„Povelja razvoja"
Nacionalno vijeće za konkurentnost - kako su prenijeli mediji – u ponedjeljak 20. rujna predstavilo je predsjednici Vlade Republike Hrvatske »Povelju razvoja Republike Hrvatske do 2025«, dokument koji sažima promišljanja vizije te zacrtava dugoročni razvoj Hrvatske do 2025. godine, a koji, premda još nije predstavljen ni dostupan javnosti, zaslužuje i veliku pozornost i osvrt s aspekta općega dobra suvremenoga hrvatskog društva.
„Povelja je vizija hrvatskoga društva 2025. koje je odgovorno i razvijeno na razini prosjeka EU-a. Ovo je način kako hrvatsko društvo može napraviti skok i doći do blagostanja, životnog standarda koje zaslužuje" - rekao je, kako su prenijeli mediji, na toj prezentaciji predsjednik Nacionalnoga vijeća za konkurentnost, koje tvore 23 člana odnosno predstavnici iz četiri ključne interesne skupine: poslovnog sektora, politike, sindikata i akademske zajednice. To je vijeće oformljeno 2002. Godine kao nezavisno i nestranačko savjetodavno tijelo, a od veljače 2010. radilo je na „Povelji razvoja Republike Hrvatske dolo je na »Povelji razvoja Republike Hrvatske do 2025«, koju će javnosti predstaviti, kako je najavljeno, nakon konzultacija s političkim strankama, sindikatima i drugim važnijim faktorima hrvatskoga društva.
Nakon jedne od radnih sjednica toga vijeća njegov je predsjednik izjavio: „Konkurentnost je jasan pokazatelj sposobnosti zemlje da upravlja svojim razvojem. Stoga je vijeće preuzelo zadaću izrade dugoročne vizije razvoja Hrvatske kao dokumenta koji će okupiti ključne interesne skupine - gospodarstvenike, Vladu, sindikate, političke stranke i znanstveno-stručnu zajednicu, kao i predstavnike vjerskih zajednica i civilnoga društva, oko skupa dugoročnih smjernica razvoja koje se moraju implementira neovisno o političkim tranzicijama. Dosadašnji ekonomski model je potrošen, a Hrvatska u trenutku strukturalne gospodarske krize nema više vremena za odgađanje nužnih promjena ukoliko želimo biti zemlja visoke kvalitete života i zadovoljstva građana."
Pojava najavljene povelje, kao i u njoj sadržani naum Nacionalnoga vijeća za konkurentnost, na temelju navedenoga, bez sumnje zaslužuje pohvalu, ali istodobno otvara i brojni bitna pitanja. Zvuči upravo iznenađujuće da je današnjoj hrvatskoj državi počelo djelovati - makar samo kao savjetodavno - neovisno i nestranačko tijelo koje okuplja predstavnike gospodarstva, državne i stranačke politike, sindikata i akademske zajednice. Naime, i dosad su oblikovana različita savjetodavna tijela na različitim razinama, ali su ih redovito tvorili u prvom redu »podobni«, tj. vlastima bliski predstavnici gospodarstva i akademske zajednice, odnosno stručnjaci - pa stvarni učinak za opće dobre hrvatskoga društva dosad nije bilo moguće zapaziti ni najpomnijim analitičarima. Donošenje „Povelje razvoja Republike Hrvatske do 2025" stoga stvarno treba pohvaliti jer je to prvi put u gotovo 20-ljetnoj najnovijoj hrvatskoj povijesti da su predstavnici realnih interesnih skupina došli do zajedničke vizije razvoja Hrvatske. Službena hrvatska politika {ona koja je dominirala javnom scenom), nakon postignuća osamostaljenja i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske te nakon oslobađanja i pripajanja u agresiji okupiranih područja, ostala je bez stvarne i ostvarive vizije razvoja, a takva je, nažalost, još uvijek i danas. Može se nagađati je li tomu razlog odsutnost političke volje, nesposobnost, sputanost lancima i okovima skrivenih centara moći ili tek popuštanje parcijalnim interesima na štetu zajedničkoga dobra cijele hrvatske nacije. Ali, očito je da je službena hrvatska politika - bez razlike kojeg je političkog ili ideološkog predznaka koalicija na vlasti - lutala bez nužnoga definiranja hrvatskih nacionalnih ciljeva, pa čak i bez konsenzusa o hrvatskim nacionalnim interesima. Stoga se s nestrpljivošću očekuje što će donijeti konzultacije s navedenim društvenim skupinama - hoće li se u Hrvatskoj konačno dogoditi prevladavajuća sloga u definiranju strateških prioriteta da bi se postiglo održivo konkurentsko napredovanje Hrvatske. U tom kontekstu čini se važnim što je predsjednica Vlade i HDZ-a izrazila spremnost da svojim potpisom stane iza tog dokumenta.
Premda je najvjerojatnije još daleko do ozbiljnog i stvarnog prihvaćanja „Povelje razvoja Republike Hrvatske do 2025" kao smjerodavnog i obvezujućeg dokumenta, nameće se pitanje zašto je trebalo proteći tako puno vremena i zašto se trebalo dogoditi tako puno različitih, često ponižavajućih i nepopravljivo štetnih lutanja, da bi se došlo makar do definicije zajedničke vizije razvoja Hrvatske. Također se nameće pitanje što je od 2002. sve do veljače 2010. godine radilo to Nacionalno vijeće za konkurentnost, odnosno još važnije pitanje: Zašto službena hrvatska politika nije definirala realnu viziju razvoja Hrvatske ranije,barem 2000. ili barem 2003, ako već nije mogla 1998. odmah nakon završetka procesa mirne reintegracije hrvatskih okupiranih područja?
Budući da prošlost nije moguće promijeniti, sada se kao ključno nameće pitanje: Hoće li „Povelja razvoja Republike Hrvatske do 2025" ove krizne 2010. godine ponuditi takvu viziju razvoja Hrvatske da ona bude u skladu s dugoročnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i hoće li tu viziju moći i smjeti prihvatiti relevantni hrvatski društveni faktori, prije svega službena hrvatska državna politika? Ili će Hrvatskom, njezinim razvojem i budućnošću, i u sljedećem razdoblju vladati na javnoj sceni nedorasli političari, a u stvarnosti skrivene snage kaosa?
Ivan Miklenić
Glas Koncila