Razgovor s dr. Mariom Grčevićem

Prema medijskim najavama uskoro bi se trebao raditi još jedan novi pravopis hrvatskoga jezika. Je li to potrebno i po kojim bi se kriterijima radio za Glas Koncila govori kroatist prof. dr. Mario Grčević.

Riječ je o »političkom« pravopisu

Posljednjih tjedana u našim se medijima i na mrežnim portalima mnogo piše o pravopisu koji će uskoro izdati Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Ravnatelj Instituta najavio je za taj pravopis da će biti »posljednji hrvatski pravopis«, i to takav koji će se navodno mijenjati prirodno, onako kako se jezik mijenja. Taj će pravopis biti besplatan i dostupan na internetu, i na njemu nitko ne će zarađivati. Neki ga mediji najavljuju s velikim pohvalama, no ima i negativnih reakcija. Zašto?

Pojedini mediji pišu o tom pravopisu s velikim oduševljenjem unatoč tomu što nema informacija o pravopisnim rješenjima koje donosi. Na koji mu način pristupaju, pokazuju naslovi u kojima se novi pravopisci nazivaju »odredom AnalitičariTi analitičari verbaliziraju uočljive probleme jezikom političkoga diskursa. Očigledno polaze od pretpostavke da je riječ o »političkom« pravopisu, koji se temelji na političkom dogovoru ravnatelja Instituta Željka Jozića i ministra znanosti Željka Jovanovića nakon što je likvidirano Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Ti analitičari pretpostavljaju da su se u realizaciju toga možebitnoga političkoga dogovora ciljano uključili spomenuti mediji, koje stoga kao takve smatraju vjerodostojnim vrelima.za pravopis«, a njegovi članovi ljudima »koji će okončati 20 godina svađe«. Time se sugerira da je navodna svađa o pravopisu započela stvaranjem hrvatske države i da je u vrijeme jugokomunizma s hrvatskim pravopisom sve bilo u najboljem redu.

Priča kako nitko ne će na tom pravopisu zarađivati, privlačna je široj javnosti, no nije sasvim točna. Naravno da će taj pravopis morati biti objavljen i kao knjiga, da će se prodavati i da će netko na njemu zarađivati, iako smo se tobože borili protiv zarađivanja na pravopisu. No mnogo je intrigantnije od toga da se taj pravopis radi prema načelima koja javnosti nisu poznata.

Kako tumačite reakcije pojedinih političkih analitičara i kolumnista na hrvatskim portalima, koji vrlo oštro osuđuju najavljeni pravopis, iako o njegovim rješenjima, kako kažete, još se ništa ne zna?

Ti analitičari verbaliziraju uočljive probleme jezikom političkoga diskursa. Očigledno polaze od pretpostavke da je riječ o »političkom« pravopisu, koji se temelji na političkom dogovoru ravnatelja Instituta Željka Jozića i ministra znanosti Željka Jovanovića nakon što je likvidirano Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Ti analitičari pretpostavljaju da su se u realizaciju toga možebitnoga političkoga dogovora ciljano uključili spomenuti mediji, koje stoga kao takve smatraju vjerodostojnim vrelima.

Mediji su poticali pravopisne svađe

Kako su se ti mediji odnosili prema bivšem Vijeću za normu hrvatskoga standardnoga jezika?

Vijeće za normu objavljivalo je na mrežnim stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje svoje brojne i opsežne zaključke. Mislim da ih je na početku čak i slalo redakcijama pojedinih medija. Međutim, ti mediji nisu ManipulacijeVeć tada se pokazivalo, iako se Vijeće bilo tek ustrojilo, da će ga naši vodeći mediji ili osporavati ili ignorirati. I to je trajalo godinama, sve do njegova ukidanja. Moć kontroliranih medija u RH uistinu je golema. Nedavno je Tihomir Dujmović odlično opisao neke aspekte takvih medijskih manipulacija. Ti isti mediji proteklih su godina upravo poticali pravopisne svađe, a ujedno prešućivali i ignorirali postojanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, njegovih rasprava i zaključaka, među kojima ima i poglavlja koja idu u sam vrh hrvatske jezikoslovne znanosti.izvješćivali o radu Vijeća, a ako su se na nj osvrtali, onda s negativnom intonacijom, potičući u čitatelja animozitet prema Vijeću. Odgovorno tvrdim da se od samoga početka barem jednim dijelom radilo o medijskim manipulacijama s ciljem rušenja i potkopavanja Vijeća.

Čim se Vijeće 2005. godine počelo sastajati i objavljivati svoja prva izvješća, u kojima još nije bilo normativnih pravopisnih zaključaka, već samo opća načela rada, jedne naše vodeće dnevne novine otvorile su svoje stranice neobjektivnom i podrugljivom prikazivanju Vijeća, sa sasvim jasnim ciljevima. Toga se jako dobro sjećam jer sam u srpnju 2005. godine u časopisu Fokus reagirao na to, tada zapravo još i ne shvaćajući u cijelosti o čem je tu zapravo riječ.

Već tada se pokazivalo, iako se Vijeće bilo tek ustrojilo, da će ga naši vodeći mediji ili osporavati ili ignorirati. I to je trajalo godinama, sve do njegova ukidanja. Moć kontroliranih medija u RH uistinu je golema. Nedavno je Tihomir Dujmović odlično opisao neke aspekte takvih medijskih manipulacija. Ti isti mediji proteklih su godina upravo poticali pravopisne svađe, a ujedno prešućivali i ignorirali postojanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, njegovih rasprava i zaključaka, među kojima ima i poglavlja koja idu u sam vrh hrvatske jezikoslovne znanosti.

Upitna vjerodostojnost odreda za pravopis

Hrvatski jezikoslovac s najvećim međunarodnim ugledom akademik Radoslav Katičić spominje valjanje »novoga vala politički poticanoga jezičnoga nasilja zamagljenoga populističkom retorikom«. Može li odred za pravopis pod vodstvom dr. Jozića razriješiti »hrvatski pravopisni rašomon«, kako ga najavljuje?

Članovi spomenutoga odreda za pravopis nedavno su pod glavnim uredništvom dr. Dunje Brozović-Rončević napisali Školski rječnik hrvatskoga jezika, kojemu je uz Institut za hrvatski jezik suizdavač Školska knjiga. Akademik Katičić napisao mu je proslov. Rječnik ne možete pisati ako se niste dogovorili o normativnim smjernicama i pravopisnim pravilima.

PitanjaHoće li se Institut sada posvetiti prepravljanju Školskoga rječnika kako ne bi bio usklađen sa zaključcima Vijeća za normu? Hoće li se isti ili neki drugi odred u Institutu zadužiti i za reviziju Hrvatskoga strukovnoga nazivlja, projekta u koji je Republika Hrvatska uložila višemilijunske iznose i koji je također napravljen u skladu sa zaključcima Vijeća za normu?Odred za pravopis u rječniku je primijenio pravopisna pravila u skladu sa zaključcima Vijeća za normu (sprječavati, trjezniji, pogrješka, ne ću). Rječnik je tiskan ove godine, a cijeli odred koji ga je pisao i uređivao dobit će ove godine Nagradu Grada Zagreba za taj rad. No nakon što je odred pod komandom dr. Brozović odradio taj zadatak, on po završetku posla kreće pod komandom dr. Jozića u propitivanje vlastitih pravila kojih se držao u rječniku, a i u svojim drugim publikacijama. Tu se postavlja pitanje vjerodostojnosti odreda za pravopis, pa i Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Hoće li se Institut sada posvetiti prepravljanju Školskoga rječnika kako ne bi bio usklađen sa zaključcima Vijeća za normu? Hoće li se isti ili neki drugi odred u Institutu zadužiti i za reviziju Hrvatskoga strukovnoga nazivlja, projekta u koji je Republika Hrvatska uložila višemilijunske iznose i koji je također napravljen u skladu sa zaključcima Vijeća za normu? Uz dužno poštovanje prema svakom pojedincu u toj pravopisnoj ekipi ravnatelja Instituta za hrvatski jezik, pa i uz poštovanje prema poslu koji odrađuju pišući novi pravopis, bojim se da će u danim okolnostima, ako se žurno ne promijene, biti teško doći do općeprihvaćena pravopisa koji bi razriješio, kako to najavljuju, navodni pravopisni rašomon.

Bojim se da će se nanijeti samo još veća šteta hrvatskoj jezičnoj kulturi. Nisam jedini u struci koji tako misli. U aktualnom broju Školskih novina sličnu je misao izrazio prof. dr. Marko Samardžija, iznoseći da se problematika hrvatskoga »pravopisnoga trokuta« ne može uspješno riješiti oblikovanjem »pravopisnoga četverokuta«. Prof. Samardžija kaže da nedostatak skromnosti u najavama novoga pravopisa i politička potpora aktualnoga ministra znanosti novomu pravopisu ne će biti dovoljno za najavljivani uspjeh navodno »konačnoga« i »posljednjega hrvatskoga pravopisa«.

Nekoliko najosnovnijih podataka o Vijeću za normu.

Vijeće je kao Vladino tijelo bio osnovao ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac 2005. Bilo je sastavljeno od predstavnika svih relevantnih institucija i kroatističkih katedara u RH, pa tako npr. i Matice hrvatske, Instituta za hrvatski jezik, HAZU, Leksikografskoga zavoda, itd. Predsjednik mu je bio akademik Katičić. Najpoznatija funkcija Vijeća bila je rješavanje otvorenih pitanja u hrvatskoj normi, no prava funkcija Vijeća trebala je biti mnogo šira i dublja. Ono je trebalo postaviti temelje slobodnomu razvitku hrvatskoga jezikoslovlja sagledavanjem sveukupne hrvatske jezične baštine, i mjerodavno oblikovati i utjecati na državnu jezičnu politiku.

Vijeće ne će ići na ruku zapadnobalkanskih integracija!

Zašto je, prema vašem mišljenju, Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika nekim političko-ideološkim krugovima bilo smetnja?

Postojalo je zacijelo više razloga, no dva su vjerojatno bila ključna. S jedne se strane radilo o tom da je konstituiranjem Vijeća skrb o hrvatskoj jezičnoj politici trebalo preuzeti nezavisno stručno tijelo pod vodstvom jezikoslovca čiju kompetenciju i nepristranost nitko nije mogao osporiti. Tadašnji ministar Dragan Primorac Vijeće je mudro definirao kao državno tijelo sastavljeno od jezikoslovaca u najvišim akademskim zvanjima, a koje su kao svoje predstavnike delegirale sve relevantne institucije u RH.

Već prva priopćenja Vijeća o polazištima i načelima jasno su pokazala da Vijeće ne će ići na ruku tadašnjim zagovarateljima tzv. zapadnobalkanskih integracija. S obzirom na ugled Radoslava Katičića, vjerojatno nije slučajno da je osporavanje normativnih odluka Vijeća otvorio krajem 2005. godine upravo tadašnji premijer RH Ivo Sanader. Izravan povod tomu bili su normativni zaključci Vijeća kojima se hrvatski pravopis i hrvatska norma udaljila od Novosadskoga dogovora, tj. od norme u Srbiji.

Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika ukinuo je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović prošle godine.

Da, ministar je bez obrazloženja ukinuo Vijeće za normu. A novi ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dr. Jozić odmah je, također bez obrazloženja, uklonio zaključke Vijeća za normu s mrežnih stranica svoje ustanove. Ministar je nakon toga, pišu mediji, u razgovoru s dr. Jozićem najavio potporu novomu pravopisu kojemu će načela utvrđivati odred za pravopis pod vodstvom dr. Jozića. Ukidanje Vijeća za normu osudili su Razred za filološke znanosti HAZU, Društvo hrvatskih književnika, a za sada neformalno i Matica hrvatska na predstavljanju najnovijega broja Kola.

Opravdavanje političara za ukidanje Vijeća

Na kojim načelima se izrađuje pravopis Instituta za hrvatski jezik pod vodstvom dr. Jozića kad mu tako smetaju zaključci Vijeća za normu da ih je brzopotezno uklonio?

 Već sam rekao da se o tom zapravo točno još ništa ne zna, a izjave i ponašanje dr. Jozića upućuju na to da će se Vijeće i njegovi zaključci ignorirati. Institutizjave i ponašanje dr. Jozića upućuju na to da će se Vijeće i njegovi zaključci ignorirati. Ako bude tako, onda će pravopis Instituta za hrvatski jezik zadobiti jednu funkciju koje većina njegovih pisaca trenutačno vjerojatno još nije svjesna. Riječ je o tom da će na taj način Institut za hrvatski jezik svojim pravopisom retrogradno legitimirati političku odluku o ukidanju Vijeća za normu, a ujedno će derogirati i njegove zaključke, a na neki način i sam sebe.Ako bude tako, onda će pravopis Instituta za hrvatski jezik zadobiti jednu funkciju koje većina njegovih pisaca trenutačno vjerojatno još nije svjesna. Riječ je o tom da će na taj način Institut za hrvatski jezik svojim pravopisom retrogradno legitimirati političku odluku o ukidanju Vijeća za normu, a ujedno će derogirati i njegove zaključke, a na neki način i sam sebe.

Naime, čini se da vladajući političari koji su brzopleto i nedovoljno promišljeno ukinuli Vijeće, priželjkuju takvu legitimaciju svoje odluke o ukidanju Vijeća, jer bi ona pokazala kako su svojom odlukom zapravo imali pravo i da u tom imaju potporu struke, tj. Instituta za hrvatski jezik. Novi pravopis Instituta za hrvatski jezik imao bi šanse postati ozbiljnim i možda općeprihvaćenim pravopisom ako bi se primjereno postavio prema normativnim načelima i rješenjima bivšega Vijeća za normu. Međutim, za takvo pozicioniranje treba volje, snage i hrabrosti, a ne straha pred možebitnim gubitkom potpore političara koji su ukinuli Vijeće.

Prema riječima ravnatelja Instituta svi će imati priliku reći svoje mišljenje o novom pravopisu. Kaže da će njegova ekipa biti prva koja će »korisnicima pružiti mogućnost dogovora«.

Da, tako su prenijeli mediji. No mediji nisu postavili pitanje zašto se taje informacije o pravopisnim rješenjima kojima se kani razriješiti navodni pravopisni rašomon. Zašto se ne predoče i ne obrazlože pred javnosti, prije objave samoga pravopisa?

Neprihvatljivo je zamjenjivanje normativnih smjernica

Što bi trebalo učiniti?

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje trebao bi ostati pri normativnim načelima bivšega Vijeća za normu i ne bi trebao stvarati diskontinuitete. Vjerujem da bi ministar Jovanović, koji je otvorena i odlučna osoba, prihvatio takvo stajalište Instituta, i da to nikomu ne bi zamjerio, kolikogod trenutačno možda i priželjkivao drugačiji ishod. Vjerujem da još nije prekasno da se stvari s tim pravopisom postave na pravo mjesto.

Odstupanja od pojedinih zaključaka Vijeća za normu u smislu uvođenja iznimaka i stilskih diferencijacija jesu moguća, no normativna načela i smjernice koje je zadalo Vijeće za normu u ovoj situaciji moraju ostati. Njih treba imenovati i jasno se prema njima odrediti kao prema pozitivnoj činjenici i polazištu za daljnji normativni rad. Potpuno je neprihvatljivo zamjenjivanje normativnih smjernica i načela Vijeća za normu onima koje bi na brzinu prema nalogu i potrebama trenutačne politike izradio odred za pravopis ili neka druga interventna jedinica, bez obzira pod čijom komandom radila.

Koje su karakteristične posebnosti pravopisnih i jezičnih pravila Vijeća za normu?

To je opće poznato, i zapravo se preko nekih od njih pokušava dezavuirati cjelokupni rad Vijeća i svi njegovi zaključci proglasiti bespredmetnima. Najpoznatije su karakteristike zadržavanje »t« i »d« u množini imenica na -tak i -dac, npr. zadatci, redci, a zatim rastavljeno pisanje ne ću. Osim toga, Vijeće je preporučilo realizaciju glasa /j/ jatovskoga podrijetla iza pokrivenoga /r/ u riječima poput sprječavati, trjezniji, pogrješka, bezgrješan. O tom treba pročitati obrazloženje Vijeća, pa tek onda prosuđivati.

Citirat ću iz toga zaključka jednu rečenicu koja će čitatelje Glasa Koncila zasigurno zanimati: »Svatko mora naučiti sam birati hoće li pisati neobičnije, ali s produbljenijim odnosom prema jeziku i više u skladu s hrvatskom pravopisnom tradicijom, iako jako zapretanom, ili onako kako mu je običnije, ali i površnije i nebrižnije prema hrvatskoj tradiciji.« Zanimljivo je s obzirom na te riječi da se u našim katoličkim kalendarima u skladu sa spominjanom tradicijom još prije nekoliko godina redovito pisalo »Blagdan Bezgrješnoga začeća«, a da se danas piše »Blagdan Bezgrešnoga začeća«. Mislim da bi se takve promjene mogle dokumentirati i u jeziku Glasa Koncila.

Kako su pisali predci?

Profesor Mile Mamić, član bivšega Vijeća za normu, ovih je dana iznio prijedlog da pišemo »je« namjesto »ije«, npr. »ljepo«, »mljeko«.

Prijedlog je zanimljiv i vrlo razumno obrazložen. Prvi je put bio izrečen već prije nekoliko desetljeća, a tako je bio normirao i najugledniji ilirski slovničar Vjekoslav Babukić. Njegovim usvajanjem svakako bismo podignuli razinu prosječne pismenosti i stoga osobno ne bih bio protiv. No ako bismo krenuli u promjenu pravopisa u toj točki, zanimalo bi me ima li u hrvatskoj kulturnoj javnosti možda ipak više onih koji bi poduprli prijedlog Dalibora Brozovića da se namjesto jatovskoga jednosložnoga »ije«, koje smo u pisanju posredovanjem vukovaca preuzeli od srpskoga jezikoslovca Vuka Stefanovića Karadžića, piše u skladu s tradicijom zagrebačke filološke škole, a to je »ie«, npr. »liepa djevojka«. Naravno, usvajanje toga prijedloga ne bi smanjilo razinu nepismenosti.

Svjedoci smo činjenice da se u mnogim novijim knjigama, pa i u kvalitetnim prijevodima zahtjevnih klasika, sve više odstupa od važećih pravopisnih pravila i da se u njima piše npr. absurd namjesto apsurd, predočba namjesto predodžba, predpostavljati namjesto pretpostavljati, prelazkom namjesto prelaskom, i slično.

Da, to je točno, i nije rijetko kao što se čini na prvi pogled, iako nije sustavno. Ovih sam dana iznova čitao jedan rad naše izvrsne povjesničarke Mirjane Gross o Franji Račkom i primijetio da se u njem više puta ne provodi jednačenje po zvučnosti na kraju prefikasa koji završavaju na /d/, pa piše npr. predpostavka.

Dr. Jozić spomenuo je za medije da njegovi suradnici provode takva istraživanja, pa i ankete među studentima, koje bi također trebale utjecati na pravopisna rješenja u novom pravopisu.

Ne znam ništa o tim anketama, no mogu reći da na temelju anketa koje ja već godinama provodim među mnogobrojnim studentima prve godine sa sigurnosti mogu tvrditi da je mladim ljudima prirodnije pisanje podpredsjednik nego potpredsjednik, ili izčitavati nego iščitavati. Učenici bi trebali imati pravo u svojim udžbenicima na informaciju da su tako najčešće pisali njihovi predci. No ne vjerujem da ravnatelj Instituta za hrvatski jezik pravopis kani reformirati u tom smjeru.

Zašto nema zagrebačke filološke škole?

U jednom svojem radu napisali ste da se u nekim krugovima tako pisalo i za vrijeme prve Jugoslavije.

Da. Hrvatski se puk 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća opismenjavao prema pravopisnim normama koje su najbliže onima zagrebačke filološke škole. Za to je ponajprije bilo zaslužno ili odgovorno društvo Seljačka sloga. Društvo je pučko opismenjavanje provodilo s pomoću vježbenica napisanih tzv. korijenskim pravopisom, s posebnošću da se u nekim izdanjima tzv. dugi jatov refleks piše kao danas, tj. kao »ije«, a ne »ie«. O kakvu se opsegu posla radilo, najbolje pokazuje činjenica da je bosanskohercegovačko društvo Napredak samo u ljeto 1937. godine za svoje potrebe otkupilo 20000 primjeraka Hercegove abecedarke pisane korijenskim pravopisom.

Zahvaljujući prije svega Seljačkoj slozi, morfološka pravopisna načela zagrebačke filološke škole imala su neprekinuti uporabni kontinuitet sve do stvaranja NDH, kada su uvedena kao službena. To su činjenice koje su istisnute iz naše svijesti, a nametnuta nam je slika prema kojoj bismo pisanje »liepo«, »podpredsjednik« ili »milostni« trebali doživljavati kao nešto smiješno, rigidno i nešto zbog čega bismo se trebali stidjeti.

Na koji način bi se s takva pravopisanja mogla sprati neopravdana ljaga?

Smjernice bi se mogle naći u zaključku o starim množinskim padežima u hrvatskoj jezičnoj naobrazbi, koji je donijelo ukinuto Vijeće za normu.

Što se ondje kaže?

Da te nastavke u školstvu treba obrađivati i upoznavati, što ne znači da ih netko želi vratiti na mjesto sadašnjih nastavaka. I naš je pravopis takav kakav jest, no to ne znači da se paralelno ne smijemo upoznavati s dominantnim silnicama koje su stoljećima prevladavale u hrvatskoj pisanoj riječi, sve do pobjede vukovaca krajem 19. stoljeća. Iz poštovanja prema tradiciji ne bismo trebali podcjenjivački sagledavati ni tekstove u kojima se i u današnjici prigodno uvažavaju takva pravila, npr. u zapisima poput podpredsjednik, izčistiti, milostni, to više što bi neki elementi takva pravopisanja uistinu bili smisaoni i u suvremenom službenom pravopisu.

Potreban je zakon o hrvatskom jeziku

Ukratko se osvrnite na pitanje hrvatskoga jezičnoga zakona. U dva navrata predlagan je takav zakon i odbile su ga i desne i lijeve hrvatske vlasti. Zašto?

 Da. O tom postoji opsežna dokumentacija u najnovijem broju časopisa Matice hrvatske Kolo, koje uređuje Ernest Fišer. Kolo je dostupno na mreži pa se čitatelji o nužnosti jezičnoga zakona lako mogu obavijestiti i onda ako nemaju tiskano izdanje. Ja sam u svojem prilogu za taj broj Kola, za koji me je zamolio gospodin Fišer, opisao niz problema zbog kojih nam je potreban zakon u kojem će se popisati prava hrvatskoga jezika u hrvatskoj državi.

Evidentno je da hrvatski zakoni danas točno propisuju prava manjinskih jezika, da su počeli opisivati i prava nama »razumljivih« jezika nakon ulaska u EU, da se neodgovorno odnose prema hrvatskim imenima naselja pa u hrvatskim zakonima na hrvatskom jeziku gradove kao Pula ili Rovinj sve češće imenuju kao Pula-Pola i Rovinj-Rovigno.

Sve to pokazuje da je krajnje vrijeme da se zakonski popišu i prava hrvatskoga kao službenoga jezika u Republici Hrvatskoj. Budući da naši vladajući političari, ni lijevi, ni desni, po svemu sudeći nisu zainteresirani za odrađivanje takva posla, inicijativu će morati dati vodeće hrvatske kulturne institucije. O postojanju i razvijanju svijesti o tom bitan je pokazatelj najnoviji broj Kola koji je uredio gospodin Ernest Fišer.

Vlado Čutura
Glas Koncila