politike i strateška orijentacija. Tragedija je što su i godina rasta od 2001. do 2007. bile više slučajnost determinirana globalnim financijskim tokovima i procesima, a ne rezultat promišljene nacionalne ekonomske politike.

Niti jedno gospodarstvo ne može temeljiti svoj rast na javnom sektoru, trgovini, uvozu, tržištu nekretnina, bankarstvu i tri mjeseca turističke sezone, a pogotovo ne kada sve od navedenog počiva na zaduživanju kojim se kontinuirao opterećuje buduća novostvorena dodana vrijednost. Riječ je o dugogodišnjem strukturnom problemu, prije svega nedovoljnih ljudskih i infrastrukturnih kapaciteta za domaću proizvodnju i izvoz.

Društvo u kojem se rad ne cijeni

Po prirodnom bogatstvu Hrvatska je u vrhu europskih zemalja, a došla je u krizu. Neprestance se provlače političke floskule o tzv. pokretanju proizvodnje, kako je pokrenuti?

Tijekom 90-ih dobrovoljno smo se odrekli domaće proizvodnje te natjerali brojne radnike u vječno stanje nezaposlenosti i prijevremenog umirovljenja. Zbog tečajne politike i prebrze liberalizacije dopustili smo sustavno uništavanje RazvojNiti jedno gospodarstvo ne može temeljiti svoj rast na javnom sektoru, trgovini, uvozu, tržištu nekretnina, bankarstvu i tri mjeseca turističke sezone, a pogotovo ne kada sve od navedenog počiva na zaduživanju kojim se kontinuirao opterećuje buduća novostvorena dodana vrijednost. Riječ je o dugogodišnjem strukturnom problemu, prije svega nedovoljnih ljudskih i infrastrukturnih kapaciteta za domaću proizvodnju i izvoz.domaće industrije i proizvodnih pogona, a gospodarski kriminal i privatizacijske prijevare iz tog vremena nisu nikada sankcionirani.

Poljoprivredu smo sveli u treći plan još i ranije tijekom bivše Jugoslavije, zbog čega prirodno bogatstvo stoji neiskorišteno. Mladi ljudi već godinama ne žele raditi niti u poljoprivredi niti u proizvodnji, a svi ne mogu raditi u uslužnim djelatnostima i državnim institucijama. Izgradili smo društvo u kojem se rad ne cijeni, ali se cijeni materijalno bogatstvo bez pretjeranog razmišljanja jesu li ga pojedinci stekli legalnim putem.

Dio neiskorištene proizvodne infrastrukture danas se ipak može staviti u pogon ustupajući ga privatnim poduzetnicima uz nisku naknadu, ali uz uvjet dodatnog zapošljavanja i isplate plaća radnicima. Pri tome su nužna i nova ulaganja te aktivnosti u pravcu povećanja obujma i produktivnosti proizvodnje, kao i udruživanje kroz klastere u zemlji i s inozemstvom kako bismo povećali izvoz. Međutim, ograničenje koje se tu javlja jesu tečajna politika i liberalizirani uvoz zbog čega je domaća proizvodnja vrlo često neisplativa i sustavno je uništava strana konkurencija.

Ne zna se »tko pije a tko plaća«

Nekonkurentnost Hrvatske strani mediji ocjenjuju kompliciranom birokracijom, ne poštovanje dogovora koji je vlada prekršila već na početku svog ulaska u EU, npr. lex Perković, kako Vi ocjenjujete taj segment, nadodajući još ocjenu o korupciji, bahatosti, neodgovornosti?

Danas, kada treba pokrenuti gospodarstvo, praktično nemamo izvore rasta, dok sustav svjesno koči nove potencijalne perspektivne projekte koji bi mogli zaposliti barem dio nezaposlenih. Domaćeg kapitala za pokretanje rasta ima malo, a stranom kapitalu ne dozvoljavamo širenje te u društvu nedostaje konsenzus oko smjera razvoja koji je za opće ekonomsko dobro. Pri tome zaboravljamo da gotovo sve što je u Hrvatskoj izgrađeno, uključujući kulturnu, prometnu pa i proizvodnu infrastrukturu izgrađeno je kroz prošlost uglavnom stranim novcem.

Poseban problem Hrvatske predstavljaju korupcija, birokracija, nepovjerenje u institucije, zakoni koji sputavaju funkcioniranje tržišne ekonomije i loše funkcioniranje pravosuđa. Birokratiziranost sustava je dovedena do apsurda, a sada pored sve naše domaće birokracije i pretjerane količine propisa, moramo implementirati (i financirati) i birokratski sustav EU-a.

PoduzećaJavne institucije i poduzeća su neefikasni, pod pretjeranim utjecajem političkih smjena te se uglavnom radi o glomaznim sustavima u kojima se ne zna »tko pije a tko plaća« - što je plodno tlo za korupciju, netransparentnost, nerad i izvlačenje novca iz poduzeća u privatne džepove. U takvom okruženju niskog morala i općeg stanja beznađa društveni je kapital Hrvatske uništen te parcijalne reforme i »hodanje po svijetu« u potrazi za potencijalnim investitorima ne mogu uroditi željenim rezultatom.Za loše stanje u hrvatskom gospodarstvu nisu krive samo vlade i političari koji kroje loše zakone i na pozicije dolaze zbog podobnosti, a ne stručnih kompetencija. Kriva je i javnost koja im to omogućava jer građani uglavnom nemaju dovoljno znanja, volje i/ili interesa sudjelovati u izgradnji sustava.

Iako se javnost svaki put zgrozi nad svakom novom aferom korupcije i gospodarskog kriminala, praktično ne čini ništa da se to spriječi. Budimo iskreni, u Hrvatskoj često ni život nije moguće očuvati bez podmazivanja liječnika, odvjetnika, javnih službenika i brojnih drugih.

Primjera bahatosti i neodgovornosti ima na svakoj strani. Iako sindikati formalno štite radnike, njihova se uloga svodi na održavanje postojećih razina plaća za one koji su zaposleni ili će nakon restrukturiranja ostati zaposleni, a posljedica je još veća nezaposlenost. Poduzetnici u privatnom sektoru orijentirani su samo na kratkoročne profite, nedostaje im dugoročna orijentacija i interes za opće nacionalno blagostanje, a u radnicima vide podređene subjekte zaboravljajući da jedni bez drugih ne mogu.

S druge strane, javne institucije i poduzeća su neefikasni, pod pretjeranim utjecajem političkih smjena te se uglavnom radi o glomaznim sustavima u kojima se ne zna »tko pije a tko plaća« - što je plodno tlo za korupciju, netransparentnost, nerad i izvlačenje novca iz poduzeća u privatne džepove. U takvom okruženju niskog morala i općeg stanja beznađa društveni je kapital Hrvatske uništen te parcijalne reforme i »hodanje po svijetu« u potrazi za potencijalnim investitorima ne mogu uroditi željenim rezultatom.

Javni rashodi rastu

Kako ocjenjujete donošenje novog proračuna u kojem je deficit uvećan za 6 milijarda kuna, odnosno s 10,24 na 16,3 milijarde kuna, što je udio u procijenjenom BDP-u od 4,8 posto?

Pri sastavljanju prvoga prijedloga proračuna polazi se od preoptimističnih očekivanja o većem ekonomskom rastu od onog koji je realno moguće ostvariti. Stoga tijekom izvršavanja proračuna »podbace« prihodi, dolazi do probijanja granice rashoda, a prosinac je uobičajeno mjesec kada je manjak posebno vidljiv te je rebalans neizbježan.

I nacrt proračuna za 2014. godinu pati od istog problema, što znači da će budući deficit vjerojatno biti veći od planiranog. Problem je deficita proračuna što je glavnina rashoda definirana zakonima i država ih mora izvršiti. Manjak javnih prihoda nad rashodima stoga se kontinuirano financira novim zaduženjem, čime se gomilaju rashodi za kamate, a stari dugovi zamjenjuju novima.

Iako već četiri godine traje recesija i priče o nužnosti štednje, javni rashodi rastu (dijelom i zbog pristupanja EU-u), sve veći broj osoba koristi javne usluge i transfere, političke smjene dovode do dodatnog zapošljavanja u javnom sektoru. Međutim, kako građani zbog krize manje troše i investiraju, država, unatoč većem poreznom pritisku, teško može povećati prihode. Pri tome je glavni problem to što su porezna opterećenja već odavno prevelika i koče ekonomski rast, tako da se vrtimo u začaranom krugu, a sve vlade imaju za cilj samo preživjeti vrijeme svoga mandata.

Hrvatski građani žive sve siromašnije, rezanja se i dalje najavljuju, ali bez nade. Ankete pokazuju da dio mladih želi poći trbuhom za kruhom poput poratnih godina, kako poslije Prvog tako i poslije Drugog svjetskog rata, dakle za vrijeme ideologija a ne sposobnosti te za vrijeme ekonomskih kriza. Kako vratiti nadu u bolju budućnost?

Za mnoge mlade ljude i obitelji (koje nisu nekretninom ili na drugi način vezani za Hrvatsku) kao jedino moguće rješenje javlja se odlazak na rad u inozemstvo. Većina NepovjerenjeNedostatak društvene kohezije velik je problem jer ljudi ne vjeruju jedni drugima, jer su jalni jedni na druge, jer postoji manjak društvene tolerancije te su i dalje ugrožene slobode osobnog izražavanja, mišljenja i stavova - zbog čega se natprosječni uvijek trebaju prilagođavati prosječnima, a zbog preferencije podobnosti često i ispodprosječnima.se neće nikada vratiti, a kako odlaze bolji i najbolji u koje je država uložila niz godina obrazovanja, događa se kontinuirana negativna selekcija - ostaju lošiji. Iako se uobičajeno smatra da su glavni problemi Hrvatske loše upravljanje na državnoj razini i nerazvijeno poduzetništvo, podaci kojima se mjeri prosperitet gospodarstva (naprimjer indeks prosperiteta) pokazuju da Hrvatska najlošije stoji u segmentu društvenog kapitala (društvene zajednice) i osobnih sloboda.

Nedostatak društvene kohezije velik je problem jer ljudi ne vjeruju jedni drugima, jer su jalni jedni na druge, jer postoji manjak društvene tolerancije te su i dalje ugrožene slobode osobnog izražavanja, mišljenja i stavova - zbog čega se natprosječni uvijek trebaju prilagođavati prosječnima, a zbog preferencije podobnosti često i ispodprosječnima.

Nada za bolju budućnost javit će se kada to sve uspijemo promijeniti, a posebice kada će naš narod biti više informiran i obrazovan da se suprotstavi manipulaciji, uništavanju kreativnosti djece u najmlađoj dobi; kada ćemo osim pustog teoretiziranja u obrazovnom sustavu izgraditi inženjere i poduzetnike koji su spremni implementirati znanja, preuzeti rizik i odgovorno prihvatiti sve izazove koje poduzetništvo i tržišna ekonomija donose; kada će narod prestati jadikovati i za sve optuživati državu (ili općenito druge) te posebno kada će i političari i svi ostali prestati iskorištavati državu za osobne povlastice.

Državne institucije ne ulažu dovoljno

U vladinim Smjernicama fiskalne politike za iduće tri godine, do povećanje rashoda doći će i zbog članstva u EU-u koje stoji 4,7 milijarda kuna, pri čemu na uplatu u EU proračun EU-a odlazi 1,9 milijarda kuna. Što Hrvatska dobiva ulaskom u EU na gospodarskom području? Kako povući novce iz europskih fondova?

Članstvo u EU-u donosi prednosti veće ekonomije i tržišta, ali i košta, dok o sposobnosti svake zemlje ovisi hoće li u konačnici izvući neto pozitivne efekte ili ne. Činjenica je da su svi programi povlačenja novca iz europskih fondova pretjerano birokratizirani, naporni i kreirani na način da se iz njih povuče što manje, odnosno da sredstva povuku oni najuporniji, najinformiraniji i najvještiji. Pri tome se strogo kontroliraju namjene i opravdanost upotrebe tog novca, zbog čega postoji rizik da će dio korisnika u budućnosti morati vratiti dio dobivenih sredstava.

Hrvatski je problem što državne institucije ne ulažu dovoljno energije u animiranje da se na terenu u većoj mjeri u tome sudjeluje, a još je veći problem škrtost podjele znanja i iskustva s onima koji bi mogli konkurirati. Obični ljudi i većina poduzetnika u tom procesu trebaju značajnu pomoć, a tragično je ako za to moraju plaćati posebne savjetnike i privatne urede, umjesto da se preko institucija središnje i lokalne države pomaže ljudima i obrazuje ih na način da je cijeli proces lako shvatljiv i da konkurira više osoba. U tom smislu potrebno je unaprijediti postojeći model vertikalnog partnerstva i ojačati model horizontalnog partnerstva u funkciji lokalnog i regionalnog razvoja.

Iskoristiti ruglo bahatosti gospodarstva

Prema pojedinim izračunima, rast javnog duga očekuje se i u 2015, i to na 64,1 posto BDP-a, a u 2016. na 64,7 posto BDP-a. Može li se to zaustaviti?

Za rješavanje problema prezaduženosti, bilo države bilo građana, recept je uvijek isti: povećati prihode, smanjiti rashode, prodati dio imovine i restrukturirati postojeću imovinu na način da ona donosi veći prihod, a ne stvara dodatne rashode. U protivnom se na postojeće dugove kontinuirano javljaju novi rashodi za kamate, a kako se stari dugovi zamjenjuju novima, tome se ne nazire kraj.

PorezPorez na bogatstvo trebao bi pored nekretnina uzeti u obzir i druge oblike imovine kućanstva. Pri tome bi se porezom na bogatstvo (bogatstvo kao razlike između tržišne vrijednosti imovine i obveza ekonomskog subjekta) smjelo obuhvatiti isključivo kućanstva iznad određene minimalne razine bogatstva, naprimjer 300.000 eura, te ga uvesti uz primjenu razumnih niskih poreznih stopa.Kada se govori o javnom dugu koji se mjeri kao postotak BDP-a, jasno je da je najbolja opcija rast novostvorene dodane vrijednosti, odnosno BDP-a jer je tada teret duga manji, ali za to treba oživljavanje proizvodnje, investicija, izvoza i potrošnje građana, odnosno veća zaposlenost i rast plaća.

U proteklim godinama država je već povećala PDV kao najizdašniji javni prihod. Doprinosi i raznorazna porezna i parafiskalna davanja već su sada previsoki, tako da na strani javnih prihoda ima malo prostora, osim eventualno uvođenje poreza na bogatstvo. Međutim, sve rasprave u protekle dvije godine govore samo o porezu na nekretnine, čemu se protivi većina: kako siromašni jer se boje da će im država oduzeti i ono malo što imaju, tako i bogati jer ne žele da se njihovo bogatstvo oporezuje. Pri tome najveći problem je što oporezivanje nekretnina ruši cijene nekretnina i gura hrvatsko gospodarstvo u još veću krizu.

Iako za mlade ljude koji žele kupiti stan pad cijena nekretnina zvuči izvrsno, za sve druge to znači da će sutra biti još siromašniji, da će kroz kredite i kamate višestruko preplatiti nekretnine koje su kupili, da su bilance poduzeća i kućanstva svakim danom sve lošije i da se građevinski sektor neće oporaviti još dugi niz godina, a o njemu ovise brojni danas nezaposleni, a djelomično i rast BDP-a. Uvođenja pa čak i dugotrajne najave mogućeg uvođenja poreza na nekretnine produljuju recesiju, djeluju na pad kvalitete kreditnog portfelja banaka, a preko njih i visoke kamate i restriktivne uvjeti zaduživanja na domaćem tržištu.

Nasuprot tomu, porez na bogatstvo trebao bi pored nekretnina uzeti u obzir i druge oblike imovine kućanstva. Pri tome bi se porezom na bogatstvo (bogatstvo kao razlike između tržišne vrijednosti imovine i obveza ekonomskog subjekta) smjelo obuhvatiti isključivo kućanstva iznad određene minimalne razine bogatstva, naprimjer 300.000 eura, te ga uvesti uz primjenu razumnih niskih poreznih stopa.

U protivnom taj porez bio bi nepravedan, besmislen zbog bijega kapitala iz zemlje te skup za prikupljanje. Alternativa povećanju javnih prihoda jest smanjenje javnih rashoda te daljnja privatizacija državne imovine. Ali ne kao dosada prodaja zlatnih koka, nego brojne neiskorištene državne imovine koja ne donosi nikakav prihod, a kroz napuštene i razrušene objekte predstavlja ruglo bahatosti našega gospodarstva.

Sve plaća obični građanin

U Hrvatskoj se sve prelama preko radnika. Nameti veliki, plaće se režu službenicima u javnom i državnom sektoru, privatni sektor sve dublje tone, poljoprivreda je pred kolapsom, zdravstvo je u dubokom minusu, najavljena je dalja rasprodaja onoga što se može prodati. Koji bi model u ovom slučaju odgovarao, u najmanju ruku da se zaustavi sve dublji ulazak u krizu?

Svaki dobro izgrađen model može biti dobar ako postoji konsenzus oko njegove implementacije. Za početak bismo trebali znati želimo li socijalizam, državni kapitalizam ili tržišnu ekonomiju s dominantnim udjelom privatnog kapitala i zaposlenošću primarno u privatnom sektoru. Umjesto toga danas je na snazi kombinacija svega navedenog i ona je katastrofalna. Obrazovani, sposobni, marljivi i uporni uspjet će u svim modelima, a zbog nesposobnih, korumpiranih, neodgovornih i nesklonih radu svaki model je osuđen na propast.

Ljudi u Hrvatskoj još uvijek se nisu pomirili s činjenicom da je nekadašnje društveno vlasništvo postalo državno vlasništvo, a da je prodajom (uglavnom strancima) danas u rukama privatnog kapitala. Ne prihvaćaju odgovornost da svatko treba plaćati porez jer svi koriste javna dobra i usluge, a nerijetko zamagljuju oči pred spoznajom da netko zatajuje prihode i ne plaćajući porez vara vlastitu državu i svoje sugrađane.

Ljudi ne shvaćaju da su porezi visoki ne samo zbog silne administracije i rastrošnosti države, nego zato što država financira zdravstvo, obrazovanje, sport, kulturu, unutarnju sigurnost i niz usluga koje svi koristimo. Međutim, porezi su visoki i zato što se lamaju uvijek na istoj populaciji - malom broju registrirano-zaposlenih osoba i svim potrošačima, dok svi oni koji djeluju u sivoj ekonomiji ili su bogatstvo stekli izvan radnog odnosa, praktično vrlo malo sudjeluju u plaćanju poreza.

Najbolje ekonomiste angažiraju banke

Vlada smanjuje i projekciju gospodarskog rasta te sada u ovoj godini očekuje rast od 0,2 posto, iako su projekcije nekih drugih institucija i nadalje negativne i govore o padu od 0,2 do 0,7 posto. Što je istina? Postoje li i cijene li se neovisni stručnjaci koji objektivno procjenjuju financijsko stanje u državi?

Na projekciji rasta 0,2 posto temeljen je aktualni proračun za 2013. i svi rashodi koji se iz njega financiraju, a niti jedan segment korisnika javnih rashoda ne može ili ne želi prihvatiti štednju. Realizirani točni statistički podaci o ProblemiPoreznu presiju poduzetnici u nastavku prevaljuju na potrošače i radnike, ali je problem što se u uvjetima recesije velik porezni teret više nema prevaliti na koga - ljudi sve manje troše, kupuju jeftinije strane proizvode a domaći ostaju neprodani, prihodi domaćih poduzeća se smanjuju a rashodi rastu, radnici ne pristaju na daljnje smanjenje plaća jer su životni troškovi visoki, dok se velik broj poduzeća susreće s neizbježnošću otpuštanja radnika. Probleme je trebalo početi rješavati prije puno godina, a danas je za mnoge već prekasno.gospodarskom padu u 2013. bit će objavljeni tijekom 2014. i onda ćemo jedino moći konstatirati da je ipak bio pad te da niti u prvoj polovici 2014. nije izgledan značajniji oporavak.

Problem je što vladu čine političari, a rijetko makroekonomisti (ili ih uobičajeno nadglasaju populisti). Osim toga, kada državne institucije angažiraju neovisne stručnjake, pitanje je žele li političari prihvatiti istinu o stvarnom zdravlju ekonomije, jer su političari ti koji je trebaju reći javnosti i ne žele biti glasnici loših vijesti.

Osim toga, opozicija uvijek traži argumente da kritizira poziciju i optužuje je da je kriva za loše stanje, iako vlada nije ta koja pokreće investicije i povećava zaposlenost, na njoj je jedino da stvori okvir za normalno poslovanje. Dodatno, tragično je što najbolje ekonomiste angažiraju banke i velike tvrtke u privatnom sektoru, a javni sektor preferira lojalne.

Za mnoge je već prekasno

U poduzetništvu, obrtništvu stanje je teško, naprimjer ako jedan poduzetnik mora dati viši od 60 posto prihoda državi, kako će ostvariti nova ulaganja i nova otvaranja radnih mjesta? Na drugoj strani, na zavodu za zapošljavanje evidentirano je više od 354.000 nezaposlenih, a brojni svakim danom ostaju bez posla. Gdje je tomu kraj?

Nedostatak novih ulaganja prije svega je posljedica pesimizma i neizvjesnosti budućega gospodarskog stanja. Čak i kada postoji svjež kapital, ulaganje se ipak ne poduzima jer je poslovna klima sve lošija. S druge strane, porezni sustav i parafiskalna davanja konstruirani su tako da poduzetnici praktično beskamatno kreditiraju državu.

Poreznu presiju poduzetnici u nastavku prevaljuju na potrošače i radnike, ali je problem što se u uvjetima recesije velik porezni teret više nema prevaliti na koga - ljudi sve manje troše, kupuju jeftinije strane proizvode a domaći ostaju neprodani, prihodi domaćih poduzeća se smanjuju a rashodi rastu, radnici ne pristaju na daljnje smanjenje plaća jer su životni troškovi visoki, dok se velik broj poduzeća susreće s neizbježnošću otpuštanja radnika. Probleme je trebalo početi rješavati prije puno godina, a danas je za mnoge već prekasno.

Vlado Čutura
Glas Koncila