Razgovor s Ivicom Pandžom Orkanom

Veoma ste samozatajni i ne volite govoriti o sebi, više o Vama govore djela, u nekima samo naslućujemo Vašu nazočnost i pomoć. Vaš je angažman i slobodno mogu reći, Vaša posvećenost, vezana uz Domovinski rat. Tri puta ste ranjavani, izgubili ste punodragih prijatelja, susjeda, rodbine, suboraca, vidjeli mnoge strašne zločine. Ni Vaše tijelo prepuno šavova ne dopušta Vam da zaboravite. Pretpostavljam da raspolažete najbogatijom arhivom audio i pisanih dokumenata, većinom dokumenata koje su agresori ostavili iza sebe u paradržavi koju su stvarali na hrvatskom tlu, nadajući se njezinu spajanju sa „srpskim zemljama". Ako nakon sedamnaest godina postoji potreba za dokumentiranjem i korištenjem dokumenata, onda državne institucije nisu u cijelosti obavile svoj posao ili zašto Hrvatska još uvijek dokumentira, dokazuje zločine, dok je većina srpskočetničkih zločinaca na slobodi?

I u Selištu Kostajničkom gdje sam Ivica Pandža Orkanodrastao, malom mjestu, u Domovinskom obrambenom ratu ubijeno je 10 civila, uništeno i zapaljeno 30 kuća, ranjeno šestero ljudi. Nakon jačeg ranjavanja bio sam na liječenju od kolovoza 1995. do veljače 1996. Po izlasku iz bolnice i kasnije kretao sam se i susretao prijatelje i suborce, koji su me često pitali: Jesi li čuo da je onaj, sjećaš li ga se, bio u četnicima a sada se vratio? Nakon godina sličnih razgovora i prikupljanja podataka i imena, počela se stvarati arhiva, dokumentacija. Moja je motivacija bilo ono što nam je uništeno, posljedice koje su ostale: spaljene crkve, ubijeni ljudi, srušene kuće. Počeo sam proučavati građu. Došao sam do 700 videokazeta, koje su bile snimane za vlastitu uporabu, uglavnom amaterskih snimaka. Dio kazeta bio je ostavljen, a dio smo razmijenili ili kupili. Film „Oluja nad Krajinom" Božidara Kneževića, Yutelova novinara, bio je „okidač" u mojoj glavi. U filmu se manipulira sa snimkama, a na nekima od njih vidi se i redatelj. To me je ponukalo da nešto poduzmem. Nakon „Amarcorda I" Pavla Vranjicana, počeo sam surađivati s njim: na „Amarcordu II", „Komšijama" I i II. Filmovi su bili vrlo pristupačni ljudima, te su projekcije bile iznimno posjećene, pogotovo u gradovima i mjestima, koja su to preživjelo. Na tim snimkama vidjeli su one koji su im do jučer izgledali kao normalni susjedi, te sve ono u što su se pretvorili, zlo koje su počinili. Zatim su se počeli i mediji otvarati, u početku „Noćna mora", Z1, Nova TV, na kojoj smo kasnije nastavili emisijom „Istraga".

„Istraga" je postigla iznimnu gledanost. Čak bismo mogli reći da se radi o svojevrsnom fenomenu, snimateljskom pa i kulturološkom. Naime, Vi ste uglavnom osmišljavali scenarije, nabavljali kostime i opremu, oružje, ljude, životinje i ostalo potrebno, kako biste što vjernije rekonstruirali vrijeme i događanje, zločine koje su agresori počinili nad Hrvatima. Vrlo brzo naučili ste taj posao u dostatnoj mjeri za rekonstrukciju, gotovo poput pravih glumaca i redatelja. Zašto je tako uspjela emisija ili serija naprasno prekinuta, kad Vam nije ponestalo entuzijazma i volje rasvjetljavati zločine, koje državne institucije nisu rasvijetlile ili subranitelji zločinci abolirani?

Željeli smo iskoristiti ta dva kamiona Ubijeni novinariZbog složenosti i osjetljivosti, ne bih sada ulazio u nalaze istrage i pojedinosti, time će se valjda baviti službe i sudovi. Podsjetit ću na članak iz Slobodne Bosne, u kojemu se navode neki podatci, koji zasigurno mogu biti podlogom za nastavak istrage, kao i DNA analiza krvi, dok se kosti odnesene iz olupine automobila zaista ne nađu, a navodno su pohranjene na VMA u Beogradu, itd. Mogu se očekivati reakcije na razini država, jer na Mukusevljeva pisma nisu reagirali predsjednici Putin i Josipović, dok su svi raniji na bilo koji način odgovorilidokumenata za rekonstrukcije zločina. U početku smo gledali tu zanimljivu emisiju i zapravo nismo imali konkretnu zamisao da bismo mi mogli uskočiti. Puno nam je pomogao sisački novinar Željko Maljevac, s predstavljanjem sličnih kratkih priča o zločinima nad Hrvatima u Domovinskom ratu, a onda je to prihvatilo i uredništvo „Istrage". Žestoko i sa žarom uključilo se 40-oro ljudi, umirovljenih dočasnika i časnika HV-a i Hrvatske policije.

U scenama o zločinu u Baćinu sudjelovalo je oko stotinu ljudi. Umjesto da nam producenti pomognu, a davali su samo jednu novinarku, snimatelja i šminkericu, koji bi tako snimljenih dva-tri sata materijala odnosili u Zagreb, počeli su se bahatiti i pokazivati nam da više nisu zainteresirani. Ljudi koji su sve navedeno pripremali o svome trošku, a da ne bi dnevno dobili jednu bocu vode besplatno, počeli su postavljati i neka pitanja, prije svega mogu li dobiti i neku pomoć ili i dalje moraju sve sami, bez obzira na gledanost, koja je vjerojatno onda morala donositi profit. Kasnije su se naš i producentski vlak počeli razilaziti, voziti u suprotnim pravcima. Nisam povjerovao pričama o tome kako nas ovaj ili onaj političar koči, zaustavlja, sprječava. No bilo mi je neobično da netko iz dvorišta tjera „zlatnu koku nesilicu". Takav neiskren odnos i ljudska pohlepa i gramzivost, koja je izgubila svaku logiku, dovele su do kraja naše suradnje. Oni koji su tako radili i zarađivali na nama morat će to i objašnjavati. Nas je nosilo donošenje istine, proživljavanje događaja na taj način, suživljenost, empatija... Prilika da dio javnosti koja nije osjetila rat upoznamo s time što se zbivalo, kako bi se i oni zainteresirali, a onima koji su bili uključeni i koji su znali sve je bilo višestruko zanimljivo i korisno. Naravno da su se u tim situacijama navodili i počinitelji i njihove postrojbe, imena, mjesta i ostala faktografija, što dobranobranitelji ulazi u domenu kriminalistike, prave istrage.

Na sličan način željeli ste rasvijetliti i slučaj ubojstva dvojice ruskih novinara: Viktora Nogina i Gennadija Kurinnoja u Panjanima nedaleko od Hrvatske Kostajnice?

Da, o tome se slučaju govorilo i među mještanima, o tome sam slušao i čitao, te je i zbog nekoliko uključenih razina: medijske, policijske, obavještajne, diplomatske, vanjskopolitičke i tko zna kakve još snažno privukao moju pozornost. Kao i naravno institucija vezanih uz navedena područja, te stručnjaka koji se time bave. Još više nakon objavljenoga razgovora s Vladimirom Mukusevim, 2006., u jednom hrvatskom tjedniku, gdje je otkrio da od 1991., kad su nestali (1. rujna 1991. u Panjanima) i dugoga razdoblja u kojemu je mislio da će ih pronaći, dolazi u Hrvatsku zapaliti im svijeću, i dalje u nadi da će se strašno ubojstvo razjasniti, s obzirom da to nikome nije uspjevalo, niti nakon petnaest godina. Prošle se godine navršilo dvadeset godina i tom smo prigodom postavili dvojezičnu, rusko-hrvatsku spomen-ploču.

Tko su bili poginuli ruski novinari i na koji način su poginuli? Kako ih predstavlja autor, možda već na početku knjige, koji je razlog objavljivanju cijele potrage za njima?

Autor je nestanku kolega posvetio sada više od dvadeset godina. Prvi susret u knjizi, prvi opis je kako slijedi:

„Ne znam i neću nagađati jesu li oni stvarno imali predosjećaje. Ja sam novinar, moj posao su činjenice, a činjenice su u tome da su prije dvadeset godina, ujutro 1. rujna 1991. godine, dva dopisnika Državne radiotelevizije SSSR-a Viktor Nogin i Gennadij Kurinnoj krenuli iz Beograda prema Zagrebu. Ovo nije bio njihov prvi radni mjesec u zoni ratnog sukoba. U ratom rastrganoj Jugoslaviji - nisu prvi put dovodili svoje živote u opasnost i ova „vruća točka" nije bila njihova prva takva. No ovaj se put oni nisu vratili kući... Kad me netko pita zašto mi ova priča toliko godina ne daje mira, zašto me smeta da mirno živim, pa čak i „stavlja barikade" između mene i nekih kolega i prijatelja, nikad ne znam što da odgovorim. Što da kažem? Jedan od nestalih novinara, Viktor Nogin, bio je moj prijatelj pa sam dugi niz godina pokušavao riješiti „jugoslavenski slučaj" u nadi da ću pronaći dečke, makar i zarobljene u koncentracijskom logoru ili ranjene u bolnici, ali žive!?... Naravno, to je bio glavni razlog. Nakon nekoliko sam godina, vodeći novinarsku istragu, polako gubio nadu, ali moja profesionalna i ljudska Crna mapadužnost je bila da dođem do istine, riješim zagonetku njihovog nestanka i ispričam kako je bilo u stvarnosti."

Ili, dalje:

„U Savezu novinara u Moskvi ne zidu su obješene slike poginulih novinara, ali slika ove dvojice nema. Želim da ova očigledna nepravda bude ispravljena. Isto tako želim da se jednog dana Vitja Nogin i Gena Kurinnoj vrate kući, u rusku zemlju. Oni će se vratiti posmrtno na jako tužan, al i jedini moguć i dostojan način. Ovu knjigu pišem u 2011. godini da još jednom prođem put koji sam već prošao u svojoj istrazi. Da nađem krajeve prekinutog konca i pokušam ih zavezati. Da obilježim sljedeću tužnu godišnjicu njihovog nestanka kao i prije pet, deset, petnaest godina. Možda dečki napokon budu ocijenjeni prema zaslugama, te se donesu sve potrebne državne odluke kojima se priznaje da su poginuli pri obavljanju službenog zadatka."

Naslov knjige je "Crna mapa / Priča jedne novinarske istrage". Autor Mukusev mapu čuva, nosi je posvuda sa sobom. Što je u toj posebnoj mapi?

Autor ju spominje dosta puta u knjizi. Na početku, str. 18.

„Jednom jako davno u mom se životu pojavila obična crna mapa za dokumente u koju sam kroz godine spremao dokaze svoje istrage. Sad vi imate tu mapu u rukama - naravno ne u doslovnom smislu riječi. Od sada ćete okrećući stranice, znati sve što sam godinama skupljao o ovom slučaju. Navedenom ću dodati da sam u svibnju 2011. godine, kad sam već radio na ovoj knjizi, primio službeni poziv iz Hrvatske da sudjelujem na otvaranju spomen obilježja na mjestu pogibelji ruskih novinara. Veliki kamen s dvojezičnim natpisom na ploči je postavljen upravo na cesti blizu Kostajnice na kojoj su ubijene naše kolege. Istraga je ipak dala realne rezultate - stotine mojih poziva (također i s idejom podizanje spomenika) nisu ostale neuslišane. Znači da verzija ko ju ću vam ispričati ima minimalno pravo postojati, a maksimalno obvezuje da se napokon završi započeto i dovede do kraja, te da se Viktor Nogin i Gennadij Kurinnoj vrate kući iz balkanskog rata."

Nemoguće je prepričati sve inačice,, koje opisuju, iz različitih izvora, službi i dokumenata, stradanje novinara. Koja je inačica najbliže istini i s kojom Mukusev nastavlja? Na kojemu mjestu u knjizi opisuje taj događaj? Jedan od glavnih svjedoka Stevan Borojević Ćuk, ubijen je neposredno nakon svjedočenja, koje je za novac sam ponudio, točnije, s tom je informacijom došla njegova žena.

Na str. 76. knjige Mukusev kaže:

„Žena je uzela 'honorar' i nestala. Sljedećeg je dana Stevan Borojević ubijen pucnjem u glavu. Trag nije bio prekinut budući da su sačuvane karte koju je svjedok nacrtao i snimka razgovora s njim. Držao sam u rukama tu kartu, više sam puta pregledao ovu videosnimku. Sve što sam vidio i čuo na snimci stvaralo je sve jasniju sliku, ali nije moglo odgovoriti nabranitelji glavno pitanje: zašto? Tko bi mogao imati korist od Viktorova i Gennadijeva ubojstva? Je li ubojstvo bilo zbog pljačke, koje su bile česte na cestama za vrijeme rata apsurdna i fatalna slučajnost ili ipak dobro isplanirana akcija?... Što su mislile ubojice - da su to slučajne žrtve koje bi mogli lako opljačkati, ili špijuni? Živi svjedok u svojoj priči zaobišao je ovo pitanje, mrtvi neće nikad odgovoriti na njega. Neke stvari Borojević nije mogao znati sigurno, samo je mogao pretpostavljati (npr. da su Nogin i Kurinnoj neko vrijeme proveli na prvoj crti bojišnice, najvjerojatnije radili na području koje je kontrolirala Hrvatska vojska, snimali stanje na bojišnici i neke detalje položaja vojske, ali to je tek hipoteza), ali tragediju koja se dogodila tog davnog 1. rujna 1991., u razgovoru s istražiteljima opisao je zastrašujuće jasno."

U nastavku autor Mukusev opisuje: „Kad se plavi opel ruskih novinara približio grupi od petnaest ljudi koja ga je čekala, vojnici su, po naredbi svog zapovjednika Ranka Borojevića (prezimenjaka našeg svjedoka) počeli pucati. Kasnije sam na trupu izgorjelog automobila dobro vidio da su meci ušli dovoljno nisko, otprilike u razini nogu putnika u automobilu. Novinari su vjerojatno bili ranjeni, ali živi, i sve je moglo završiti manje tragično da nije bilo zle volje onih koji su unaprijed odlučili o njihovoj sudbini.

Po inerciji se opel nastavio kretati još nekoliko desetaka metara, a čim je došao do početka uzvisine na cesti zaustavio se. Ranko Borojević je prišao, otvorio prednja vrata automobila i zatražio dokumente. Vozač (najvjerojatnije Vitja Nogin) mu je pružio putovnicu i novinarsku akreditaciju. Zapovjednik je uzeo i pregledao putovnicu Gene Kurinnoja, okrenuo se prema vojnicima i uvjereno naredio: - To su hrvatski špijuni. Vatra! Trenutak kasnije sve je bilo gotovo. Najviše od svega su me pogodile zadnje Viktorove riječi koje je stigao viknuti prije nego što su ga ubili i o kojima je govorio Stevan Borojević: - Ne pucajte, mi smo vaša braća!"

Vladimir Mukusev osoba je bogate biografije. Predstavite nam ga.

Novinar je. Rođen 1951. u Lenjingradu. Diplomirao na lenjingradskom Elektrotehničkom fakultetu za kumunikacije M. A. Bronč-Brujevića, na lenjingradskom Vladimir MukusevFakultetu kulture, na Diplomatskoj akademiji MVP RF. Na televiziji je radio od 1974., u Lenjingradu a zatim u Glavnoj redakciji emisija za mladež na centralnoj tv. Jedan je od autora popularnih emisija „Adrese mladih", „Svijet i mladež", „12. kat", „Pogled". Redatelj poznatih „Televizijskih mostova SSSR-SAD" i nekoliko do-kumentarnih filmova. Dobitnik američke nagrade „Emmy" za film „Lenjingrad-Seattle. Godinu dana kasnje" (1987.). Član Saveza novinara Rusije, akademik Euroazijske akademije televizije i radija, deputat Vrhovnog Sovjeta RF (1990.-1993.). Osnovao je više od dvadeset regionalnih tv kompanija i produkcija. Autor knjige „Istražit ćemo...", 2007. Živi u Moskvi, a predaje novinarstvo na Državnom univerzitetu filma i televizije u Petrogradu i Humanitarnom fakultetu televizije i radija M.A. Litovčinina. Vodeći znanstveni suradnik Državnog fakulteta znanosti i umjetnosti, itd.

Njegova najveća strast i dalje je novinarstvo. Mislim da njegova emisija „Pogled", nastala u doba perestrojke, koja je SSSR počela otvarati svijetu, u kojoj se debatiralo o do tada tabu temama, u kojoj su gledatelji sugerirali, pisali vreće pisama, a urednici bili mudri i zvali različite sugovornike, ne izlažući se „pogibelji" do kraja, zaslužuje još nekoliko rečenica. Ipak ju je gledalo 190 milijuna gledatelja, što je za nas nezamisliv broj u svakom smislu. Kako on opisuje tu, vjerojatno neponovljivu emisiju, jer se i vrijeme promijenilo?

Da, svakako. Kako navodi, godina 1987. bila je je najznačajnija u njegovu novinarskom životu: stigla je „perestrojka" i javni život je posao aktivan. Na svim područjima nastupile su promjene. A onda piše o njihovoj redakciji, te je najbolje koristiti njegove riječi, kako bismo si pokušali dočarati:

„Promjene su došle i u hodnike Ostankina. Ali praktički jedina struktura koja je bila spremna za „novo mišljenje" bila je naša redakcija - Glavna redakcija emisije za mladež. Naime, 1987. godine urpavo smo mi realizirali ideju da se spoje-prije se činilo da je takvo spajanje nemoguće. Nazori i ljudi, koji su prije toga razgovarali različitim jezicima. Ne govorim samo o nacionalnim jezicima, engleskom ili ruskom, već o jezicima u figurativnom smislu - 'jezicima mišljenja'. Riječ je o telemostovima, koji su povezali razne sudionike televizijskih emisija."

Osim radnika, pokazali su i mladež, za kakvu se nije niti znalo ili smjelo znati?

Da, on ih opisuje:

„Ta potpuno druga, Ante Nazorstvarna mladež gostovala je u emisiji „12. kat". Nitko nije pretpostavljao da ovi mladi ljudi misle i govore sasvim drugačije nego u našim pravilnim emisijama koje su se dosad snimale.Ovi dečki i cure često su izgledali izazovno. Svirali su gitare, pušili, nisu bili pristojni, ali su svojim pitanjima i zadivljujuće zanimljivim razmišljanjima šokirali starije sugovornike - samouvjerene komsomolske i partijske rukovodioce, ministre i deputate koji su u studio dolazili u odijelima i kravatama, osjećali se kao kod kuće i umjesto da odgovaraju na pitanja, stalno su vršili predavanja auditoriju. Oni nisu navikli razgovarati i misliti, već davati naredbe i poučavati. Suočivši se sa slobodoumnim, opuštenim, neograničenim mladim auditorijem vjerojatno su prvi put vodili pravi djalog s oponentom. Vrhunac ovog svojevrsnog televizijskog triptiha povezivanja nepovezivog postali su telemostovi s Amerikom. Prvi put smo u razgovoru spojili jedostavne ljude iz Lenjingrada i Amerikance iz Seattlea i Bostona, prebacili mostić ne samo preko oceana, već i preko ponora nerazumijevanja".

Knjiga kojoj ste urednikom prijevod je knjige Vladimira Mukuseva, s ruskog i naziv joj je: „Crna mapa", a podnaslov: Priča jedne novinarske istrage. Nakladnici su: Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata - ogranak Selište Kostajničko i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata iz Zagreba. Doc. dr. sc. Ante Nazor nije zadovoljan nekim terminima koje koristi Mukusev; ili nekim tvrdnjama, koje su za nas neprihvatljive i mislili smo da su općepoznate. I Vi ste naglasili isto to, kao nešto s čime se ne možete pomiriti, suglasiti, čemu se čudite, s obzirom da se radi o dobrom poznavatelju vanjske politike, a i našega obrambenog rata. Recite, molim Vas, o čemu se radi?

Da, s time nikako ne možemo biti zadovoljni. Dr. Nazor spominje u Predgovoru knjizi:

„Primjerice, kad autor govori o 'balkanskom ratu' treba primijetiti da se rat od 1991. do 1995. vodio samo na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine te da je riječ o srpskoj agresiji na spomenute republike. Jednako tako, kad autor kaže da 'u ovom strašnom ratu nije bilo pobjednika', to se može prihvatiti samo u simboličkom smislu, na način da smo samim činom sudjelovanja u ratu, zbog velikih žrtava i razaranja koja donosi rat, svi gubitnici. No, činjenica je da je u Domovinskom ratu Hrvatska pobijedila, jer je uspjela opstati, zadobiti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija. Istodobno, time je poražen novi velikosrpski projekt, koji je uz pomoć Jugoslavenske narodne armije trebao osigurati uvjete da 'svi Srbi žive u jednoj državi', najvećem dijelu teritorijaDomovinski rat bivše Jugoslavije."

Iako bi novinari u cijelom svijetu trebali biti zaštićeni Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, kao i raznim međunarodnim zakonima, i dalje ih ubijaju na ratištima diljem planeta i vrlo su „laka meta". U Domovinskom ratu poginulo je puno hrvatskih divnih mladih novinara, nabrojimo neke: Tomica Belavić, Zvonimir Devernaj, Boris Erdelja, Siniša Glavašević, Žarko Kajić, Živko Krstičević, Gordan Lederer, Vladimir Levar, Ivan Maršić, Stjepan Penić, Đuro Podboj, Branimir Polovina, Zdenko Purgar, Zeljko Ružičić, Luka Skračić, Nikola Stojanac, Ivo Šipek, Tihomir Tunuković, Pavo Urban i Gorki Zivković, itd. Znamo da su mnoge od njih zapravo pratili i točno gađali, znali su da će ubiti novinara ili snimatelja, kao što je to bilo s Krstičevićem, Urbanom, Ledererom, kojega nisu htjeli prevesti u bolnicu i spasiti. Potpuno nehumano, čak i za neprijatelja. Ubijen je samo 2 km dalje od mjesta pogibije ruskih novinara. Ubijani su i strani novinari, a među njima i dvojica ruskih novinara o kojima je uglavnom riječ u knjizi, kojima je zapravo posvećena. Sigurno niti trenutka niste mogli pomisliti a kamoli povjerovati da bi hrvatske snage pucale na strane novinare, u automobilu s diplomatskim tablicama, kada su nam svi bili potrebni u pronošenju glasova o tome što se događa u Hrvatskoj? Da bi sve bilo još užasnije ubojice su novinarima, nakon pucanja po automobilu i zaustavljanja, pucale u glavu, a zatim auto zapalile. Ni to nije bilo dovoljno, pa su auto skrivali, zakopavali, pritiskali i bagerom, te je poslije izgledao poput zgužvane, neprepoznatljive hrpe lima. Kakva je Vaša uloga u svemu i u čemu je Vaša povezanost s Vladimirom Mukusevim, bivšim ruskim deputatom Vrhovnoga sovjeta i vrsnim novinarom?

Naravno da niti trenutka to nisam povjerovao i tim mi je teže padala nepravda zbog pokušaja da se za ubojstvo optuže hrvatske snage, za što je postojala uistinu mala mogućnost, a kasnije je u dokazivanju i svjedočenjima zapravo otklonjena. Kao što bi bilo teško dokazati i motiv. Vjerujem da smo uspjeli dokazati našu neumiješanost, što je evidentno i iz dokumenata objavljenih u knjizi.

Spomenuo sam rekonstrukciju slučaja u emisiji „Istraga". Spontano, pri obilasku mjesta pogibije hrvatskih branitelja na potezu Sisak - Sunja - Hrvatska Dubica - Hrvatska Kostajnica - Petrinja - Farkašić, zapravo kad smo već prošli Panjane, sjetio sam se i ruskih novinara. Ali na tome mjestu nije stajalo ništa što bi nas u prolasku motorima podsjetilo na događaj. Nisam zaboravio tu namisao i u studenom 2010. uputio sam se u Zagreb s inicijativom za podizanje spomen-obilježja kao trajnog spomena na hvmjesto ubojstva.

Je li Vas iznenadilo to što u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu nisu pokazali oduševljenje zbog toga? Jeste li zbog toga pokušali pronaći Mukuseva i kako tumačite silnice koje su Vas povezale?

Kao što sam u knjizi napisao:

„Nakon ostvarenog kontakta shvatio sam da s Mukusevim itekako imam o čemu razgovarati, te da, usprkos našim različitostima, imamo i dosta dodirnih točaka. Iako smo različitih godina starosti, različitih zanimanja, vjere i nacije, itekako smo se razumjeli. I on i ja sudjelovali sm o u ratu, on u Afganistanu, Nagorno Karabahu, Sjevernoj Osetiji, Ignušetiji i Čečeniji, a ja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. On je ranjen kao novinar, ja kao vojnik, on je poznato televizijsko lice iz emisije „Pogled" na državnoj televiziji SSSR, ja iz „Istrage" Nove TV (obje emisije su ukinute.) On je bivši ruski doplomat i visoko pozicionirani političar u velikoj državi, a ja osoba iz lokalne politike u maloj Hrvatskoj. Obojica zbog spomenutog ubojstva ruskih novinara već dugo nemamo mira, obojica ga već dugo istražujemo. I njega i mene zanima istina; njega zbog traganja za Viktorom, prijateljem iz Afganistanskog rata, a mene jer ne dopuštam da se istina o Domovinskom ratu zaboravi ili netočno prikaže."

Kako je Mukusev to opisao, kad je doznao da u Hrvatskoj postoji netko tko istražuje slučaj i komu je jednako stalo kao i njemu? Kako opisuje svoju motivaciju, osim prijateljstvom s Viktorom Noginom, još iz Afganistana?

Cijelo vrijeme je naglašavao da je problem upravo u tome što se pokušava odrediti nacionalnost ubojica, a njega to ne zanima. Kako kaže:

„Ali ovdje mogu ponoviti sao ono što sam više puta rekao u višim institucijama imedijima, i na stranicama ove knjige: mene ne zanima nacionalnost ubojica. Mene zanima istina, a ne politički motivi. Ne vjerujem da je rusko-srpsko prijateljstvo tako slabo i površno, da ga zločin koji je počinilo nekoliko srpskih milicijskih nitkova može uništiti. Isto tako ne smatram da treba kriviti Hrvate za želju da skinu sa sebe sumnju za zločin koji oni nisu počinili".

O spoznajama naše istrage:

„Upravo je pukovnik Orkan o kojem se govori u ovom članku sam počeo djelovati u Hrvatskoj: to je bio prvi stvarni pomak u stranu istine, paralelno s mojom razvučenom istragom. Kad sam saznao da je napola zaboravljena priča još nekome zanimljiva osim mene, bio je to pravi šok za mene." Ili: „Trebao sam osjećaj završnosti - činilo i se da sam napravio sve što sam mogao; ova knjiga je trebala zaokružiti moju potragu i možda prepustiti štafetu nekom drugom koji će imati više sreće imoći više napraviti. U travnju sam dobio pismo iz Hrvatske i shvatio da moja istraga ibranitelji moj rad nisu završili. Sam život ih nastavlja, bilo me je sram ne prihvatiti ovu pomoć... "

Poznajući Vas, sigurno imate opipljive dokaze i imena počinitelja, vjerojatno ste došli do nekih saznanja do kojih ni ruska strana nije mogla doći u istrazi? Jesu li opisana u knjizi? Naime, cijela je knjiga sročena kao najuzbudljiviji triler i toliko je pisama, s toliko pretpostavki upućeno da ih ovdje ne možemo sve nabrojiti. No, to će donekle biti moguće na predstavljanjima knjiga. Ostavimo čitateljima da sami otkriju zanimljiv stil autora i korespondenciju koju je ostvario.

Zbog složenosti i osjetljivosti, ne bih sada ulazio u nalaze istrage i pojedinosti, time će se valjda baviti službe i sudovi. Podsjetit ću na članak iz Slobodne Bosne, u kojemu se navode neki podatci, koji zasigurno mogu biti podlogom za nastavak istrage, kao i DNA analiza krvi, dok se kosti odnesene iz olupine automobila zaista ne nađu, a navodno su pohranjene na VMA u Beogradu, itd. Mogu se očekivati reakcije na razini država, jer na Mukusevljeva pisma nisu reagirali predsjednici Putin i Josipović, dok su svi raniji na bilo koji način odgovorili. Dakle, nažalost ovdje ne možemo prepričati cijelu knjigu, koja me toliko zaokuplja, pa evo tih nekoliko ranije objavljenih novinarskih rečenica, koje autor knjige u cijelosti ne potvrđuje, niti niječe: „U Hrvatskoj nije podignuta optužnica za ubojstvo Viktora Nogina i Genadija Kurinnoja. „Na vaš upit izvješćujemo vas da se radi o spisu u kojem se provode izvidi i druge radnje", stoji u odgovoru Županijskog državnogodvjetnika u Sisku, Stipe Vrdoljaka.

Godine 1997. Vladin Ured za zatočene i nestale proveo je službenu ekskumaciju u potrazi za tijelima ubijenih novinara u selu Kukuruzari, gdje je i tada pronađena olupina automobila, no kosti nisu nađene ni tada, kao ni sve do danas... Tko je tko u priči i što je s njima sada: Stevo Borojević Ćuk (1963.) pripadnik jedinice Kalina, ubijen 1992. godine ubrzo nakon svjedočenja o ubojstvu ruskih novinara; Stevo Borojević Gadafi (1959.) - zapovjednik jedinice Kaline Komogovina, ubijen u travnju 1992. od strane svog vojnika. Ilija Čizmić - dozapovjednik jedinice Kaline Komogovina. Prije rata bio milicajac. Ivica Pandža OrkanTrenutačno živi u Bosanskoj Kostajnici; Zdravko Matijašević - pripadnik jedinice, prije rata živio u selu Donja Velešnja kod H. Kostajnice, danas živi u Bosanskoj Petrinji uz rijeku Unu. Željko Vranešević -pripadnik vojske RSK, ranjen u borbi s HV-om u akciji Maslenica. Živio do rata u Panjanima, trenutačno u B. Kostajnici. Zoran Prlina - pripadnik vojske RSK. Do rata i za rata živio u Panjanima u kući najbližoj mjestu ubojstva novinara. Danas u Rumi (Srbija).

Vi ćete i dalje dolaziti položiti cvijeće i upaliti svijeću. Osim toga, planirate osnovati i svake godine na obljetnicu organizirati filmski festival antiratnog filma, s nazivom „Ne pucaj", u skladu s riječima, koje je navodno u zadnjim trenutcima života izgovorio Viktor Nogin: Ne pucajte, mi smo braća!"

Da, bio bi to međunarodni festival antiratnog filma i na njemu bi sudjelovale sve susjedne države. Nosio bi duboko antiratne poruke i održavao se u tvrđavi Zrinskih i Frankopana u Kostajnici. Nadamo se da će se do tada istina o slučaju Nogin-Kurinnoj sa sigurnošću znati, da će odbaciti svaka sumnja u Hrvate, te shvatiti da se nije radilo ni o kakvom balkanskom ratu. I dalje ćemo biti na strani istine, ali i novinarske slobode i poštovanja njihovih prava na izvješćivanje, u ratu i miru. Dakako, od novinara očekujemo da se uključe i pomognu završiti slučaj.

Pukovniče Pandža, zahvaljujemo na razgovoru i želimo Vam puno uspjeha. Vaša upornost i beskompromisnost sigurno će i ovoga puta uroditi plodom. Hvala Vam na tome što se nas upoznali s tako zanimljivom knjigom, čija predstavljanja u Zagrebu (27. lipnja, HVIDRA) i Sisku (29. lipnja Gradska knjižnica „Vlado Gotovac") su već najavljena. A završava se i kratak film, te se nadamo da ćemo ga na jesen prikazati.

Dubravka Vidak
Hrvatsko slovo

Pon, 10-02-2025, 18:52:28

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.