Bozanić kao Stepinac! 

Ovogodišnje obilježavanje hrvatske tragedije u Bleiburgu ući će u povijest zato što je upravo o povijesti progovorilo bez sustezanja, šifri, aluzija i drugih govorničkih sredstava kojima zaobilazimo ili ublažavamo istinu kako bismo zaobilazili posljedice koje izricanje te istine podrazumijeva.

Možda u ovom trenutku to nitko drugi i nije mogao učiniti tako djelotvorno kao kardinal Josip Bozanić, koji je u svom bleiburškom, stepinčevskom govoru, kako to i priliči visokom crkvenom dostojanstveniku, besprijekorno uravnotežio kršćansku odmjerenost i jezik činjenica. A činjenice govore da “nije u pitanju samo egzekucija nego i sve što je ona sa svojim posljedicama značila na društvenoj razini” te da je stvoren “novi poredak koji nikad neće zaslužiti odliku pravednosti ma koliko ga se pokušavalo prikazati da je stvoren 'uime naroda’”.

I ne samo u takvom poretku, nego sve do danas, naraštaji se hrane neistinama, za komunističke zločine, unatoč svjedocima i svjedočanstvima, nitko ne odgovara, nema popisa žrtava, nisu obilježena mjesta masovnih grobnica niti se provodi rezolucija Europskog parlamenta o osudi zločina komunizma.

Otkud ovako otvoren, odlučan i nesuzdržan Bozanićev govor u Bleiburgu? Zacijelo bi bio drukčiji da je drukčiji odnos i vlasti, i oporbe, i medija, i nadležnih institucija prema komunizmu, njegovim zlima i žrtvama. U Hrvatskoj se tek reda radi, uopćeno i načelno, osuđuje komunizam, dok se, pod maskom antifašizma, iskupljuju i još uvijek slave glavni krivci partizanskih i komunističkih zločina, od Tita naniže.

Koje to antifašističke kriterije može izdržati ne samo bleiburški pokolj nego i gotovo pola stoljeća komunističke diktature, progona, zatvaranja i smicanja političkih neistomišljenika!? Ne može ih izdržati ni to vrijeme ni baštinici toga vremena koji su danas uvelike društveni i politički kriterij Hrvatske, od predsjednika Mesića naniže. 

 Milan Ivkošić
Večernji list

{mxc}