Hrvatska usprkos svemu 

Republika Hrvatska u subotu 25. lipnja slavi svoj 20. rođendan koji, usprkos svemu, potvrđuje činjenicu da je kao država opstala dva desetljeća i koji, opet usprkos svemu, najavljuje i njezin ne samo budući opstanak nego i boljitak. Premda se posebno posljednje desetljeće vrlo sustavno radilo na slabljenju Hrvatske, a to djelovanje, nažalost, nastavlja se i danas, Hrvatska ima sjajnu perspektivu i sigurno će je ostvariti jer ljudi, pa ni oni najmoćniji, ipak nisu apsolutni gospodari ni povijesti ni sudbine pojedinih naroda. Velik dio hrvatskoga naroda svjestan je u čijim je stvarno rukama pa je siguran da će izdržati brojne sadašnje i buduće ugroze, kao što je uspijevao preživjeti u povijesti, čak i onda kad su ga neprijatelji doslovno lišavali svakoga desetog, najčešće kvalitetnog pripadnika.

Poznato je i više nego rječito što se u Hrvatskoj ili uopće ne slavi ili slavi tek formalno Dan državnosti, a ove je to godine spomen na 20. obljetnicu kako je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne RH i Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti. Poznato je da je toj odluci prethodilo izjašnjavanje na referendumu za samostalnu državu Hrvatsku 93% hrvatskih građana od 83,5% onih koji su izašli na taj referendum, i da je - usprkos takvom rezultatu referenduma - ljevica tadašnjih reformiranih komunista znakovito napustila sabornicu kad se donosila ta povijesna odluka. Poznato je također da je Hrvatska pod vodstvom dr. Franje Tuđmana izbjegla brojne zamke i klopke, postavljane iznutra i izvana, obranila se pod međunarodnim embargom od velikosrpske agresije te poslužila, kad je već mimo očekivanja nekih ipak i dalje opstajala, za nečuveno čerupanje na gospodarskom planu i za svjesno i sustavno ugrađivanje mina u svim područjima društvenoga života da bi se je dugoročno slabilo.

Nije li znakovito što se još u vrijeme agresije, uz raspuštanje onih socijalističkih poduzeća koja nisu mogla opstati, počelo uništavati perspektivna poduzeća poput npr. zagrebačke tvornice alata »Prvomajske«, što je npr. uništena kvalitetna i svakoj državi dobrodošla vojna tehnička akademija? Nisu li oni koji su to uništavali dobro znali što rade? Razluči li se ono što stvarno jest hrvatski narod i zemlja hrvatska od onih koji njome na raznim razinama upravljaju maćehinski, često upravo neprijateljski, ne treba se bojati za hrvatsku sadašnjost ni budućnost, jer Hrvatska je uskrsnula žrtvom, patnjom i molitvom svojih sinova i kćeri, a oni koji rade protiv nje samo su kao - kako je ovih dana napisao kolumnist u Večernjem listu - »miš koji gricka postolje diva«Nije li enormno skupa sanacija tadašnjih hrvatskih banaka i njihova prodaja strancima u bescjenje udarac na hrvatsku nacionalnu ekonomiju kakav bi teško podnijela i koja snažnija i veća država? Je li itko ikada u Hrvatskoj pozvan na odgovornost za taj čin koji je u očitoj suprotnosti s općim dobrom hrvatskoga naroda? Otvaraju li se oči odgovornima u današnjoj Hrvatskoj kad se objavljuju podaci da su u prošloj godini, kad je gospodarska kriza bila na vrhuncu, te banke imale prihod od 3,5 milijarde kuna? Ne treba li postaviti pitanje osobite odgovornosti, ako su točni podaci koje iznosi dr. Slavko Kulić, u svijetu jedan od najcjenjenijih hrvatskih ekonomista, a po kojima »trenutno u Hrvatskoj imamo 2,5 milijuna ovrha« i »sada strane agencije utjeruju dugove na način da pljačkaju sve redom, a država im to dopušta«? Nije li odbijanje koalicijske vlade lijevoga centra, premda je to međunarodna izričita obveza Hrvatske - kad to nije predstavljalo problem ni Italiji ni Sloveniji - da prihvati već pripremljen gospodarski pojas na Jadranskome moru god. 2003. u samo ovih osam godina oštetilo Hrvatsku za najmanje 10 milijarda eura? Može li itko u Hrvatskoj iskazati barem približno točne podatke za kolike su desetke milijarda veliki poduzetnici oštetili državni proračun ne uplaćujući zakonom propisana davanja a što su im, potpuno nezakonito i neovlašteno, tolerirali određeni ministri ili cijele vlade? Može li itko izračunati kolika je nepopravljiva šteta nanesena hrvatskoj poljoprivrednoj proizvodnji koja je sustavno s jedne strane zatirana pretjeranim uvozom, od čega su imali i imaju korist, na štetu općega dobra, točno određeni krugovi ili lobiji, a s druge strane podupiranjem državnim sredstvima u ime proizvodnje i onih koji ništa ne proizvode ili čak ta sredstva koriste opet za uvoz koji uništava domaću proizvodnju?

Nije li travanjska parlamentarna kriza god. 1993, koja bi se objektivno trebala nazivati pokušajem državnog udara ili puča, ponovno obnovila podjelu, duboki jaz u hrvatskom nacionalnom korpusu koji se tek pokušavao homogenizirati na ideji nacionalnoga pomirenja? Nije li taj jaz sustavno produbljivan sve do danas posebno procesom tzv. detuđmanizacije, osvajanjem gotovo svih važnijih društvenih funkcija pripadnika bivšega komunističkog kadra i sprečavanjem istine i istrage o partizanskim i komunističkim zločinima? Nije li svjesno sprečavanje jačanja demokracije postojećim izbornim zakonima, nametanje ideologije zakonskim odredbama, ponovno odbacivanje hrvatske emigracije i jačanje tzv. balkanskih povezivanja neprimjereno odnosno protivno općem dobru hrvatskoga naroda - očito djelovanje za slabljenje države Hrvatske?

Kad se tako pokuša rezimirati navedeno kao stvarno stanje odnosa prema hrvatskoj državi i njezinim legalnim i legitimnim interesima - a to ni približno nije sve što bi u tom kontekstu trebalo navesti - na prvi pogled je očito da je pravo čudo što je Republika Hrvatska doživjela svoj 20. rođendan. No pogleda li se malo dublje, i razluči li se ono što stvarno jest hrvatski narod i zemlja hrvatska od onih koji njome na raznim razinama upravljaju maćehinski, često upravo neprijateljski, ne treba se bojati za hrvatsku sadašnjost ni budućnost, jer Hrvatska je uskrsnula žrtvom, patnjom i molitvom svojih sinova i kćeri, a oni koji rade protiv nje samo su kao - kako je ovih dana napisao kolumnist u Večernjem listu - »miš koji gricka postolje diva«.

Ivan Mklenić
Glas Koncila