Razgovor - prof. dr. Ivica Grković, pročelnik Katedre za anatomiju Medicinskoga fakulteta u Splitu

U hrvatskoj se javnosti još uvijek nije stišala »bura« oko, mnogima neprihvatljivoga, spolnoga odgoja koji se kao četvrti modul kurikuluma zdravstvenoga odgoja od ove školske godine počeo provoditi u hrvatskim školama. Da je dijaloga oko te važne teme manjkalo, jasno je svima. Stoga je nedavno prof. dr. Ivica Grković, pročelnik Katedre za anatomiju Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, pokrenuo inicijativu među sveučilišnim profesorima i znanstvenicima da podrže poziv za obnovu dijaloga i traženje suglasja za program zdravstvenoga/spolnoga odgoja u osnovnim i srednjim školama. Pozivom se preporučuje da »zdravstvene, obrazovne i odgojne političke strukture Republike Hrvatske preispitaju sadržaje, znanstvenu osnovu, preporučenu literaturu i ciljeve sadašnjega programa spolnog odgoja«. O toj i drugim aktualnim temama u hrvatskome društvu, napose u znanosti, za Glas Koncila rado je detaljnije progovorio sam pokretač inicijative dr. Grković.

Rođen je u Zadru, diplomirao je i magistrirao na riječkome Medicinskom fakultetu, a doktorirao na Zavodu za anatomiju i staničnu biologiju Sveučilišta u Melbourneu, gdje je i radio do 2004. godine. Te se godine nakon 12 godina provedenih u Australiji vratio u domovinu i zaposlio na splitskome Medicinskom fakultetu na kojemu od 2005. vodi Katedru za anatomiju. Područje znanstvenoga interesa dr. Grkovića jesu neurobiologija autonomnoga živčanog sustava, anatomska istraživanja i medicinska edukacija i iz tih je područja objavio više od 30 izvornih znanstvenih članaka. Uz to, jedan je od četiriju glavnih autora modularnoga multimedijskog projekata za učenje i podučavanje anatomije »An@tomedia«, nastaloga na Sveučilištu u Melburneu i licenciranoga na više od 30 svjetskih sveučilišta. U braku je s dr. Irenom Zakarija-Grković i ponosan je otac troje djece, a sa suprugom rado svjedoči na seminarima o bračnome životu, odgoju djece, pravim životnim vrednotama, životu u inozemstvu i povratničkim iskustvima.

Spolni odgoj znanstveno neutemeljen

Profesore Grkoviću, u nedavnom ste razgovoru za rubriku »(Pri)govor znanosti« u Glasu Koncila istaknuli da ste uložili puno vremena proučavajući cijeli kurikulum zdravstvenoga odgoja i za njega vezane nastavne materijale i literaturu, te ste zaključili da kurikulum ne počiva na znanosti. Možete li našim čitateljima, napose roditeljima koji su sve više zabrinuti, pojasniti kako ste došli do toga zaključka, tj. konkretno reći što je u kurikulumu neznanstveno?

Mislim da od kurikuluma Zdravstvenoga odgoja ne treba raditi niti očekivati neku »veliku znanost«. Političke odluke, a uvođenje toga programa to doista jest od samoga početka do danas, koje nemaju potporu većine građana proglase se »znanstveno utemeljenima« kako bi se o njima spriječila rasprava, jer se mudri i promišljeni - znanstveni - rezultati i zaključci jednostavno moraju prihvatiti. Tako razmišlja većina ljudi, ali ne i znanstvenici. Znanstveni pristup je uvijek i bez zadrške otvoren znanstveno argumentiranoj kritici,Zdravstveni odgojNačin na koji je kurikulum zdravstvenoga odgoja sastavljen i uveden u škole, način na koji se nasilno provodi a rasprava o njemu se uporno i bez objašnjenja ignorira, jako podsjeća na već viđene metode uvođenja novih ideologija. Naši su ljudi jako osjetljivi na takav pristup vladajućih.« »Posljednja novost iz hrvatskoga školstva izravno je vezana za nakane i ideološku osnovu kurikuluma zdravstvenoga odgoja i način njegova uvođenja: na traženje udruge 'Kontra', Ministarstvo znanosti imenovalo je povjerenstvo koje će iz školskih udžbenika biologije, psihologije, etike, sociologije i - naglašavam - vjeronauka, iščistiti sve što ne odgovara rodnoj ideologiji. a s težnjom pronalaženja zajedničkih, slobodno usuglašenih odgovora. To je osnovni preduvjet znanosti! Što se tiče »neznanstvenosti« kurikuluma, dovoljno je pogledati predloženu, veoma kontroverznu, literaturu o kojoj je puno pisano. U znanosti se prema kvaliteti i nepristranosti korištene literature ocjenjuje relevantnost i vrijednost bilo kojega projekta ili uratka, stručnoga i/ili znanstvenoga. Nadalje, znanstveno je iznimno upitan cijeli koncept rodne teorije na kojemu se temelji velik dio programa, a u isto se vrijeme ignoriraju osnovne znanstvene postavke razvojne psihologije, koje potvrđuju da je razdoblje od 5. do 12. godine djeteta razdoblje mirovanja u psihoseksualnom smislu. Indukcija seksualnih sadržaja od strane odraslih tijekom toga životnog razdoblja, prema dobro utemeljenim spoznajama, može dovesti do traumatskih iskustava.

Suspenzija dr. Poljakovića - poraz akademske zajednice

U nedavnom ste razgovoru u rubrici »(Pri)govor znanosti« u našem tjedniku naglasili da »znanost ne isključuje vjeru, pa bi u svakom čovjeku, zajednici i društvu vjera i znanost mogle koegzistirati i činiti naš život boljim i ljudskijim«. Međutim, u dijelu hrvatske javnosti, napose u medijima, već kao da se uvriježilo znanstvenike i stručnjake koji se deklariraju katolicima ili su, pak, uključeni u strukovna udruženja s katoličkim predznakom »dočekati« s podsmijehom, omalovažavanjem, čak ih i etiketirati kao pseudoznanstvenike ili kvaziznanstvenike. Uz to, svjedočimo i »slučaju« dr. Ivana Poljakovića iz Zadra, koji je zbog iznošenja vlastitoga mišljenja izvan svoga sveučilišnoga radnog okruženja suspendiran na poslu. Kako to komentirate?

Mnogo je velikana ljudskoga uma odnos znanosti i religije opisalo na ljepši način negoli to mogu ja. Istaknuo bih meni posebno dragu misao Wernera Heisenberga, nobelovca i utemeljitelja kvantne fizike: »Gdje nikakvi ideali ne obilježuju put, zajedno s ljestvicom vrednota nestaje i smisao našega djelovanja i patnje, pa na kraju mogu stajati samo negacija i očaj. Religija je dakle podloga etici, a etika pretpostavka životu. Jer odluke moramo donositi svakodnevno, moramo znati vrednote prema kojima utemeljujemo naše djelovanje, ili ih bar slutiti.«

S tom se mišlju može složiti ili ne, to treba prepustiti osobnoj procjeni i svjetonazoru. Ja o religiji, u tom kontekstu, razmišljam i kao o čuvarici od besmislenoga znanstvenog razvoja. Zapravo bi znanost i religija trebale zdušno pomagati jedna drugoj da ne postanu same sebi svrha, jer ih to sigurno udaljava od čovjeka.

Što se kolege Poljakovića tiče, njegovu suspenziju doživljavam kao poraz akademske zajednice, akademskih sloboda i demokratskoga ustroja države, a cilj je zastrašivanje drugih pripadnika zajednice koji bi se usudili progovoriti. Ali, tko je ikada uspio zaustaviti argumentiranu borbu za istinu? Nasiljem se ona može samo odgoditi.

Jasni dokazi ideološkoga pristupa

Spomenuli ste rodnu teoriju. Nedavno je ministar Jovanović u Zadru ponovio da u zdravstvenome odgoju nema nikakve ideologije, ni u izradi kurikuluma ni u njegovu sadržaju. Stoji li doista ta tvrdnja, s obzirom na sadržaj kurikuluma?

Zar iz samoga službenog naziva četvrtoga modula Zdravstvenoga odgoja (Spolna/rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje) nije razvidno da se uvode pojmovi vezani za rodnu teoriju i ideologiju? Upravo radi upoznavanja sa sadržajem kurikuluma, pozivam sve zainteresirane čitatelje, posebice roditelje, da na mrežnim stranicama www.azoo.hr prouče radne materijale namijenjene provođenju Kurikuluma zdravstvenoga odgoja Odbijanje dijalogaPoziv na dijalog, s imenima svih supotpisnika, nastavnika i suradnika Medicinskoga fakulteta u Splitu poslao sam u Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, kao i u Ministarstvo zdravlja. Dosad nije stigao nikakav odgovor. Na upit novinara, u MZOS-u je rečeno da se ministarstvo neće očitovati, niti komentirati pojedinačne inicijative.Agencije za odgoj i obrazovanje (za 4. razred osnovne škole), koji uvode koncepte rodnih razlika. Tada će moći donijeti informirani stav o tome radi li se tu o, kao što agencija tvrdi, samo o razlikovanju spola kao biološke i roda kao društvene kategorije ili se radi o uvođenju rodne ideologije s ciljem »razgradnje stereotipa« ugrađenih u sustav uvriježenih obiteljskih vrijednosti u našoj kulturi. Taj proces počinje edukacijom/preodgojem nastavnika i učitelja, a kroz njih preodgojena se djeca, u ovom slučaju desetogodišnjaci, koriste kao medij za edukaciju/preodgoj roditelja i obitelji. Kako ne vidjeti da je upravo to u osnovi cijeloga projekta kad većina predložene literature, namijenjena navodno samo »širenju vidika« nastavnika i učitelja, dolazi isključivo od neoliberalnih, homoseksualnih i feminističkih udruga? Kako se, nakon toga, oteti dojmu da taj kurikulum nije ideološki obojen? Nadalje, način na koji je kurikulum zdravstvenoga odgoja sastavljen i uveden u škole, način na koji se nasilno provodi a rasprava o njemu se uporno i bez objašnjenja ignorira, jako podsjeća na već viđene metode uvođenja novih ideologija. Naši su ljudi jako osjetljivi na takav pristup vladajućih.

Posljednja novost iz hrvatskoga školstva izravno je vezana za nakane i ideološku osnovu kurikuluma zdravstvenoga odgoja i način njegova uvođenja: na traženje udruge »Kontra«, Ministarstvo znanosti imenovalo je povjerenstvo koje će iz školskih udžbenika biologije, psihologije, etike, sociologije i - naglašavam - vjeronauka, iščistiti sve što ne odgovara rodnoj ideologiji. Ima li jasnijega dokaza ideološkoga pristupa i političkoga korekcionizma?

Svoju ste inicijativu, koju je supotpisalo sedamdesetak znanstvenika, uputili Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Jeste li dobili ikakav odgovor? Je li pokazana volja za dijalogom na koji ste, kao predstavnici stručne javnosti, pozvali?

Poziv na dijalog, s imenima svih supotpisnika, nastavnika i suradnika Medicinskoga fakulteta u Splitu poslao sam u Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, kao i u Ministarstvo zdravlja. Dosad nije stigao nikakav odgovor. Na upit novinara, u MZOS-u je rečeno da se ministarstvo neće očitovati, niti komentirati pojedinačne inicijative. I ovim putem zahvaljujem svojim hrabrim i odlučnim kolegicama i kolegama koji su svojim potpisima potvrdili vjeru da takve inicijative imaju smisla i zavređuju poštovanje. Odgovor s adresa na koju je inicijativa upućena sasvim je jasan.

Koji su temeljni problemi naših sveučilišta?

U akademskoj zajednici ponovno su se intenzivirale i polemike oko izmjena zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokome obrazovanju. Kakav je Vaš komentar na spomenuti prijedlog izmjena zakona koji je Vlada nedavno uputila Hrvatskome saboru?

Svjedoci smo da Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, njegove veće ili manje promjene dolaze na red svih vlada, pa tako i ove, već drugi put. Ja sam prvo kao prodekan za znanost. a potom i za nastavu i studentska pitanja, bio aktivno uključen u raspravu o tim zakonima za vrijeme ministra Fuchsa, kad su se tresla brda a, na zadovoljstvo velikoga dijela akademske zajednice (ne i moje), nije se rodio niti miš. Ni do kakvih promjena tada nije došlo, pa ova vlada mora rješavati probleme koji nastaju zbog manjkavosti u važećim zakonima. Predložene izmjene i dopune doživljavam kao više-manje kozmetičke zahvate koji neće riješiti temeljne probleme naših sveučilišta. Oni se pak ogledaju u činjenici da hrvatska sveučilišta u svijetu nisu vidljiva ni prepoznata, da se slabo ili uopće ne prate rezultati njihova rada i da je ono što je o njihovim rezultatima poznato poražavajuće u mnogim aspektima, a ponajprije sama uspješnost studiranja i produktivnost znanstvenoistraživačkoga rada. Slažem se s mišljenjem malobrojnih u akademskoj zajednici da je sustav visokoga obrazovanja nesposoban samostalno provesti potrebne reforme, te da reforma mora biti provedena izvana. A najjasniji pogled na naša sveučilišta »izvana« nam je u obliku detaljnoga izvješća pružio recenzijski odbor Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoje (OECD) koji je još 2006. proveo detaljnu studiju hrvatskoga tercijarnog obrazovanja a nalaze, s jasnim preporukama i uputama za promjene, MZOS je objavio u nekoliko navrata, ali bez velikoga odjeka. Prijedlozi zakona o kojima se raspravljalo u prošlome mandatu ministarstva držali su se preporuka danih od OECD-a, ali je sve promjene akademska zajednica žestoko odbila, s prosvjedima i štrajkom.

Iz ministarstva kažu da je riječ o zakonu koji bi trebao odrediti smjer razvoja znanosti i visokoga obrazovanja u Hrvatskoj. No, nije li pomalo neobično najprije mijenjati zakon, a zatim donositi strategiju razvoja obrazovanja i znanosti koja bi uistinu trebala dugoročno odrediti smjer razvoja znanosti, a čije je donošenje najavljeno do 1. srpnja?

Pod dojmom sam da je buka oko potrebe da se najprije donese strategija samo izlika i mehanizam otežavanja ili zaustavljanja donošenja zakona. Vjerujem da Vam je jasno da zakoni ne ovise o strategiji, kao ni strategija o zakonima. Zakoni se odnose na temelje organizacije sveučilišta i znanosti kao djelatnosti te na upravljanje i rukovođenje, koji su u nas još velikim dijelom ustrojeni po socijalističkim modelima, a ingerencije i odgovornosti su nejasne i često pomiješane. Strategija je stvar struke, ali prijašnja iskustva nas uče da ni ranije strategije nisu bile donošene iskreno i strateški optimalno, nego politički, djelovanjem raznih interesnih skupina i na kraju kao kompromis jačih u podjeli sinekura i privilegija. Stoga apeliram da se uNajbolji studentiRazlozi za razmišljanje o odlasku su višestruki. Bremenita hrvatska povijest učinila je da je u nas emigriranje postalo i tradicija i način preživljavanja i oblik skrbi za obitelj. Država, pak, tuguje nad učenim emigrantima, ali ništa ne čini da oni ne emigriraju, jer se puno više brige, čak i na sveučilištima i fakultetima, vodi o najgorima, a malo ili ništa o najboljima. Upravo bi te najbolje studente trebalo motivirati za odlazak u inozemstvo, na provjerene institucije, radi krajnje izobrazbe, a ne radi emigriranja. To se već dugo vremena prakticira u Australiji fokus strategije postave interesi znanosti i vrijednosti znanosti i visokoga obrazovanja za narod i državu. Do 1. srpnja ostalo je još samo četiri mjeseca, a o strategiji se još uvijek samo uopćeno priča.

Ima i onih koji smatraju da ključni problemi leže u podfinanciranju i minoriziranju znanstvenoga sustava. Slažete li se s time?

Da, novca je malo i premalo, ali rada u znanosti i rezultata je manje nego što bi se očekivalo za uloženi novac. Usporedimo li ulaganja u znanstvena istraživanja, inovacije i razvoj tehnologija u Hrvatskoj - za 2010. godinu to je bilo svega 0,73% BDP-a - s nama sličnom Slovenijom (1,3%), Estonijom i Češkom (1,6%), vidimo da je razlika otprilike dvostruka. Slično je i s postotkom zaposlenih s visokom stručnom spremom u znanosti i razvoju. Kad se, pak, za isto vrijeme pogleda broj patentnih aplikacija na milijun stanovnika, onda je Slovenija imala 15 puta više od nas, Estonija 7 puta, a Češka 5 puta više! Tko god govori o novcu kao smetnji da postigne uspjeh, ne zna što je uspjeh (nego misli da je to novac) i neće uspjeti, a razlozi njegova neuspjeha nisu materijalne nego neke druge prirode.

Kako mlade vratiti u domovinu?

Iznimno je aktualan i problem mnogih mladih, posebice visoko obrazovanih, koji razmišljaju o odlasku iz Hrvatske. Čine li institucije našega društva dovoljno da mlade nakon što se školuju u inozemstvu i steknu dodatna znanja i kompetencije vrate u domovinu?

Razlozi za razmišljanje o odlasku su višestruki. Bremenita hrvatska povijest učinila je da je u nas emigriranje postalo i tradicija i način preživljavanja i oblik skrbi za obitelj. Država, pak, tuguje nad učenim emigrantima, ali ništa ne čini da oni ne emigriraju, jer se puno više brige, čak i na sveučilištima i fakultetima, vodi o najgorima, a malo ili ništa o najboljima. Upravo bi te najbolje studente trebalo motivirati za odlazak u inozemstvo, na provjerene institucije, radi krajnje izobrazbe, a ne radi emigriranja. To se već dugo vremena prakticira u Australiji. Postoji cijeli niz državnih stipendija koje financiraju odlazak izvrsnih u inozemstvo (na tri godine) uz obvezu povratka i stipendiranje nakon povratka (na dvije godine). Druga iskustvaU Australiji je doista puno drukčije. Sveučilišta su pravi inkubatori ideja i inicijativa, a akademska je zajednica ugrađena u sve segmente javnoga djelovanja. Dovoljno je reći da je aktivni angažman znanstvenika u javnim i društvenim organizacijama izvan sveučilišta ugrađen u detaljno razrađene kriterije za akademsko napredovanje i traži se od svih, ne samo od vrhunskih znanstvenika i akademaca. Članstva u upravnim odborima i raznim povjerenstvima, od lokalne škole i zajednice pa do vodstva velikih poslovnih korporacija, nezamisliva su bez akademske zajednice i, što je najvažnije, ti se poslovi ne honoriraju dodatno. Percipiraju se kao čast i obveza ustupanja društvu onoga što nam je svima najdragocjenije, privatnoga vremena i osobnoga znanjaTo bi bilo jeftinije i efikasnije nego motiviranje ostanka u Hrvatskoj npr. odobravanjem subvencioniranih stambenih kredita znanstvenim novacima. Takvim bi se odlazno-povratnim stipendijama postiglo da naši mladi znanstvenici brzo napreduju i uspiju, a ne da u inozemstvu postanu tek oblik činovništva s pristojnom plaćom! Tada žive u tuđoj zemlji, mnogo manje lijepoj i ugodnoj od naše, i uskraćeni su radosti da njihov rad pridonosi boljitku njihova naroda.

U kontekstu svakodnevnih priča »o boljem životu u inozemstvu«, Vaš je primjer povratnika iz Australije tim zanimljiviji. Što je Vas i Vašu obitelj ponukalo da se vratite i jeste li požalili?

Ja sam sa svojom suprugom Irenom, australskom Hrvaticom, tužna srca napustio Hrvatsku zbog sličnih razloga koji i danas tjeraju mlade i ambiciozne profesionalce da se odluče na taj korak - nezaposlenost, besperspektivnost i teška materijalna situaciju u kojoj smo ovisili o roditeljima. Nas dvoje smo na odlasku bili obećali jedno drugom i rodbini, premda nam je malo tko vjerovao, da ćemo se vratiti za desetak godina. Bilo je prošlo 12 godina. U tih 12 godina bili smo u posjetu rodbini devet puta, stalno smo održavali veze s kolegama, pomagali na svaki način a istodobno smo brzo napredovali u struci i materijalnom osamostaljivanju. Zajedno smo određivali i odrađivali prioritete, Bog nas je blagoslovio s troje prekrasne djece, i kad smo ocijenili da smo postigli sve što smo željeli, odlučili smo svojim povratkom i preseljenjem pokušati našoj domovini i ljudima vratiti u nas uloženo i to prenošenjem profesionalnih i stručnih vrijednosti, znanja i navika koje smo stekli u Australiji. Za to u Hrvatskoj imamo priliku, u tome oboje uživamo i nikad nismo požalili zbog odluke o povratku u Hrvatsku.

Znanstvenici bi trebali biti glasniji

Mnogi danas očekuju upravo od znanstvenika smjernice za boljitak. Čuje li se u hrvatskoj javnosti u dovoljnoj mjeri glas akademske zajednice i kakva iskustva donosite iz Australije?

Mislim da bi upravo znanstvenici te stručna i akademska zajednica trebali, napose u kriznim vremenima, biti vidljiviji i glasniji. Ljudi imaju povjerenja u akademsku zajednicu i očekuju inicijative i vodstvo od ljudi kojima je u opisu posla rješavanje složenih problema. Ali, tu istu akademsku zajednicu čine ljudi koji su, kao i pripadnici drugih društvenih skupina, uplašeni i opterećeni svakodnevnom borbom za opstanak i probitak, a naučili su da »dizanje glasa« često ne završi dobro. To je nešto što smo naslijedili iz vremena jednoumlja, ali je očito da se čak i u akademskoj zajednici teško rješavamo toga socijalnoga i moralnoga nasljeđa.

U Australiji je doista puno drukčije. Sveučilišta su pravi inkubatori ideja i inicijativa, a akademska je zajednica ugrađena u sve segmente javnoga djelovanja. Dovoljno je reći da je aktivni angažman znanstvenika u javnim i društvenim organizacijama izvan sveučilišta ugrađen u detaljno razrađene kriterije za akademsko napredovanje i traži se od svih, ne samo od vrhunskih znanstvenika i akademaca. Članstva u upravnim odborima i raznim povjerenstvima, od lokalne škole i zajednice pa do vodstva velikih poslovnih korporacija, nezamisliva su bez akademske zajednice i, što je najvažnije, ti se poslovi ne honoriraju dodatno. Percipiraju se kao čast i obveza ustupanja društvu onoga što nam je svima najdragocjenije, privatnoga vremena i osobnoga znanja.

Ivan Uldrijan
Glas Koncila