Eurozona na raskrižju

Čini se da je nastupio odlučujući tjedan nakon kojeg će se znati hoće li euro opstati ili će otići u povijest. Odluka bi se trebala donijeti summitu Europske unije planiranom za 9. prosinca. Ako se europski čelnici i tad raziđu bez konkretna dogovora, europska će valuta vrlo brzo krenuti prema svom nestanku.

Dvije opcije

Iako postoji priličan broj varijanti tog mogućeg dogovora, upućeni krugovi govore kako zapravo postoje dvije opcije koje jamče opstanak eura. Prva je usvajanje prijedloga njemačke kancelarke Angele Merkel koja traži izmjene Lisabonskog ugovora kako bi se ojačala financijska disciplina članica eurozone. To znači da bi se države obvezale da će svoje proračune urediti tako da im deficit neće prijeći 3 posto, da će javni dug biti do 60 posto BDP-a, da će se u ustave ugraditi »kočnica za zaduživanje«, što znači da bi članice eurozone svoje proračune de facto najprije davale na uvid Bruxellesu, a tek onda bi ih mogle usvajati u nacionalnim parlamentima.

Taj prijedlog podrazumijeva smanjenje suvereniteta članica eurozone, odnosno na mala vrata jačanje federalističkih tendencija; najprije u eurozoni a potom i u Europskoj uniji. Novi problemiNakon Grčke, kojoj više nitko i ne želi posuđivati novac, te Portugala i Irske (potonja se polako izvlači iz krize), vjerojatno su na redu Italija i Španjolska. Te su države toliko zadužene (samo Italija 1900 milijardi eura) da je teško i izračunati koliko bi novca uopće trebalo u Fondu za spašavanje da bi se Rim i Madrid izvukli iz dužničke krize ako uskoro pokleknuBit je tog prijedloga da članice eurozone, iako imaju istu valutu, troše onoliko koliko im dopuštaju njihovi vlastiti prihodi. Tomu prijedlogu nisu sklone snažnije europske države poput Francuske ili Italije, a Britanija, koja i nije u eurozoni, nema ništa protiv promjena Lisabonskog ugovora u tom smjeru ako te promjene ne diraju njihov položaj.

Drugi prijedlog, na kojem već dulje inzistiraju članice eurozone pogođene dužničkom krizom, izdavanje je euroobveznica. Kad bi se to dogodilo, bogatije europske države na sebe bi preuzele otplatu znatnog dijela duga onih zemalja koje su bile financijski nedisciplinirane i u proteklom razdoblju trošile iznad svojih mogućnosti. Nijemci, ali i Slovaci, kao i neke druge zemlje, protive se tomu rješenju jer smatraju da bi se time nagradila neodgovornost tih država, a kaznile zemlje koje su bile odgovorne. Naime, u toj bi varijanti raspleta plaćale dugove onih koji su bili rastrošni.

Lavirajući između Berlina, s kojim žele biti partneri u jačanju europskih integracija, i slabosti vlastita gospodarstva Francuzi zastupaju stav da bi se u rješenje dužničke krize trebala više uplesti Europska središnja banka (ECB) i to tako da makar i tiskanjem novca kupuje dio obveznica zaduženih zemalja. Dakako, Pariz pritom računa da bi ECB kupovao i francuske državne obveznice. Ni toj opciji Njemačka nije sklona. Tijekom cijele krize eurozone Berlin je uglavnom smatrao da oni koji su upali u dugove zaslužuju pomoć, ali tako da rezovima i štednjama sami plate najveći dio računa. Problem je međutim u tome što je takvih sve više u eurozoni.

Na redu su Italija i Španjolska?

Nakon Grčke, kojoj više nitko i ne želi posuđivati novac, te Portugala i Irske (potonja se polako izvlači iz krize), vjerojatno su na redu Italija i Španjolska. Te su države toliko zadužene (samo Italija 1900 milijardi eura) da je teško i izračunati koliko bi novca uopće trebalo u Fondu za spašavanje da bi se Rim i Madrid izvukli iz dužničke krize ako uskoro pokleknu.

Da idu u tom smjeru, govori i činjenica da Italija sada već plaća 8 posto kamata na svoje državne obveznice što je na dulji rok neizdrživo. Da je ukupna situacija u eurozoni prilično alarmantna, govori i podatak o visini duga članica eurozone koji iznosi oko osam bilijuna eura. Negdje se očito pogriješilo pri uspostavi eurozone. Možda za tjedan dana EU-ovi čelnici i donesu neku odluku koja će dati nade za spas zajedničke europske valute. Euro će u tom slučaju opstati. Ako se ne dogovore, euro ćemo spominjati kao neuspjeli projekt zagovornika europskih integracija. Obje su opcije otvorene.

Marko Barišić
Vjesnik