Vjerojatno je svakome koji imalo prati zbivanja u Hrvatskoj jasno kako jučerašnja propovijed kardinala Josipa Bozanića na komemoraciji u Bleiburgu predstavlja važan događaj o kojem će se zasigurno još dosta pisati i raspravljati. Štoviše, za nadati se je da će riječi koje je Bozanić uputio državnim tijelima pomaknuti s mrtve točke problem koji silno opterećuje hrvatsko društvo, a to je dosljedno poštivanje žrtava 2. svjetskog rata. Naime, u situaciji kada je i dosljedno poštivanje žrtava iz Domovinskog rata postalo upitno, podjele se u Hrvatskoj svakim danom čine sve većima. Točnije, umjesto da se hrvatsko društvo kao cjelina pozabavi ozbiljnim pitanjima koje pred njim stoje, Hrvatsku se stalno vrača unazad uz pomoć već sto puta viđenih ideoloških obrazaca što jedino naravno može odgovarati političkim grupacijama koje žive od lova u mutnom. Milan Ivkošić, čiji komentar jučerašnjih zbivanja u Bleiburgu prenosimo u cijelosti, ustvrdio je kako će jučerašnje "obilježavanje hrvatske tragedije u Bleiburgu ući će u povijest". Treba željeti da je to točno, i da je to odista znak zrelijega stava cjelokupnog hrvatskog društva prema svojoj prošlosti, a time onda i prema budućnosti. Ipak, pri tome treba imati na umu da će raščišćavanje istine i dalje izazvati velike otpore, i da ovaj proces ne će teći nimalo lako. (mm)

 

 

Bozanić kao Stepinac! 

Ovogodišnje obilježavanje hrvatske tragedije u Bleiburgu ući će u povijest zato što je upravo o povijesti progovorilo bez sustezanja, šifri, aluzija i drugih govorničkih sredstava kojima zaobilazimo ili ublažavamo istinu kako bismo zaobilazili posljedice koje izricanje te istine podrazumijeva.

Možda u ovom trenutku to nitko drugi i nije mogao učiniti tako djelotvorno kao kardinal Josip Bozanić, koji je u svom bleiburškom, stepinčevskom govoru, kako to i priliči visokom crkvenom dostojanstveniku, besprijekorno uravnotežio kršćansku odmjerenost i jezik činjenica. A činjenice govore da “nije u pitanju samo egzekucija nego i sve što je ona sa svojim posljedicama značila na društvenoj razini” te da je stvoren “novi poredak koji nikad neće zaslužiti odliku pravednosti ma koliko ga se pokušavalo prikazati da je stvoren 'uime naroda’”.

I ne samo u takvom poretku, nego sve do danas, naraštaji se hrane neistinama, za komunističke zločine, unatoč svjedocima i svjedočanstvima, nitko ne odgovara, nema popisa žrtava, nisu obilježena mjesta masovnih grobnica niti se provodi rezolucija Europskog parlamenta o osudi zločina komunizma.

Otkud ovako otvoren, odlučan i nesuzdržan Bozanićev govor u Bleiburgu? Zacijelo bi bio drukčiji da je drukčiji odnos i vlasti, i oporbe, i medija, i nadležnih institucija prema komunizmu, njegovim zlima i žrtvama. U Hrvatskoj se tek reda radi, uopćeno i načelno, osuđuje komunizam, dok se, pod maskom antifašizma, iskupljuju i još uvijek slave glavni krivci partizanskih i komunističkih zločina, od Tita naniže.

Koje to antifašističke kriterije može izdržati ne samo bleiburški pokolj nego i gotovo pola stoljeća komunističke diktature, progona, zatvaranja i smicanja političkih neistomišljenika!? Ne može ih izdržati ni to vrijeme ni baštinici toga vremena koji su danas uvelike društveni i politički kriterij Hrvatske, od predsjednika Mesića naniže. 

 Milan Ivkošić
Večernji list

{mxc} 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.