Razgovor s biskupom Vladom Košićem

S našim sisačkim biskupom napravili smo ovaj intervju, a povodi su višestruki: biskup Vlado Košić ušao je u nedjelju, 28. travnja o.g. u Hrastovici u formaciju Franjevačkog svjetovnog reda te se pitamo, je li to povezano s pontifikatom novoga Pape Franje; u Sisku je nedavno slavio misu zahvalnicu za nadvladanu opasnost od poplava; predsjednik je komisije HBK „Iustitia et pax" koja progovara o društvenim problemima i osvjetljuje ih evanđeoskim svjetlom, a naše se društvo sada nalazi u mnogim problemima, k tome bliže se lokalni izbori.

Također u Sisačkoj se biskupiji dogodilo nekoliko važnih događaja: završena je obnova Velikog Kaptola u koji je uselio biskupijski ordinarijat sa svojim uredima; mnoge zanima hoće li ove godine biti završena gradnja crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gori; pokrenut je projekt obnove u Drugom svjetskom ratu srušene župne crkve Našašća Svetog Križa u Zrinu; u novoosnovanim župama Preobraženja Gospodnjega i Blaženog Ivana Pavla II. u Petrinji započinje se s pripremama oko gradnji pastoralnih centara i crkvi; tu je i Biskupijski Caritas, stipendiranje studenata u Fondu fra Bonifacija Pavletića i drugo.

Susret hrvatske katoličke mladeži dogodio se u Sisku prošle 2012. godine, a ova Godina vjere kao da prolazi pokraj nas, bez velikih događaja. Što će donijeti vjernicima Sisačke biskupije? Pitanja su mnoga pa da čujemo biskupa.

Kako Vas treba oslovljavati – „preuzvišeni", „oče", „gospodine biskupe"?

Meni se nikad nisu sviđala ta pretjerivanja u tituliranju. Sigurno je da svaka služba ima svoju vrijednost i treba poštovati službe i nositelje službi, kako u društvu tako i u Crkvi. Ali naš Gospodin jasno je rekao: „ni ocem ne zovite nikoga, ni učiteljem, ni vođom... svi ste vi braća" (Mt 23,8). Ove riječi su putokaz: premda imamo različite službe i odgovornosti, svi smo mi braća i sestre, jer nam je svima otac – Bog. Zato bih želio da me se ne zove ni: „preuzvišeni", ni „otac", ni „gospodin", nego jednostavno: „biskup", odnosno „biskup Vlado" ili još bolje „brat biskup".

Jeste li Vi zato ušli u formaciju trećeg Franjevačkog svjetovnog reda jer je novi Papa – Franjo?

Ja sam već dugo razmišljao da to učinim. Znam da su i prije mene mnogi biskupi ušli u treći franjevački red. Dakako da je to iz poštovanja prema svetom Franji Asiškome, kojega sam uvijek posebno volio i izuzetno cijenio. Od djetinjstva sam volio braću franjevce i divio se njihovoj jednostavnosti. U Varaždinu su bili i franjevci opservanti i franjevci kapucini, koji su mi, dakako uz moje župnike – najprije Franju Cesara i potom Antuna Posavca – veoma pomogli da pronađem i svoje svećeničko zvanje i da svoju kršćansku vjeru i poziv za svećenika ostvarim u jednom, rekao bih, ozračju povjerenja prema Bogu i Crkvi.

Sv. Franjo imao je veliko povjerenje i u Boga, i u ljude, ali čak i u životnije, dapače i u svu prirodu, koju je silno volio jer mu je sve govorilo o Bogu. I ja sam od malena zavolio njive, livade, polja, vinograde, šume, rijeke, brda, domaće i divlje životinje, volio sam i uživao najviše upravo u prirodi. Mislim da se zapravo svi moramo što više vratiti prirodi, da ćemo baš tu najlakše naći mir, naći Boga i njegovu nazočnost.

K tome sv. Franjo ljubitelj je siromaštva i skromnosti. To bismo svi trebali nasljedovati, posebno danas kad je mnogim ljudima veoma teško, kad gube posao, dobivaju male plaće, teško podižu djecu, nemaju za osnovne potrebe. Mi smo zato – i prije obnove Velikog Kaptola – u našoj Biskupiji osnovali Caritas i obnovili zgradu u kojoj je smješten, gdje svaki dan radi javna kuhinja, gdje se naši djelatnici brinu i za čitavu Biskupiju, pomažući koliko mogu najpotrebnijima.

To što je novi Petrov nasljednik papa uzeo ime sv. Franje Asiškoga, velik je znak za čitavu Crkvu i za svijet. To je sigurno želja Svetog Oca da se čitava Crkva više okrene duhovnosti i svojim izvorima, da se još jače opredijeli za vjernost Evanđelju našega Gospodina Isusa te da se ne boji u novim izazovima svijeta svjedočiti svoje duhovno poslanje koje ima. Naša je zadaća da se svi više posvetimo svojoj duši, duhovnosti i neprolaznim temeljima svoje egzistencije.

Tada će se i sve drugo, izvanjsko i prolazno, moći bolje urediti, unaprijediti. Rekao bih da će se tada i gospodarstvo, koje je sada u krizi, moći obnoviti. Jer kad je čovjek pošten, kad je ponizan, skroman, kad vidi svoje bližnje i s njima je solidaran, kad mu je važnije biti nego imati, kad se posvećuje više duhovnome nego materijalnome, tada je sve na svojem mjestu, prema onoj izreci: Ako je Bog na prvom mjestu, sve je na svom mjestu, no ako Bog nije na prvom mjestu, tada ništa nije na svom mjestu.

Što biste posebno istaknuli u Sisačkoj biskupiji u ove protekle - više od - tri godine?

Teško je nešto izdvojiti, mene sve veseli što znači rast u vjeri, izgradnja crkvenog zajedništva, ohrabrenje u dušama koje primjećujem i želim. Svakako, od vidljivih su događaja sigurno najznačajniji: Sv. FranjoSv. Franjo ljubitelj je siromaštva i skromnosti. To bismo svi trebali nasljedovati, posebno danas kad je mnogim ljudima veoma teško, kad gube posao, dobivaju male plaće, teško podižu djecu, nemaju za osnovne potrebe. Mi smo zato – i prije obnove Velikog Kaptola – u našoj Biskupiji osnovali Caritas i obnovili zgradu u kojoj je smješten, gdje svaki dan radi javna kuhinja, gdje se naši djelatnici brinu i za čitavu Biskupiju, pomažući koliko mogu najpotrebnijima.Susret hrvatske katoličke mladeži 5. i 6. svibnja 2012., a onda na kraju te prošle godine i blagoslov zgrade Velikog Kaptola u koju se potom Biskupija uselila u siječnju ove 2013. godine.

Međutim, najvažnije su pastoralne aktivnosti, imamo puno povjerenika koji u ime biskupa vode pojedina područja pastorala, a i oni koji su preuzeli vodeće službe u Biskupiji moji su odlični suradnici. To je sreća u Sisačkoj biskupiji, što imam kao biskup stvarno dobre suradnike koji vole što rade i koji s puno ljubavi i nerijetko s puno žrtve vrše svoje poslanje. Želio bih im svima, baš svima, reći veliko hvala!

Jedno je imenovanje u zadnje vrijeme izazvalo pitanje, bilo je to imenovanje gospođe Marijane Petir za voditeljicu Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve. A pitanje je, je li ona kao istaknuta političarka prikladna za to i koju ste poruku time željeli dati?

Smatram da je gđa Petir veoma prikladna za tu službu jer je diplomirala upravo iz socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Ako netko misli da javne osobe, i k tome političari ne mogu vršiti službe koje su svojstvene laicima, tada se vara jer Drugi vatikanski upravo potiče vjernike da se posvete pozivu političara, budući da tako mogu pridonositi dobru društva. Ja bih želio da što više vjernika sudjeluje u političkom životu da iz vjere pošteno vrše svoje poslanje na dobro zajednice.

Biskupe, što je ove godine prioritet u Biskupiji?

Ako je prošle godine to bila, u pastoralnom smislu, organizacija Susreta hrvatske katoličke mladeži, a na području gradnje, obnova Velikog Kaptola, tada je ove godine, koja je proglašena Godinom vjere, za nas najvažnija zadaća župna kateheza i osobito nastavak rada s mladima, a na području gradnji, svakako je naš prioritet dovršetak gradnje župne crkve Uznesenja BDM u Gori. Iskreno se nadam da će se ti radovi privesti kraju, barem u bitnome, tako da mogu ove godine proglasiti tu crkvu marijanskim svetištem za to područje Biskupije.

Zašto još nije završena obnova te crkve, koja Vam je tako važna, kako kažete?

Doista je važna ta crkva jer je ona već od 13. stoljeća bila središte marijanskog štovanja i okupljanja naroda oko Marije u ovom kraju. Problem je međutim u nerazumijevanju toga sa strane onih koji upravljaju našom zemljom, koji ne znaju koliko je ta crkva vrijedna, koliko je nama potrebna, i Biskupiji i župi, te uskraćuju financijsku pomoć za tu gradnju. Mislim da na žalost mnogi ne znaju da se naša Biskupija, i to već drugi puta, zadužila kod banke da bismo pomogli što više upravo tu gradnju – što zapravo ne bismo trebali kada bi država funkcionirala.

Naime, u četvrtom ugovoru o gospodarskim pitanjima između Republike Hrvatske i Svete Stolice (iz 1998.) naša se država obvezala da će financirati obnovu spomenika kulture, a da će pomoć koju dobiva Crkva ona koristiti, između ostaloga, na gradnje i obnove onih crkvenih objekata koji nisu spomenici kulture (čl. 6, st. 4). Toga se međutim naša država ne drži.

I ja razumijem nestrpljivost koju pokazuju mnogi i građani i vjernici s obzirom na gradnju te crkve, ali oni bi morali znati da nije krivnja na Biskupiji nego na državi što to ide tako sporo. Kako sam ja došao za sisačkog biskupa u veljači 2010., naša Biskupija naslijedila je već započete poslove koje je Zagrebačka nadbiskupija ugovorno vodila s državom oko obnove te crkve. Upravo prije osnivanja Sisačke biskupije država je s Ministarstva kulture financijsku pomoć za tu crkvu prebacila na Ministarstvo regionalnog razvoja.

Ja sam nekoliko puta molio tadanjeg ministra Biškupića da se to požuri i riješi, on je i došao u Goru, ali je prenio taj posao na tadanjeg ministra Pankretića. No, to što je jednom dalo to ministarstvo nije bilo dovoljno za veći zamah radova koji su zapravo, što se vidljive gradnje tiče, tek započeli upravo u proljeće 2010. godine. Istina je da je to specifična obnova jer se u pripremi obnove Ministarstvo kulture odlučilo za repliku ne barokizirane crkve, koja je srušena u Domovinskom ratu, nego one gotičke iz 13. stoljeća. To je svakako zakompliciralo stvar, no mi nismo mogli tražiti promjenu tog plana, budući da su sve dozvole bile dane i svi projekti bili pripremljeni za gradnju upravo takvog objekta.

Sad su nam trebala samo sredstva pa smo mi uzeli prvi kredit da bi se to što više pokrenulo, a onda se dogodio problem da je jedna vrsta izabranog kamena te zime 2010./2011. doživjela velika oštećenja pa se tražila zamjena, što je trajalo gotovo cijelu 2011. godinu. Nakon toga se promijenila i vlast koja se nije u tome snašla, premda sam ja već u siječnju 2012. posjetio i ministra gosp. Grčića i ministricu gđu Zlatar, i premda su mi oni obećali jače financijski poduprijeti taj projekt, to se nije dogodilo – osim jednokratne financijske pomoći koju je dalo Ministarstvo regionalnog razvoja - tako da se prošle 2012. godine nije mogla završiti ta gradnja.

Pregovarao sam s jednom bankom i oni su uslišili moju molbu te smo u travnju ove godine dobili novi kredit da bi se nastavila i, ja se iskreno nadam, ove godine završila gradnja ove važne crkve. Kredit ćemo otplaćivati kroz budućih 10 godina. Nadam se da će do Velike Gospe ove godine crkva u Gori doći pod krov i da ću ju tada moći proglasiti biskupijskim marijanskim svetištem. To sam želio i prošle godine, ali crkva nije bila završena. Na prijem kod gosp. ministra čekam već tri mjeseca.

Zaključite sami, tko je zakazao, a tko čini sve što je moguće da se crkva u Gori završi. Vidite, mi smo još u dugovima za Veliki Kaptol jer je ta obnova stajala više negoli smo imali sredstava, a zahvaljujući izvođaču gosp. Vrbaneku, obnova je privedena kraju. Mi smo također još u postupku vraćanja duga za crkvu Svete Marije, Kraljice mira u Sisku, a ipak smo podigli kredit za Goru jer nam je ta crkva jako važna.

Zašto se država tako ponaša prema vjerskim potrebama?

Ne znam, oni stalno govore da nemaju novaca, a novac se nemilice troši na nevažne stvari. Recimo, zašto je Predsjednik države NovacNe znam, oni stalno govore da nemaju novaca, a novac se nemilice troši na nevažne stvari. Recimo, zašto je Predsjednik države morao za Europski parlament raspisati posebne izbore, a ne ih povezati s lokalnih izborima koji su za mjesec dana, pri čemu je kunepotrošeno 85 milijuna kuna državnog novca? Nije li to bačen novac? A za potrebe obnove sakralnih spomenika kulture, koje se država čak obvezala financirati međunarodnim ugovorom, ne nalazi sluha!morao za Europski parlament raspisati posebne izbore, a ne ih povezati s lokalnih izborima koji su za mjesec dana, pri čemu je potrošeno 85 milijuna kuna državnog novca? Nije li to bačen novac? A za potrebe obnove sakralnih spomenika kulture, koje se država čak obvezala financirati međunarodnim ugovorom, ne nalazi sluha!

To ne razumijem. Osim, ako se ne radi o tome da su na čelo države zasjeli ljudi kojima nije stalo do gradnje vjerskih objekata, pa bili to i višestoljetni spomenici kulture nulte kategorije, kao što je to naša crkva Uznesenja BDM u Gori. Time se ova vlast zapravo delegitimira jer upravlja onime što pripada čitavom narodu, a protiv većine tog istog naroda. Veoma me čudi kada netko govori o tome da vlast Crkvi daje novce, da mi dobivamo neke darove. To nije točno!

Novac u državnom proračunu je naš novac, novac koji pripada svim građanima Republike Hrvatske i ne pripada vlasti nego narodu. A taj narod je većinski, preko 85% katolički. Dakle, katolici pune državnu blagajnu iz koje se troši za sve javne poslove i namjene, također i za druge vjerske zajednice, pa onda i nešto za Katoličku Crkvu. No, velika je zabluda, koju je uspjela „progurati" u javnost Crkvi nesklona politika u sprezi s medijima, da je Crkva bogata.

Kad bi bilo tako, zašto ja onda obilazim Njemačku, pišem molbe u Italiju, molim Ameriku i - nemam za osnovno. Drugo je pitanje, što je to osnovno: no, kad Biskupija nije imala ni svoju zgradu u kojoj bi se moglo živjeti i raditi, kako se može govoriti o zadovoljenim osnovnim potrebama? Ili kad više naših župa još uvijek nema ni svoje župne crkve, kako onda možemo reći da je osnovno zadovoljeno? A tu vlast nema sluha za naše potrebe, na žalost to moram reći.

Jesu li i na drugim područjima oni koji su na vlasti neosjetljivi na potrebe Crkve i naroda?

Na žalost, puno je takvih područja. Kada je Hrvatski sabor odustao od pokroviteljstva nad obilježavanjem najveće povijesne tragedije našega narodu u Bleiburgu, rekao sam da je to znak odnarođenosti ove vlasti. Ne mogu naime shvatiti kako to da su žrtve jedne strane svetinja, a druge, daleko veće, ne žele se ni vidjeti, kamoli istražiti i dati im dužni pijetet. A sve su to bili naši ljudi koji su često bez krivnje izgubili živote. Barem im se grob mora saznati i obilježiti.

I u drugim se stvarima ova vladajuća garnitura delegitimirala. Uzmimo samo ukidanje Ureda za istraživanje žrtava komunističkih zločina. To je mogla učiniti samo vlast koja te zločine namjerno zataškuje i umanjuje, a oni su stravični. Ta jednostranost – ili jednostranačnost – je za mene sramotna i zastrašujuća. Možda Europa, kad uskoro uđemo u nju, prisili našu državu da se naši predstavnici odgovornije počnu ponašati s obzirom na te povijesne činjenice.

Pogledajte samo kako su se ponijeli s obzirom na prigovore roditelja, koji su bili posve isključeni iz procesa uvođenja tzv. zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole! A radi se o odgoju, pa premda je odgoj po svim i međunarodnim pravnim aktima i po našem Ustavu isključivo i prvo pravo roditelja, njih se ništa ne pita! S Crkvom naši vladajući, kažu, ne žele razgovarati, ministar znanosti, obrazovanja i športa kaže da ne želi s Crkvom gubiti ni minute!

Pa zar je to dijalog, koji kaže promovira ova vlast? Nije li nadalje krajnje neukusno bilo držanje predstavnika naše vlasti u slučaju oslobađajućih presuda našim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču? Pa oni su se ispričavali za nešto što je međunarodni sud u Haagu proglasio nepostojećim! Neviđeno! U normalnim bi državama takvi vlastodršci koji su protiv vlastitog naroda isti čas morali sići s vlasti. Kod nas im se ništa ne događa, dapače i dalje šire svoje neutemeljene stavove u odnosu na Domovinski rat i u odnosu na branitelje. Neviđeno u povijesti svijeta!

Vi ste zastupali nevinost generala Gotovine i Markača, dok su ih mnogi unaprijed proglašavali zločincima. Jesu li naši branitelji danas u Hrvatskoj ugroženi i što može učiniti Crkva za njih?

Na žalost u našoj zemlji političari i mediji šire posve krivu sliku o Domovinskom ratu. Možda to mogu govoriti nekome tko ne zna što se u to vrijeme događalo, ali meni ne mogu. Ja sam 1990. bio župnik u Hrastovici i 1991. sa svojim narodom doživio sam agresiju, ubijanja, rušenja i progon. Meni doista nitko ne može govoriti nešto što se nije dogodilo jer sam sam proživio sve te strahote i sudjelovao u tim događajima u Hrastovici, Petrinji i Mošćenici.

GeneraliPosebno mi je žalostan odnos prema generalima Gotovini i Markaču. Pa u našoj se javnosti oni više niti ne spominju, a zavrijedili su da ih svaki dan s najvećim poštovanjem spominje čitava Hrvatska! Kako se jadno ponašaju naši odnarođeni predstavnici i mediji! Kao da naši generali niti nisu oslobođeni, neviđeno!Kada bi recimo u nekoj drugoj zemlji državni predstavnici zastupali nešto protivno svome narodu, bili bi isti čas smijenjeni. Ne bi mogli vršiti tu službu. No, kod nas je moguće da upravo oni koji su protiv vlastitog naroda obnašaju najviše službe u tom istom narodu. Komu dakle oni služe ako ne nekim stranim interesima?

Recimo, nitko ne postavlja pitanje ratne odštete koju je Hrvatskoj dužna platiti Srbija. Kako to? A radi se– prema procjenama koje sam ja čuo i čitao od kompetentnih ljudi – o preko 250 milijardi USD! Kada bi samo pola od toga Srbija isplatila Hrvatskoj, mi ne bismo imali problema s vanjskim državnim dugom, zar ne? Ali naši političari to uopće ne spominju, dapače kažu da će povući i tužbu za genocid protiv Srbije, što je još zadnji element nacionalnog ponosa, čime bi se barem pred svijetom dokazala istina o agresiji Srbije na Hrvatsku u Domovinskom ratu.

Ili recimo promjena imena Gvozd u našoj Biskupiji. Kako je moguće da se nameće ta promjena i to stanovnicima Hrvatima koji su u tom mjestu većina, a da ih se niti ne pita o tome? Kao da su se vratila vremena da se opet nazivi politički diktiraju, pa se samo pitam, hoće li se netko sjetiti i tražiti da se u Hrvatskoj vrati ime Kardeljevo ili čak i Titova Korenica? Apsurd! A da o ćirilici u Vukovaru i ne govorim! Pa to je znak potpune odsutnosti nacionalnog osjećaja onih koji to nasilje provode, i to nad gradom koji je simbol herojske i krvave obrane od velikosrpske agresije, koja je upravo ćirilicu imala kao jedan od svojih simbola. Kažu, ali to je po zakonu.

No ja bih upitao sve takve: čemu služi parlament, zašto postoji Hrvatski sabor? Pa nije taj zakon od vijeka, niti treba biti dovijeka. Donijela ga je jedna nesposobna politička garnitura, koja nije štitila nacionalne interese nego svoje, i taj zakon treba ukinuti i donijeti normalan zakon kakav ima većina zemalja slobodnog zapadnog svijeta. Dakle, nisam za nepoštivanje zakona, nego za njegovu promjenu.

To uostalom Hrvatski sabor i radi – neprestano donosi zakone, mijenja stare i izglasava nove. Posebno mi je žalostan odnos prema generalima Gotovini i Markaču. Pa u našoj se javnosti oni više niti ne spominju, a zavrijedili su da ih svaki dan s najvećim poštovanjem spominje čitava Hrvatska! Kako se jadno ponašaju naši odnarođeni predstavnici i mediji! Kao da naši generali niti nisu oslobođeni, neviđeno!

Nedavno su održani izbori za hrvatske predstavnike u Parlamentu Europe. Približavaju nam se i izbori za lokalne jedinice vlasti. Kakve biste Vi političare željeli na vlasti u našoj domovini?

Rekao bih da su izbori za EU-parlament pokazali kako je gđa Ruža Tomašić utjelovila svijest naroda da ova vlast radi protiv njega. Njezin je izbor poruka vladajućima, naime da se ne mogu ponašati kao da je narod sluga njima, već obrnuto: oni moraju štititi interese svoga naroda. To međutim ne čine, i zato su tako prošli. A kad pitate o tome, kakve bih ja političara želio, odgovaram jednom riječju: poštene. No to, na žalost, možemo slobodno reći, od smrti predsjednika Franje Tuđmana, nije slučaj. Kao da su se smjenjivale garniture na vlasti od kojih je svaka nova bila gora od prethodne.

Ne zna se dovoljno u javnosti da se za vrijeme predsjednika Tuđmana u pretvorbi i privatizaciji privatiziralo samo 10%. A hajka se dizala i diže najviše na njega, međutim on je najveći – i ostat će to sigurno u povijesti – jer je prvi predsjednik koji je poveo narod u ostvarenje samostalne države Hrvatske i pod čijim je vodstvom naša domovina obranjena. To su njegove vječne zasluge. Ostali su dolazili kao branitelji vlastitih interesa, što nije dobro. Papa bl. Ivan Pavao II. u Dubrovniku je upozorio da političari moraju poštovati načelo ispisano na Kneževu dvoru: „Obliti privatorum, publica curate - Ostavite privatno, brinite se za zajedničko!"

Vi ste često i kao predsjednik komisije HBK „Iustitia et pax" i kao sisački biskup kritičar vlasti. Ima li to uopće kakve svrhe? I kakvi su Vaši odnosi s ljudima na vlasti u Sisku?

Ne znam koliko mi u Crkvi možemo direktno utjecati na političke procese u zemlji, ali mislim da indirektno možemo, a kad su u pitanju ljudska prava, dostojanstvo ljudi koji nemaju pravo javnosti – kao npr. radnika i radnica zaposlenih u velikim robnim kućama, koji moraju raditi i petkom i svetkom, tj. i radnim danom i nedjeljom – mi to moramo! Naša je dužnost kao članova Crkve biti uz narod, osobito uz ugrožene pojedince i one koje se ponižava i obespravljuje.

Mi se možemo moliti za vlast, i to činimo, te na taj način senzibiliziramo i naše vjernike i sveukupnu javnost za neke vrijednosti koje su bitne, a koje se zanemaruju u društvu. Moramo se boriti za ljude, za njihova pogažena prava, za njihovo dostojanstvo. To je naša obveza. Koliko ploda u toj borbi možemo polučiti, to ne ovisi o nama, ali naš se stav mora čuti, mora se znati što zastupa i brani Crkva. Moji odnosi sa sisačkim političarima su dobri, posebno s Gradom Siskom.

Boli me što u Županiji nisam našao boljih sugovornika koji bi razumjeli naše potrebe. Posebno mi je žao što je gđa županica blokirala da se moje kritike na račun državne politike, koje sam uputio pred svećenicima i predstavnicima vjerskih zajednica na primanju u hotelu Panoniji 10. prosinca prošle 2012. godine, ni u jednom mediju nisu mogle čuti. To je znak da su naši mediji dirigirani, da su pod kontrolom jedne, vladajuće opcije, što drugim riječima znači da nisu demokratski. To se nije događalo čak ni u komunističko vrijeme, kada se znalo što Crkva misli i u čemu se razlikuje od vladajućih struktura. To me je veoma iznenadilo i razočaralo.

Što ima Crkva reći o teškom gospodarskom stanju u našoj zemlji? Nikad nije bila veća nezaposlenost, ljudi gube perspektivu i smisao. Što učiniti?

Crkva ne može rješavati pitanja koja spadaju na državu. Može samo davati sugestije, a što je najvažnije, može svojim pristupom problemima stvarati ozračje nade, podizati optimizam i pomoći da se ljudi pokrenu i bore s problemima vjerujući da je moguće pobijediti svaku nevolju i teškoću. To je trenutno ova gospodarska kriza, velika nezaposlenost koja se posebno osjeća u našem Sisku i našoj RadSigurno je važan duh i pristup radu uopće, a posebno prema radnicima i onima koji rade u bilo kojem području odgovornosti. Za sve je važno da promiču svojim ponašanjem etiku rada, da se rad poštuje, da se poštuje radnike da svi mogu imati dostojan život na temelju svojega rada. To je međutim uništio prošli komunistički sustav, koji je ukinuo privatno vlasništvo i ugušio poduzetničku inicijativu. Sada se još uvijek previše očekuje od države.Biskupiji. Sigurno da su tomu mnogi uzroci, ali na nama je sada da učinimo što više da se problemi rješavaju i stvore što bolji uvjeti koji bi otklonili u budućnosti slično stanje.

Sigurno je važan duh i pristup radu uopće, a posebno prema radnicima i onima koji rade u bilo kojem području odgovornosti. Za sve je važno da promiču svojim ponašanjem etiku rada, da se rad poštuje, da se poštuje radnike da svi mogu imati dostojan život na temelju svojega rada. To je međutim uništio prošli komunistički sustav, koji je ukinuo privatno vlasništvo i ugušio poduzetničku inicijativu. Sada se još uvijek previše očekuje od države. No, država mora stvoriti dobar okvir da svi mogu živjeti od svoga rada, da zakonima zaštiti najugroženije. To se kod nas još ne događa.

Npr. u trgovinama se nije reguliralo slobodno vrijeme radnicima, jer je državna vlast potpuno liberalizirala to pitanje čime je pokazala da je stala na stranu krupnog kapitala, a da ju nije briga za malog čovjeka radnika. Nama se u Crkvi stalno podmetalo to kako se mi javljamo u javnosti oko ovog pitanja samo zato jer smo zainteresirani da ti radnici mogu ići na nedjeljnu misu. Međutim, radi se o osnovnim pravima koje jamči i naš Ustav, da naime, radnik ima pravo na jedan dan odmora u tjednu, dok Zakon o radu baš definira da je to nedjelja.

Zašto je onda toliko važno za naš turizam da se u nedjelju otvore sve trgovine? Kako to da u drugim zemljama, u kojima se daleko više zarađuje od turizma, mogu biti trgovine u nedjelju zatvorene? I zašto moraju trgovci, a najviše su to žene, dežurati nedjeljama da bi se trgovačkim centrima šetali oni koji zapravo sve manje kupuju, a onemogućuju radnicima njihovo pravo na neradni dan?

Kad bi se riješilo barem jedno pitanje, moglo bi se steći pouzdanje u društvo da ono može riješiti i druga, teža pitanja na području rada. Blizu je međunarodni Dan rada, što je za Katoličku Crkvu blagdan sv. Josipa Radnika. I mi vjernici smo radnici, i nas tište nepravde, nezaposlenost i obezvrjeđivanje čovjeka i njegova rada. Molimo Gospodina i zagovor sv. Josipa da odgovorni odustanu od svojih interesa i da zastupaju prava i potrebe svoga naroda, svih ljudi, a osobito radnika.

Najavljena je inicijativa udruge „U ime obitelji" da će se potpisivati peticija za raspisivanje referenduma o obitelji. Koji je Vaš stav?

Potpuno podupirem tu inicijativu, dapače i svećenike i vjernike potičem da daju svoj što veći doprinos da se prikupi dovoljan broj potpisa u toj peticiji, kako bi se vlast prisilila da raspiše referendum o ObiteljOčito, treba razoriti sve što vrijedi u ovom društvu, pa se sad ustalo i na obitelj. Stanimo kao brana pred te navale i kao kršćani, koji iz vjere djeluju i žive, zaustavimo nasilnike i obranimo temelje našega društva. Već se uvođenjem tzv. spolnog odgoja, pa i elementima tvz. antidiskriminacijskog zakona uvelo u naše društvo nešto što može dovesti u pitanje svetost braka i obitelji. Važno je zaštiti i braniti obitelj kao Božju ustanovu, kao prirodnu kolijevku života i odgoja djece, kao temelj društva i zdravog naroda.obitelji. Nositelji te inicijative predlažu da se referendumom u Ustav unese definicija kako je brak zajednica muškarca i žene. Došli smo naime u takve neobične uvjete u društvu da se to dovodi u pitanje, da se izokreću i tako očite prirodne norme kao što je naravni odnos muškarca i žene koji tvori brak, što je temelj zdrave obitelji.

Očito, treba razoriti sve što vrijedi u ovom društvu, pa se sad ustalo i na obitelj. Stanimo kao brana pred te navale i kao kršćani, koji iz vjere djeluju i žive, zaustavimo nasilnike i obranimo temelje našega društva. Već se uvođenjem tzv. spolnog odgoja, pa i elementima tvz. antidiskriminacijskog zakona uvelo u naše društvo nešto što može dovesti u pitanje svetost braka i obitelji. Važno je zaštiti i braniti obitelj kao Božju ustanovu, kao prirodnu kolijevku života i odgoja djece, kao temelj društva i zdravog naroda. Zato potičem svećenike da omoguće članovima spomenute udruge da poslije nedjeljnih svetih misa 12., 19. i 26. svibnja pred crkvama skupljaju potpise za raspisivanje tog referenduma.

Koje planove imate, biskupe, za budućnost? Što želite još učiniti?

Planova imamo puno. Recimo, želio bih da svaki grad u našoj Biskupiji, a ne samo Sisak, ima karitasovu javnu kuhinju. Želio bih da Biskupija otvori barem jednu katoličku školu, odnosno školski centar gdje bi djeca imala jutarnju nastavu i ostala na ručku i dnevnom boravku, do dolaska njihovih roditelja s posla po njih. Želio bih na području visokog školstva da braća iz Družbe Sinova Bezgrješne otvore što prije fakultet za medicinsko sestrinstvo, a sanjam da bi u Sisku moglo zaživjeti i katoličko sveučilište.

Već sam s nekim potencijalnim suradnicima u visokom školstvu razgovarao, i smatram da Sisak i naša Biskupija imaju puno mogućnosti, samo nam treba ljudi, vremena i dakako sredstava. Volio bih da se sagrade ne samo crkve koje smo započeli graditi: u Gori, u Petrinji (nove župe – Preobraženja Gospodnjega i bl. Ivana Pavla II.), nego prije svega i u Zrinu, Hrvatskoj Kostajnici i Maloj Solini, gdje nedostaju župne crkve koje su porušene u ratu. Ni župa Odra nema adekvatnu crkvu – sadašnja je zapravo kapela, tako da bih želio da se i tu sagradi jednog dana lijepa crkva. Ali ni sam Sisak nije dovoljno „pokriven" crkvama.

A što je s bivšim kinom Slobodom? Znamo da ste osnovali Dijecezanski muzej. Kada će se obnoviti ta zgrada i useliti muzej u nju?

Volio bih da to bude što prije, ali objektivno to nije moguće ostvariti prije nego u jednom petogodišnjem planu. To će postati mjesto kulturnih događaja za našu Biskupiju i grad Sisak. Tu će se izlagati umjetnička djela, održavati koncerti i veći skupovi sudionika pojedinih konferencija i predavanja.

Pokrenuli ste gradnju župne crkve Našašća Sv. Križa. Zašto? Ta u Zrinu nema ni jednog katolika.

To mjesto, Zrin je od neobične važnosti za našu povijest ali i za našu sadašnjost i budućnost. Točno prije 70 godina partizani i četnici zajedno su uništili hrvatsko mjesto Zrin, koje je tada brojilo gotovo 900 stanovnika, te su samo tog 9. rujna 1943. pobili gotovo 300 ljudi! Kako to da se o tome još uvijek u javnim medijima gotovo ništa ne govori, pa stoga niti ne zna? A to je kolijevka obitelji Zrinskih, tu je 1508. rođen znameniti i slavni hrvatski ban, branitelj Sigeta, grof Nikola Šubić Zrinski. Tom mjestu treba vratiti dignitet.

Možete zamisliti da su komunisti 1946. svim stanovnici Zrina oduzeli svu pokretnu i nepokretnu imovinu jer su ih proglasili „neprijateljima naroda"?! No, što je još gore: ni danas, u slobodnoj državi Hrvatskoj još uvijek nikome od potomaka stradalih Zrinjana nije vraćen ni jedan kvadratni metar otete zemlje! Obnova ove crkve značit će povratak u Zrin i njegovu revitalizaciju.

Već se godinama, premda daleko presporo, obnavlja stari grad Zrin i grobljanska kapela sv. Marije Magdalene, no župna crkva je mjesto gdje se svake godine o obljetnici stradanja tog mjesta okupljaju potomci prognanih Zrinjana i mnogi vjernici, tako da bismo crkvu trebali i za sasvim konkretne potrebe, a tu bi trebalo sagraditi i neki spomen-dom, gdje bi posjetitelji i izletnici, a posebno djeca i mladi, mogli puno naučiti o našoj slavnoj ali i tragičnoj povijesti. Tu je i susjedno mjesto Gvozdansko, koje je postalo mjesto hodočašćenja u nedjelju oko 13. siječnja, budući da su na taj dan 1578. tu izginuli svi hrabri branitelji Gvozdanskog, pred navalom Turaka.

Kakvo je stanje na području ekumenizma i međureligijskog dijaloga u Sisačkoj biskupiji? Znamo da ste Vi i predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog.

Mi katolici imamo doista dobre odnose sa svima, kako s kršćanskim vjernicima, prije svega sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, evangeličkom i reformiranom Crkvom, tako i s muslimanima i Židovima. Premda je rat donio nove probleme u našim odnosima, mi kršćani smo dužni neprestano raditi na opraštanju i pomirenju. Ti se odnosi trebaju temeljiti na vjeri, a ne na razlikama koje su bilo nacionalne bilo političke.

Svake godine u siječnju održava se molitvena osmina za jedinstvo i to je veoma važno pitanje, osobito u ovim našim krajevima gdje su prisutni i drugi kršćani, i drugi vjernici. U mnogim pitanjima možemo se međusobno pomagati, pogotovo pred naletom sve jačeg sekularizma. Tako npr. u obrani obitelji svi imamo jedinstven stav, ne želeći da se ona ugrozi.

Jesu li u porastu duhovna zvanja, imate li dovoljno svećenika? Kakav je odnos Biskupije prema redovnicima, te koji status imaju vjernici laici u Crkvi?

Bogu hvala, duhovna zvanja su u porastu, premda blagom. U tri godine ja sam zaredio sedam mladih svećenika za našu Biskupiju. U mirovinu su otišla dva svećenika. Imamo trenutno 75 svećenika, tri stalna đakona, sedam bogoslova i devet sjemeništaraca. Nadamo se da će taj broj rasti. Što se tiče redovnika, imali smo ih 11 prije tri godine, a sad na području Sisačke biskupije djeluje 20 redovnika. Imamo mogućnost dobiti još jednoga. I redovnice su prisutne u Biskupiji. Pa i u Biskupijskom ordinarijatu, na čemu zahvaljujem Družbi Kćeri Božje ljubavi.

Imamo sedam redovničkih kuća, s više od 80 redovnica. Svi oni daju dragocjeni doprinos životu i bogatstvu evanđeoskog svjedočenja. Bogu sam zahvalan za sva duhovna zvanja. A vjernici laici dakako imaju važno mjesto u Crkvi. Tu su različite službe u Crkvi koje laici vrše, kao što su naši vjeroučitelji, kojih imamo više od stotinu, pa nositelji različitih odgovornosti na razini Biskupije: voditelji pojedinih ureda, članovi raznih odbora i vijeća. Na prvom su mjestu ipak naše obitelji.

A Hrvatski martirologij? Imamo li tu nekih pomaka? Znam da ste odredili da se popišu sve žrtve katolika u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Da, ove godine uzeli smo to kao glavnu zadaću po našim župama. Povjerenik za tu djelatnost je dr. Mile Marinčić, a njemu pomaže iz svake župe u Biskupiji po jedan vjernik laik, te dakako svećenici. Čujem da to dobro napreduje jer je prevažno saznati pouzdana imena i okolnosti stradanja svih naših ljudi kako u Drugom svjetskom ratu, tako i u Domovinskom ratu. Najprije smo počeli s ovim prvim razdobljem, iz kojega imamo na žalost najviše žrtava.

Moglo bi se reći da je naša Biskupija natopljena krvlju mučenika i stradalnika, od sv. Kvirina pa do naših dana, kad je u Sisku ubijen župnik Antun Grahovar i toliki nevini ljudi! No, najtamnije i najmanje istraženo je razdoblje Drugog svjetskog rata. Očito, dobro su to sakrili počinitelji zločina. Samo u ovoj županiji je zabilježeno, kako je to izvijestila policijska uprava naše županije, čak 119 masovnih gubilišta. Najveće je u Čemernici, a ne zaostaju ni stratišta u Brezovici i u okolici Siska. Sada, kad sam obilazio Veliko Svinjičko koje se branilo od poplava, ljudi su mi ispričali da su na jednom nasipu kosti žrtava iz tog razdoblja.

To treba istražiti i na svaku grobnicu staviti križ i spomen-ploču. To je još veliki zadatak koji je pred nama, pred čitavim našim narodom, a dakako posebno pred našim državnim predstavnicima. Za njih međutim treba reći da se ne ponašaju odgovorno, što se ove teme tiče. Očito je još previše onih koji su povezani s počiniteljima tih zločina pa te žrtve skrivaju ne želeći da itko, pa bilo to i samo moralno, odgovara.

Žalosno je da se u našoj domovini, još uvijek nalaze imena ulica i trgova te spomenici koji nose bilo ime bilo simbol komunističkog totalitarnog sustava. To bi već jednom zauvijek trebalo odbaciti i staviti doista u povijest, kao što to traži Rezolucija Parlamenta EU iz 2009. U tom smislu dajem punu potporu inicijativi Krug za trg koja već godinama zahtijeva da se zločinačko ime maršala Tita ukloni s jednog od najljepših trgova našega glavnog grada. Samo istina će nas osloboditi!

www.biskupija-sisak.hr