Razgovor dr. Zlatka Hasanbegovića s Glasom Koncila

Kao i svih dosadašnjih godina, hrvatska i svjetska javnost promatrala je svečanu proslavu bivšega jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, sinonima, oličenja, »alfe i omege« komunističkog totalitarizma s očekivanom dekoracijom - mnoštvom simbola i pjesama zločinačke ideologije. Kako je to moguće u zemlji, skorašnjoj službenoj članici Europske Unije, u čijim je temeljima ugrađena jasna osuda komunističkih ratnih i poratnih zločina? - pitali smo za mišljenje dr. Zlatka Hasanbegovića s Instituta društvenih znanosti »Dr. Ivo Pilar« u Zagrebu.

Rođen je Zagrebu gdje je završio studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je i magistrirao i doktorirao. Radi kao znanstveni suradnik Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Zagrebu. Autor je dviju znanstvenih monografija: »Muslimani u Zagrebu 1878-1945. Doba utemeljenja« i »Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929-1941. (U ratu i revoluciji 1941-1945)«. Predmet njegova historiografskog interesa je odnos modernih hrvatskih nacionalnih ideologija, napose pravaštva i njegovih izdanaka, prema islamu i muslimanima u Bosni i Hercegovini u 19. i 20. stoljeću.

Istražuje muslimansku sastavnicu hrvatske građanske kulture do 1945. te političko-stranačke i vjersko-nacionalne odnose u Bosni i Hercegovini od austrougarske okupacije do komunističkog preuzimanja vlasti. U javnom životu nastupa i kao predsjednik Nadzornog odbora Počasnoga blajburškog voda, suradnik različitih inicijativa za utvrđivanje žrtava poratnog komunističkog terora, posebice među muslimanima u Bosni i Hercegovini. Član je Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Zagreb i jedan od istaknutijih mlađih hrvatskih muslimanskih intelektualaca. Posljednjih tjedana javljao se i kao jedan od glasnogovornika referendumske inicijative »U ime obitelji«.

Hrvatski Predsjednik na antifašističkom uranku

Dr. Hasanbegoviću, nedavno ste u jednom televizijskom sučeljavanju polemizirali s državnim dužnosnikom koji je grčevito, gotovo zapanjujućom strasti, branio lik i djelo Tita, ostanak trga s njegovim imenom u središtu Zagreba. Kako tumačite taj današnji gotovo identifikacijski odnos brojnih intelektualaca i javnih djelatnika u Hrvatskoj s »najvećim sinom svih naroda i narodnosti«?

Ta činjenica o kojoj govorite u osnovi je lako objašnjiva. Hrvatska politička i općenito društvena elita, posebice ona vladajuća i društveno najutjecajnija, na različite je načine proizvod titoizma i jugoslavenskog komunizma te je u formativnom smislu bila i ostala prožeta njegovim vrijednostima. Ovdje nije samo riječ o emocionalnom odnosu, koji bi donekle bio i razumljiv jer se svatko od nas teško rastaje s različitim zabludama iz prošlosti. Riječ je o dubljem vrijednosnom odnosu koji svaku našu raspravu o prošlosti zapravo pretvara u raspravu o hrvatskoj sadašnjosti i budućnosti.

Apologeti titoizma mogu se podijeliti barem u dvije skupine. Jedno su paleokomunistički ostaci oličeni u različitim veteranskim »antifašističkim« partizanskim udrugama i njihovim pomlacima, tzv. »mladim antifašistima«, zakonitim nasljednicima zloglasnog SUBNOR-a. Oni nemaju problema s duhom vremena i političkom korektnošću te s činjenicom da se u 21. stoljeću očekuje barem kurtoazna osuda svakog zločina. Dok predstavnici one druge skupine »lakiranih« titoista jugoslavenske komunističke »sistemske« zločine različitim oblicima relativizacije svode na tzv. osvetu.

Buda Lončar - jugoslavenski Kissinger!?

Zbog čega danas u Hrvatskoj glavnu riječ u medijima o kontroverznim historiografskim temama (komunizam, titoizam) imaju političari, s tek nekoliko povjesničara koji su zapravo u službi tih istih političara, a ne dokazani znanstvenici?

O političarima kao u pravilu nekompetentnim tumačima povijesti ne treba trošiti riječi. Kod nas se iz određenih historiografskih krugova nameće teza da povjesničari ne smiju iznositi TitoistiJedno su paleokomunistički ostaci oličeni u različitim veteranskim »antifašističkim« partizanskim udrugama i njihovim pomlacima, tzv. »mladim antifašistima«, zakonitim nasljednicima zloglasnog SUBNOR-a. Oni nemaju problema s duhom vremena i političkom korektnošću te s činjenicom da se u 21. stoljeću očekuje barem kurtoazna osuda svakog zločina. Dok predstavnici one druge skupine »lakiranih« titoista jugoslavenske komunističke »sistemske« zločine različitim oblicima relativizacije svode na tzv. osvetu.bilancu jugoslavenskog komunizma iz vizure komunističkih zločina, »devedesetih« i raspada SFRJ, već da stvar treba »kontekstualizirati«, što naravno ne čine kada je riječ o nekim drugim njima mrskim povijesnim fenomenima. To se čuje posebice iz kruga medijski utjecajnih povjesničara utemeljitelja nove metode tumačenja jugoslavenske povijesne stvarnosti iznošenjem bizarnih epifenomena i trećerazrednih anegdota iz visoke diplomacije i diplomatskih izvješća.

Iz kruga povjesničara provincijski impresioniranih lovačkim pričama iz kuloara Saveznog sekretarijata za inostrane poslove ili »ekskluzivnim« otkrićima kako se Jovanka Broz na travnjaku Bijele kuće igrala skrivača s Kennedyevom dječicom. Pritom se lukavo previđa i zaobilazi ključna i organska veza između naravi i suštine jugoslavenskog komunizma i titoizma te načina na koji se u krvi raspala SFRJ. Pojednostavljeno, Tito i Jugoslavija to je savezna diplomatska kamarila, Titova kuharica, Žuži Jelinek, eurokrem, »novi val«, Edo Murtić, Bata Živojinović, Veljko Bulajić, filmski festival u Puli te, da ne zaboravim, Buda Lončar kao jugoslavenski Henry Kissinger. Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Blagoje Adžić i Veselin Šljivančanin s Titovom Jugoslavijom i komunizmom nemaju nikakve veze. Oni su pali s Marsa. Svaka sličnost između Teznog, Hude Jame, Kočevskog Roga te Ovčare i srebreničkih egzekucija i jama je naravno sasvim slučajna. Fašisti ubijaju iracionalno i u ime zla, a komunisti/antifašisti samo u krajnjoj nuždi i za opće dobro.

Tko su onda ti »lakirani« i reformirani titoisti u Hrvatskoj?

Ta druga vrsta, nazovimo ih reformiranim ili posttitoistima, predstavlja poseban fenomen i u smislu tumačenja određen sociološko-politološki izazov. Oni pokušavaju izmiriti propalo jugoslavensko komunističko nasljeđe, prigodno nazvano Lakirani tioistiU prilog održavanja žeravice pod ognjištem titoističkog kulta isti krugovi ističu Titovu »nesvrstanost« i nezavisnu vanjsku politiku, a potom, kada se prebace u stvarnost nove vladajuće ideologije, nastupaju kao »prijatelji Sirije«, honorarni medijski glasnogovornici glavnog stožera NATO-pakta i njegovih operacija od Iraka do Afganistana i Pakistana. Ta vrsta apologeta titoizma ne vidi nikakvo proturječje da se u isto vrijeme lamentira o »socijalnosti« jugoslavenskog komunizma u prošlosti, a u sadašnjosti zagovara dogma neoliberalnog tržišnog fundamentalizma, »strukturnih reforma« i rastakanja zamisli o socijalnoj državi bilo kojeg tipa.»hrvatski antifašizam«, kao temeljni izvor svoga legitimiteta, sa stvarnošću sloma Jugoslavije 1991. i s opstojanjem kakve-takve hrvatske države, ali i s tekućim vladajućim ideologemima i dogmama na globalnom planu: »liberalna demokracija«, »tržišno gospodarstvo«, »euroatlantske integracije«, »ljudska prava«, »rodna ravnopravnost«...

Iz toga pokušaja izmirenja, koji predstavlja prvorazredno licemjerje, dolazi i do bizarnih interpretacija. Tako Predsjednik Republike na antifašističkom uranku u Srbu tumači da se pod trorogom kapom i petokrakom (»nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga«) borilo za demokraciju i ljudska prava, koje su upravo komunistički ratni pobjednici proglasili buržoaskim floskulama. Iz takvog hibrida propalih i novootkrivenih vrednota porodile su se duhovite tvrdnje kako su se jugoslavenski komunistički partizani (Jugoslavenska armija) i hrvatski branitelji devedesetih (borci protiv Jugoslavenske narodne armije) borili za iste ciljeve, što je razumljivo povijesna besmislica i jedna vrsta uvrede i za pripadnike 6. ličke divizije NOVJ-a kao i za pripadnike 4. gardijske brigade HV-a. Dalje se tvrdi kako su 1945. položeni temelji hrvatske države i nacionalnog oslobođenja, naravno bez odgovora na pitanje zašto su onda ti isti utemeljitelji zavnoške »hrvatske države« sve do 30. svibnja 1990. svako nastojanje prema uspostavi stvarne hrvatske državne nezavisnosti, mišlju, riječju ili djelom, pa i među svojim disidentima, kažnjavali kao protuustavnu i protudržavnu rabotu.

U prilog održavanja žeravice pod ognjištem titoističkog kulta isti krugovi ističu Titovu »nesvrstanost« i nezavisnu vanjsku politiku, a potom, kada se prebace u stvarnost nove vladajuće ideologije, nastupaju kao »prijatelji Sirije«, honorarni medijski glasnogovornici glavnog stožera NATO-pakta i njegovih operacija od Iraka do Afganistana i Pakistana. Ta vrsta apologeta titoizma ne vidi nikakvo proturječje da se u isto vrijeme lamentira o »socijalnosti« jugoslavenskog komunizma u prošlosti, a u sadašnjosti zagovara dogma neoliberalnog tržišnog fundamentalizma, »strukturnih reforma« i rastakanja zamisli o socijalnoj državi bilo kojeg tipa.

Partijske kazne za drugove homoseksualce

Nedavno je u Zagrebu pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture održan »6. Subversive film festival« koji je korištenjem komunističke i titoističke ikonografije problematizirao »utopiju demokracije«. Je li i to paradoks o kojem govorite?

Prema stvarnim komunističkim i partizanskim revolucionarima, spremnim na svaku žrtvu za svoju ideju, bez obzira je li riječ o Radi Končaru, Nadi Dimić ili sestrama Baković, iako sam antikomunist, osjećam poštovanje. Prema njihovim današnjim salonskim apologetima, bez obzira je li riječ o konjunkturnim povjesničarima ili »subverzivnim« aktivistima na jaslama državnog proračuna i multinacionalnih korporacija, osjećam samo prezir. Znate, samo je ovdje moguće biti u isto vrijeme titoist, euroatlantist, liberal, rotarijanac, sljedbenik »rodne ideologije«, tražiti progon tzv. homofoba i šepuriti se u povorci na »Gay Prideu« ispod duginih boja i srpa i čekića pod kojim je jugoslavenski komunizam, među ostalim, demonizirao i homoseksualnost te zabludjele drugove homoseksualce kažnjavao različitim partijskim kaznama.

Samo je ovdje moguće hiniti intelektualnu »subverziju« i lamentirati protiv neoliberalne ideologije i zapadnog imperijalizma, slušati ocvale veterane europske marksističke misli i kokainske filozofe te »rušiti« kapitalizam sjedenjem u prvom redu partera s »fensi« predstavnikom »hrvatskoga« krupnog kapitala, a sve to pod financijskim pokroviteljstvom ministrice kulture iz stranke na čelu koje je političarka koja sebe vidi hrvatskom avangardom »slobodnog svijeta« oslonjenog na bespilotne i ostale letjelice Nato-pakta.

To su po mome sudu za mlađi naraštaj i budućnost ključni problemi »tranzicije« titoističkog i komunističkog nasljeđa u našem društvu, važniji i od same rasprave o naravi Drugoga svjetskog rata i njegovih sudionika na hrvatskom prostoru. Kada bi Vladimir Bakarić, Rade Končar, sestre Baković i Alija Sirotanović vidjeli tu subverzivnu družinu licemjera i lobotomijskih teoretičara sa zagrebačke špice i iz kafića oko kina »Europa«, razočarano bi se okrenuli u grobu.

Tito - komunistički diktator 20. stoljeća

Da skinemo s dnevnog reda Tita: Vaša ocjena kao znanstvenika o njegovoj ulozi u hrvatskoj povijesti?

O titoizmu i jugoslavenskom komunizmu kao završenim povijesnim fenomenima u svom izvornom obliku, ne mislim naravno na njihove malo prije opisane hrvatske izdanke, može se rasuđivati iz ApologetiApologeti titoizma uvijek se mogu pozvati i pozivaju se na činjenicu da je pobjednička saveznička demokracija u Drugom svjetskom ratu posegnula za retorzijom, te da je opterećena hipotekom strašnih zločina poput Hirošime i Nagasakija (iza kojih je, kao što znamo, stajala) »za viši cilj«, svjesna kalkulacija s dotad neviđenim jednokratnim smaknućem ljudi u najstrašnijim mukama; ali zbog čega nikome u taboru Pobjednika ne pada na pamet proglasiti Churchilla ili Trumana zločincima.dvije perspektive: historiografske i vrijednosno-identitetske, tj. političko-nacionalne. U historiografskom smislu stvari su uglavnom jasne. Tito je jedan od komunističkih diktatora u 20. stoljeću, i sve ono što vrijedi kao ocjena globalne naravi komunističke vladavine začete u listopadu 1917, a okončane padom Berlinskog zida krajem 20. stoljeća, vrijedi i za jugoslavenski komunizam: likvidacija svih stvarnih, potencijalnih ili izmišljenih neprijatelja, diktatura jedne Partije, ideološka indoktrinacija stanovništva, nametanje marksizma-lenjinizma kao jedinog dopuštenog i svjetonazora i ideologije, ateizacija i ateistička promidžba, revolucionarna likvidacija građanskog društva i njegovih ustanova, uključujući i privatno vlasništvo, nacionalizacije, konfiskacije imovine... Sve to, bez obzira na različite mijene i razvojne faze, te konkretne razlike između primjerice bugarskog, vijetnamskog ili jugoslavenskog modela, suštinska su obilježja i jugoslavenskog komunizma do samoga kraja.

Znači li to da titoizam i jugoslavenski komunizam u hrvatskom kontekstu i nije historiografski problem?

Ocjena i odnos prema titoizmu i jugoslavenskoj komunističkoj baštini tek je periferno historiografski problem. U našem slučaju to je prvorazredno vrijednosno i identitetsko pitanje. Zato je uobičajeno posezanje za činjenicom komunističkih zločinima kao argumentom za potrebu odbacivanja titoističkog nasljeđa zapravo nedostatno. Apologeti titoizma uvijek se mogu pozvati i pozivaju se na činjenicu da je pobjednička saveznička demokracija u Drugom svjetskom ratu posegnula za retorzijom, te da je opterećena hipotekom strašnih zločina poput Hirošime i Nagasakija (iza kojih je, kao što znamo, stajala) »za viši cilj«, svjesna kalkulacija s dotad neviđenim jednokratnim smaknućem ljudi u najstrašnijim mukama; ali zbog čega nikome u taboru Pobjednika ne pada na pamet proglasiti Churchilla ili Trumana zločincima.

Hrvatska država je protutitoistički argument

Što je onda pravi protutitoistički argument?

Glavni protutitoistički argument u hrvatskom kontekstu trebao bi biti na drugoj strani. Nema sumnje da je Tito bio vješt ratnik, državnik i političar, miljenik ratne sreće i ArgumentGlavni hrvatski protutitoistički argument treba biti činjenica da živimo ili barem mislimo da živimo u hrvatskoj državi koja je obnovljena i proglašena nasuprot jugoslavenskoj državi čiji je utemeljitelj i simbol Josip Broz Tito. Kao što je bilo i ostalo nezamislivo da se trgovi i ulice u obnovljenoj poljskoj državi nakon 1918. nazivaju po bilo kojem ruskom caru, bez obzira na njihove modernizacijske pothvate, a u novostvorenoj Čehoslovačkoj po Franji Josipu ili nekom od Habsburgovaca, nema razloga da se u hrvatskoj državi nastaloj nasuprot i na ruševinama Jugoslavije, bez obzira na sentimente i podrijetlo hrvatske društvene elite, imena ulica nazivaju po istaknutom jugoslavenskom vladaru Josipu Brozu Titu.međunarodnih središta moći, kao i uvijek zaokupljenih svojim, a ne tuđim interesima. Ali uz ključni dodatak da je bio jugoslavenski ratnik, državnik i političar. Nema sumnje, Titu u panteonu velikana jugoslavenske misli pripada, možda, najistaknutije mjesto. Da živimo u jugoslavenskoj državi koja je nadživjela slom komunizma, nitko mu ne bi mogao zanijekati ulogu »oca domovine«, a argumenti jugoslavenskih protukomunističkih elementa predstavljali bi tek zanovijetanje koje bi ostalo u sjeni činjenice da je samo jugoslavenska misao povezana s komunističkom utopijom i revolucionarnim entuzijazmom mogla obnoviti jugoslavensku državu nakon sloma 1941. i iskustva međusobnog ratnog ubijanja i istrebljivanja.

Glavni hrvatski protutitoistički argument treba biti činjenica da živimo ili barem mislimo da živimo u hrvatskoj državi koja je obnovljena i proglašena nasuprot jugoslavenskoj državi čiji je utemeljitelj i simbol Josip Broz Tito. Kao što je bilo i ostalo nezamislivo da se trgovi i ulice u obnovljenoj poljskoj državi nakon 1918. nazivaju po bilo kojem ruskom caru, bez obzira na njihove modernizacijske pothvate, a u novostvorenoj Čehoslovačkoj po Franji Josipu ili nekom od Habsburgovaca, nema razloga da se u hrvatskoj državi nastaloj nasuprot i na ruševinama Jugoslavije, bez obzira na sentimente i podrijetlo hrvatske društvene elite, imena ulica nazivaju po istaknutom jugoslavenskom vladaru Josipu Brozu Titu.

Ovdje dolazimo do ključnog temelja neotitoizma. Suvremeni hrvatski apologeti titoizma, tzv. posttitoisti, u pravilu su potpuno indiferentni prema Titu kao »antifašističkom« ratnom pobjedniku, komunističkom ideologu ili socijalnom reformatoru, nositelju ove ili one vanjskopolitičke koncepcije. U njihovoj podsvijesti Tito je najveći Jugoslaven, obnovitelj Jugoslavije i potvrda vrijednosti i superiornosti jugoslavenske ideje.

Sve dok se u javnom simboličkom prostoru ne odbace svi jugoslavenski simboli nad modernim hrvatskim nacionalnim i državnim identitetom, trajno će stajati sjena jugoslavenstva kao povijesnog normativa nasuprot hrvatstvu kao provizoriju i povijesnom ekscesu. Kome nije jasno o čemu je riječ, predlažem da svaki dan sluša Treći program Hrvatskog radija i »postmodernu« neojugoslavensku »dekonstrukciju« i rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, naravno ne više novcem stanovitih zaklada već hrvatskih poreznih obveznika.

Paradoks u Hrvatskoj matici iseljenika

Kako tumačite činjenicu da je sadašnja vlada na čelo ključne državne ustanove za iseljeništvo - Hrvatsku maticu iseljenika imenovala osobu za koju se, temeljem njezinih brojnih javnih nastupa, mirno može reći da je ortodoksni titoist, a svima je jasno da je najveći dio ekonomskog i političkog iseljeništva potpuno suprotnih političkih i svjetonazorskih uvjerenja?

To je samo jedan od prividnih paradoksa. Kada sam u jednom javnom nastupu kolegu današnjeg ravnatelja te ustanove, a sve do koji dan i predsjednika Odbora za imenovanje ulica Skupštine grada Zagreba, nazvao »čuvarem Trga maršala Tita«, bez zle namjere i bilo kakvog osobnog animoziteta, rekao sam, više kao dosjetku, da je za dobro obavljenu »čuvarsku« službu nagrađen položajem ravnatelja Matice hrvatskih iseljenika kao ustanove koji ima zadaću uime države održavati veze s hrvatskim iseljeništvom koje je kao takvo većinom posljedica jugoslavenske komunističke vladavine i »titoizma«.

Mogu li dojučerašnji »čuvari Jugoslavije« postati »čuvarima Hrvatske«, eksperti za Marxa, Lenjina i Kardelja preko noći preobraziti se u stručnjake za Poppera i »otvoreno društvo«, a da tu istu Hrvatsku i njezino društvo ne kontaminiraju određenim mentalitetom i propalim nasljeđem? Iskustvo sa svime što se dogodilo u Hrvatskoj nakon 1990. na društvenom, kulturnom, gospodarskom, upravno-političkom ili medijskom planu bojim se da nam daje jedini mogući odgovor: Ne mogu!

Tomislav Vuković
Glas Koncila