Razgovor: Prof. dr. Ivan Prskalo, dekan Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Hrvatska znanost se malo toga pita osim kad se »premjesti« preko granice. Odnos prema onome što dolazi »s druge strane« često je nekritičan i najčešće je rezultat neke vrste poslušničkog mentaliteta koji se najlakše usadi u glavama ljudi koji nedovoljno cijene svoje, nemaju samosvijesti i nekritički prihvaćaju tuđe. To je zaista plodno tlo da se počnu uvoziti stručnjaci koji će, po uzoru na velike kompanije koje su olako prepuštene, početi srozavati i naše znanje, a u konačnici i naš identitet. Nadamo se da narod koji je učio iz prebogate povijesti to neće dozvoliti.

O stanju u obrazovanju, posebno visokoškolskom govori prof. dr. Ivan Prskalo, dekan Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Doktor je kineziologije, a surađuje kao gostujući nastavnik na nizu domaćih i inozemnih sveučilišta. Dobro poznaje znanstveni sustav, budući da je bio član Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje te član Nacionalne skupine za praćenje Bolonjskog procesa. Od g. 2009. redoviti je član Akademije odgojnih znanosti RH, a trenutačno je njezin potpredsjednik. Autor je ili koautor 8 knjiga, više od 130 znanstvenih i stručnih radova te urednik 8 knjiga. U Bratislavi je 31. kolovoza primio Thulinovu nagradu za izniman doprinos razvoju tjelesnog odgoja i obrazovanja na nacionalnoj i europskoj razini.

Po podacima iz popisa stanovništva iz 2011, Hrvatska ima 3,8 milijuna stanovnika starijih od deset godina, a od toga ih je 0,8 bilo nepismeno. Što je s visokoobrazovanim? Ima li Republika Hrvatska na tom području jasnu strategiju?

U Hrvatskoj je diplomiralo 2011/2012. godine 2500 studenata više nego 2010/2011. godine. Prosječan udio visokoobrazovanih osoba u dobnoj skupini od 25 do 64 ProblemPoseban problem je prihvaćanje prvostupnika u procesu rada, dok najrazvijenije zemlje na stručnim studijima koji su elastičniji i sveučilišnim studijima s prvostupnicima grade temelje privrede, oni su kod nas neprepoznati i uglavnom se cijeni zvanje magistra stečeno na diplomskom sveučilišnom studiju. S druge strane, za učitelje bi trebalo ustrajati na petogodišnjem sveučilišnom obrazovanju što je najvredniji doseg Bolonjskog procesa u Hrvatskoj.godine u Hrvatskoj je više od 20%. Dva dokumenta govore o strategiji: Smjernice za strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije te Strateški plan Ministarstva za razdoblje 2012-2014. godine. Problem je što bi strategije trebale gledati mnogo dalje od izbora, a nažalost svjedoci smo da ista politička opcija vrlo često promjenom ministra mijenja strateški okvir - što je za znanost i obrazovanje štetno i stvara osjećaj nesigurnosti.

Poseban problem je prihvaćanje prvostupnika u procesu rada, dok najrazvijenije zemlje na stručnim studijima koji su elastičniji i sveučilišnim studijima s prvostupnicima grade temelje privrede, oni su kod nas neprepoznati i uglavnom se cijeni zvanje magistra stečeno na diplomskom sveučilišnom studiju. S druge strane, za učitelje bi trebalo ustrajati na petogodišnjem sveučilišnom obrazovanju što je najvredniji doseg Bolonjskog procesa u Hrvatskoj.

Materijalni troškovi i znanje jezika

Često se spominje kako je mladima otvoren studij na brojnim europskim, pa i svjetskim učilištima. Što je tu stvarnost?

Iskustvo s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pokazuje kako je broj međunarodnih razmjena na Učiteljskom fakultetu u porastu. Najveći je problem bio razraditi mehanizme koji bi osigurali prevladavanje nekompatibilnosti programa i u tome sve više uspijevamo. Konkretno, na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu činimo napore kako odlazak u inozemstvo kao rezultat razmjene ne bi omeo nastavak studija. Odlazak na cjeloviti studij u inozemstvo najčešće je ograničen materijalnim troškovima, jezičnom barijerom i sl., a Bolonjski proces je osigurao istovrijednost stečenog zvanja.

Nedosljednost u provođenju strategija

S kojim se teškoćama suočava visoko obrazovanje u Republici Hrvatskoj? Koliko je ono dostupno široj populaciji?

Visoko obrazovanje u Republici Hrvatskoj ima dugu tradiciju, što je temelj njegove često prepoznatljive vrsnoće. Koga god danas pitate koji je osnovni problem visokog obrazovanja, svi će istaknuti financiranje. Mislim da se i u posljednjim problemima koji su kulminirali studentskim revoltom vezanim za školarine pokazuje nedosljednost u provođenju strategija. Naime, sustav studija za osobne potrebe gdje su studenti plaćali dio troškova svoga studija ako bi studirali izvan kvote koju je odobrilo Ministarstvo, ustanovljen je kao potreba da se pomogne studentima koji nisu ostvarili upisnu kvotu.

Postojale su različite mogućnosti stimuliranja uspješnosti takvih studenata ali to, dosada, kao da nije dovoljno iskorišteno. Danas se novoupisani studenti upisuju uz potporu Ministarstva koja je vezana za uspješnost studiranja, čime je taj problem donekle riješen. Teško je reći koliko takvi troškovi koji su sada na teret Ministarstva uzrokuju nedostatno financiranje nabave potrebne opreme i ostalog što utječe na standard studiranja. Poseban problem je nedostatak stalno zaposlenog kadra, naime, Učiteljski fakultet kao i cjelokupna sveučilišna zajednica, čini napore kako bi se osiguralo smanjenje tzv. »vanjske suradnje«, a nastava »pokrila« vlastitim kadrom.

Jasno je da se znanstveno-nastavni kadar ne može pripremiti preko noći i da je to proces koji još više afirmira nužnu tradiciju u vrsnoći visokih učilišta. Učiteljski fakultet je imao još jednu prepreku koju je uspješno savladao. Bolonjski proces je uvjetovao prelazak na sveučilišnu razinu učiteljskog studija, a danas je i odgojiteljski sveučilišni i oba omogućuju obrazovnu vertikalu do doktorata znanosti. Dostupnost širokoj populaciji bit će i veća kad se ostvari veći broj programa cjeloživotnog učenja, što je poseban smjer razvoja Učiteljskog fakulteta. Jasno je da kod odobravanja programa postoje mnoge barijere, one potrebne ali i one potpuno nepotrebne, koje proces odobravanja programa nepotrebno usporavaju.

Ne ulaže se dovoljno u studije

Izdvaja li se dovoljno u Hrvatskoj za visokoškolsko obrazovanje, za studij? Zapravo, koliko stoji studij studenta, a koliko državu, odnosno sveučilište?

TroškoviStječe se dojam da Hrvatska osigurava plaće djelatnika na visokim učilištima, a financiranje materijalnih troškova, opremanja programa i ulaganje u znanstvenoistraživački rad, stručno usavršavanje i sl. nije dovoljno. Sve veći postotak financiranja pokriva troškove plaća, što se donekle može opravdati recesijom i krizom. Financiranje se trenutačno ostvaruje putem hrvatskih sveučilišta. U društvenom području student koji plaća puni iznos školarine je 7200 kuna a procijenjena cijena njegovog studiranja je 21.000 kuna.Stječe se dojam da Hrvatska osigurava plaće djelatnika na visokim učilištima, a financiranje materijalnih troškova, opremanja programa i ulaganje u znanstvenoistraživački rad, stručno usavršavanje i sl. nije dovoljno. Sve veći postotak financiranja pokriva troškove plaća, što se donekle može opravdati recesijom i krizom. Financiranje se trenutačno ostvaruje putem hrvatskih sveučilišta. U društvenom području student koji plaća puni iznos školarine je 7200 kuna a procijenjena cijena njegovog studiranja je 21.000 kuna.

Hrvatska znanost u pojedinim segmentima je prepoznatljiva u svijetu, bolje rečeno hrvatski znanstvenici. Na kojoj je razini hrvatska znanost kao strateška i temeljna odrednica države? Ulaže li se dovoljno u nju?

Hrvatski znanstvenici su već u povijesti činili hrvatsku znanost prepoznatljivom. I danas mnoga briljantna imena predstavljaju veleposlanike hrvatske znanosti u svijetu. Često se iz krugova politike i politici bliskih medija najčešće sinkrono znaju čuti paušalne i neutemeljene ocjene o niskoj razini našega znanstvenog kruga. Hrvatsku znanost treba prosuđivati uzevši u obzir broj aktivnih znanstvenika i broj stanovnika.

Dakle, ne može se očekivati da 3.800.000 stanovnika ima apsolutnu produkciju kao neka od brojnih zemalja gdje jedan grad ima toliki broj stanovnika. Znanstvena produkcija se može promatrati samo u relativnim pokazateljima. Dakle i strateška određenja države moraju uzeti u obzir te činjenice. Hrvatski znanstvenici se suočavaju s problemom materijalne pokrivenosti istraživanja tamo gdje je ona nužna.

Neka istraživanja jednostavno se ne mogu ostvariti bez velikih ulaganja, znanstvenih laboratorija i skupe opreme. Nedostatak te pretpostavke ne može se neutralizirati visokom motiviranošću i istinskim domoljubljem i samozatajnošću skromnih i izuzetno sposobnih ljudi, istinskih oličenja čovjekoljublja i duha. Može se sa sigurnošću tvrditi da je ulaganje u znanost nedovoljno i da izvanredni rezultati koji se unatoč tomu postižu nisu u korelaciji.

Nacionalno ne može po tržišnim kriterijima

Hrvatska je mala država, mogu li pojedine grane znanosti, osobito one koje su važne za zaštitu i očuvanje nacionalnog identiteta, biti na tržištu? Kako ih zaštiti?

Znanstvena istraživanja, čak i ona najatraktivnija, izuzevši ona namijenjena gospodarstvu, ne smiju biti podređena tržištu. U inozemstvu se doktori znanosti vrlo često uključuju u gospodarstvo, za razliku od nas gdje se uglavnom regrutiraju u znanstvene i znanstveno-obrazovne ustanove. Zbog tako raznolike uloge i primjene znanstvenog istraživanja kriterij vidljivosti i citiranosti ne može uvijek biti jedini kriterij znanstvene produktivnosti. Istina, tamo gdje se može dobro je časopise učiniti vidljivim i dostupnim širem krugu konzumenata. Poseban problem su discipline potrebne za očuvanje nacionalnog identiteta. Svaka razumna vlast jedne suverene države nastoji, prije svega kroz različite kriterije financiranja i vrednovanja, zaštititi upravo te grane i svoj nacionalni interes.

Ne postoji sustav zapošljavanja

Imaju li mladi znanstvenici perspektivu u Hrvatskoj i kako ih zadržati?

Hrvatska ima mnogo darovitih mladih znanstvenika koji računaju prije svega na zapošljavanje temeljem poštenih i transparentnih kriterija. Pri tome sama visina prihoda koju će ostvariti nije presudna. Presudna je međutim, sigurnost zapošljavanja nakon što kao znanstveni novaci i asistenti steknu uvjete za napredovanje. To se nažalost danas ne ostvaruje. Takav odnos ih čini »radnicima na određeno vrijeme« i dovodi ih u socijalno vrlo upitnu situaciju, što može prouzročiti negativnu selekciju i njihov odljev u druge djelatnosti ili druge zemlje.

Upravo u ovom trenutku jedna veća skupina znanstvenih novaka, unatoč uspješno završenom poslijediplomskom studiju, strepi za svoju budućnost. S obzirom na njihovu dob, vrijeme sklapanja braka i sl. postoji velika opasnost od njihova nepovratnog gubitka za Hrvatsku, nakon što im je plaćeno školovanje i nakon što su stekli najvišu akademsku razinu. Jednostavno, za njih ne postoji sustav zapošljavanja.

Kontradiktornost istih ljudi

Česti su problemi u izboru u zvanje. Kako se oni provode i kako bi se trebali provoditi u akademskim zajednicama?

Problemi u zvanje su nedavno posebno apostrofirani donošenjem Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja koji je Ustavni sud stavio izvan snage. Bilo bi pogrešno shvatiti da se akademski krugovi IzborInače sustav izbora u zvanja podrazumijeva izbor u znanstveno zvanje pa potom u odgovarajuće znanstveno-nastavno zvanje. Novina je što se nastavnici mogu zadržati u istom zvanju i više od 2 puta, što po starom zakonu to nije bio slučaj. Zanimljivo je vidjeti kako isti ljudi koji donose odluke o ovim prevažnim pitanjima prvo zagovaraju obvezu napredovanja a poslije nekoliko godina, kad se utvrdi da se povećava broj najviših znanstveno-nastavnih zvanja, nešto potpuno suprotno.protive visoko »postavljenoj letvici« za stjecanje nekog zvanja. Oni se protive nelogičnoj i neopravdanoj promjeni kriterija tijekom jedne znanstveno-nastavne karijere koja ih dovodi u pravnu nesigurnost.

Inače sustav izbora u zvanja podrazumijeva izbor u znanstveno zvanje pa potom u odgovarajuće znanstveno-nastavno zvanje. Novina je što se nastavnici mogu zadržati u istom zvanju i više od 2 puta, što po starom zakonu to nije bio slučaj. Zanimljivo je vidjeti kako isti ljudi koji donose odluke o ovim prevažnim pitanjima prvo zagovaraju obvezu napredovanja a poslije nekoliko godina, kad se utvrdi da se povećava broj najviših znanstveno-nastavnih zvanja, nešto potpuno suprotno. Sam način izbora, dakle, nije dvojben, samo promjena kriterija ne bi trebala ići preko noći.

Znanstvenom novaku ne jamči se sigurnost

Koliko se cijene mladi znanstvenici u Republici Hrvatskoj? Sputava li ih se ograničenjima i zakonima?

Mislim da mladi znanstvenici nisu ograničeni zakonima, problem je u njihovu zapošljavanju. Bilo bi dobro olakšati njihovo zapošljavanje, posebno za one koji se tijekom djelovanja kao znanstveni novaci istaknu i uz pozitivne ocjene svojih mentora dokažu da su primjereni akademskoj zajednici kakva treba Hrvatskoj. Sama kategorija znanstveni novak osigurava ulazak u sustav znanosti i visokog obrazovanja, ali trenutačno ne osigurava i siguran ostanak, bez obzira na kvalitetu.

Učitelj treba biti cjelovita i kompetentna osoba

Kakvog učitelja i odgojitelja treba Hrvatska?

Učitelji i odgojitelji su prve osobe s kojima se dijete, najvrednije što imaju jedan narod, društvo i civilizacija, susreće pri uključivanju u organizirani sustav odgoja i obrazovanja. Oni su u stanju integrirati više odgojno-obrazovnih područja i osim pedagoško-psiholoških i stručnih kompetencija imaju visoku razinu metodičkih znanja. Planom i programom učiteljskog studija studenti »slušaju« 6 metodika.

Kad imate na jednom mjestu potrebu za toliko raznorodnih sposobnosti, mala je vjerojatnost da ih neka osoba posjeduje. Zbog toga nastojimo podići vrsnoću naših programa usmjerenih obrazovanju i učitelja i odgojitelja te ostalih nastavnika koji se obrazuju na Odsjeku za obrazovne studije. Slijedom navedenog, Učiteljski fakultet je ujedinio dva učiteljska studijska programa kako bi osigurao racionalizaciju angažiranja znanstveno-nastavnog kadra i prostora. Učitelji i odgojitelji moraju moći sudjelovati u istraživanju odgoja i obrazovanja. Na Učiteljskom fakultetu djeluje 14 znanstvenih projekata i Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje koji su financirani od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

»Preskačući« proceduru izbjegava se kontrolu

Koliko su stručni i znanstveni časopisi otvoreni, odnosno jesu li oni dovoljni da se pojedinci sami međusobno »hrane prilozima«?

Prvi uvjet za objavu u ozbiljnom časopisu, bilo da se radi o Hrvatskoj bilo časopisu u svijetu, a svi oni sve više sliče, jest da je članak u području interesa časopisa. Bilo koji ozbiljniji časopis ima potpuno anoniman postupak recenziranja, što znači da niti recenzentu nije poznato ime autora pa niti zemlje odakle dolazi, a autoru nije poznato ime recenzenta. Npr. u Hrvatskom časopisu za odgoj i obrazovanje procedura je takva da se rad pregleda odgovara li tematikom interesu i ima li sve tehničke uvjete, sadržaj, navođenje literature i sl., nakon toga rad se šalje na preliminarnu provjeru primijenjenih metodoloških postupaka, pa tek onda na najmanje dvije neovisne recenzije u koje su uključeni eksperti za obrađenu temu, a četvrtu recenziju provodi urednik područja i predlaže kategoriju rada i eventualno objavljivanje.

Nakon toga glavni urednik donosi odluku o objavljivanju ili vraćanju rada te kategoriji rada. S obzirom na to ne može se preferirati neki autor, a to mu ne bi bilo niti u interesu jer bi »preskačući« tu proceduru izbjegao kvalitetnu kontrolu i eventualnu korekciju. Svi ti postupci ostaju trajno u OJS-sustavu preko kojeg se uređuje Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje, i uvijek se mogu provjeriti te reagirati na eventualne nepravilnosti.

Šutljivost akademske zajednice zbog nezamjeranja

U svakoj državi koja drži do svog dostojanstva, opstanka i perspektive, znanstvenici se cijene, glas akademske zajednice se sluša. Kako je to u Hrvatskoj? Zašto je hrvatska akademska zajednica često šutljiva i neosjetljiva na pojedine nepravilnosti u društvu?

Citirat ću profesora Findaka, prvog i zasad jedinog profesora emeritusa kineziologa u našoj zemlji. »Političari mogu pogriješiti, iako ne bi trebali, a struka ne smije pogriješiti nikada.« Vrlo često smo u situaciji da nas se kroz različita povjerenstva traži određeno mišljenje i događa se da vrlo MišljenjaVrlo često smo u situaciji da nas se kroz različita povjerenstva traži određeno mišljenje i događa se da vrlo argumentirani stavovi ne budu usvojeni. Primjer je sa satnicom tjelesne i zdravstvene kulture, bez obzira na stav struke da bi npr. u primarnoj edukaciji bio potreban svakodnevni sat tjelesne i zdravstvene kulture a u nastavku školovanja tri puta tjedno - to se ne događa.argumentirani stavovi ne budu usvojeni. Primjer je sa satnicom tjelesne i zdravstvene kulture, bez obzira na stav struke da bi npr. u primarnoj edukaciji bio potreban svakodnevni sat tjelesne i zdravstvene kulture a u nastavku školovanja tri puta tjedno - to se ne događa.

Za to vrijeme pojavljuje se više predmeta koje bi trebalo »ubaciti« u raspored a nisu provedena ozbiljna istraživanja i analize njihova doprinosa. Razloge šutljivosti akademske zajednice možda treba tražiti u sigurnijoj politici nezamjeranja ili jednostavno nezainteresiranosti.

Znanstvenike se u Hrvatskoj ne cijeni

Kakva se poruka šalje mladima koji kreću na studije iz hrvatskoga ministarstva znanosti? Hoće li Hrvatska uskoro uvoziti mlade stručnjake, a Hrvati im biti robovi?

Mnogi su potezi aktualne vlasti, uključujući i prosvjetne, nespretni i vjerojatno su povučeni pod različitim objektivnim i u novijoj hrvatskoj povijesti nezapamćenim ekonomskim pritiscima. Nažalost stvaraju dojam besciljnosti, trenutačnih vatrogasnih rješenja i nezainteresiranosti za ovo prevažno pitanje. Međutim, radi istine, treba istaknuti da se i u ovom teškom vremenu financiraju započeti znanstveni projekti te, makar i nedovoljno, znanstvene publikacije, to ohrabruje i daje nadu da ovo područje nije potpuno zapostavljeno i zaboravljeno, ali to, nažalost, nije dovoljno za ubrzani razvoj koji Hrvatskoj treba.

Nadalje, hrvatska znanost se malo toga pita osim kad se »premjesti« preko granice. Odnos prema onome što dolazi »s druge strane« često je nekritičan i najčešće je rezultat neke vrste poslušničkog mentaliteta koji se najlakše usadi u glavama ljudi koji nedovoljno cijene svoje, nemaju samosvijesti i nekritički prihvaćaju tuđe. To je zaista plodno tlo da se počnu uvoziti stručnjaci koji će po uzoru na velike kompanije, koje su olako prepuštene, početi srozavati i naše znanje, a u konačnici i naš identitet. Nadamo se da narod koji je učio iz prebogate povijesti to neće dozvoliti.

Vlado Čutura
Glas Koncila