Prednost

Ljudi imaju prirodnu težnju da uvijek budu u nečemu posebniji od drugih, a opravdanja za tu posebnost pronalazimo u trenutnim stanjima naše duše, tijela, novčanika, bankovnih računa, studentskih indeksa, radnih knjižica, razvijenoj ili nešto manje razvijenoj zemlji, ovoj ili onoj naciji, vjeri, ideologiji i tome slično. Odmjeravajući snage jedni s drugima putujemo kroz život misleći u sebi: u čemu sam ja to bolji, pametniji, sretniji, jači, veći, plodniji, obdareniji, bogatiji, osvješteniji, ili lošiji, manji, ugroženiji, ožalošćeniji, unesrećeniji, obespravljeniji i pokradeniji od drugih. U toj utrci za prednošću pred drugim ljudima na neki se čudan način izjednačavaju uloge žrtava koje svojom žrtvom žele kupiti blagostanje i nasilnika koji svoju silinu pretvaraju u najveću društvenu žrtvu. Netko mora i to, zar ne? U toj nemilosrdnoj utrci kao da nitko ne poštuje nikoga. Svatko misli kako je ovaj svijet stvoren isključivo zbog njega i kroz život stalno pronalazi nove načine da sebi i drugima to i dokaže. Svaki vozač formule usredotočen je na brzinu svoga dolaska na cilj, ali što učiniti kada dolazak na cilj prestane birati sredstva?

Netko će svoju prednost opravdati zdravljem, materijalnim blagostanjem, pameću, talentom, odličjem, a netko drugi tugom, neznanjem, netalentiranošću, siromaštvom... U svakom slučaju, svi smo u potrazi za što zanimljivijim argumentima na policama za stjecanje i rasprodaju životnih prednosti. Dijete misli: ja imam prednost pred drugim ljudima, jer sam od svih najmlađi, najsvježiji, jer meni pripada budućnost. Mladi čovjek misli: ja imam prednost pred svima ostalima, jer sam predstavnik buntovne mladeži, novog naraštaja, nove društvene struje i upravo zbog toga meni najviše pripada sadašnjost. Zreo čovjek smatra da ima prednost pred drugima, jer je razborit čovjek koji zrelo promišlja i prošlost, i svakodnevicu i budućnost. Stariji čovjek svoju prednost, pak, pronalazi upravo u svojoj starijoj dobi, u stvarima koje je sagledao i do kraja spoznao, u činjenici da je upravo on čuvar tradicije i neizbrisive, minule prošlosti bez koje ne može biti ni sretne sadašnjosti ni ljepše budućnosti.

Loši političari misle: mi možemo maltretirati ostatak društva („bezvrijedan" puk) donoseći zakone kakvi nama odgovaraju i dajući u svemu prednost upravo samo sebi, jer nas je narod izabrao da njime vladamo i da od njega činimo što god nas je volja. Narod, ne puk, dragi naši vrli političari, se s time ne slaže i htio bi doživjeti pravu vladavinu naroda, pravu demokraciju, pa veli: političari bi trebali biti predstavnici naroda, a ne vladari. Političari im odgovaraju: tko vam je kriv kada niste s nama, u našoj stranci. Ali, narod očito ne može svoja gledišta izjednačiti niti s jednom od postojećih stranaka pa tako zbog loših političara svoju prednost vidi upravo u svojoj apolitičnosti. Tajkuni preziru svakoga čija jahta nema barem 30 metara, dok beskućnici preziru naše casino-kapitaliste i GMO bogataše. Zaposleni ljudi misle kako njihova prednost pred drugima proizlazi iz činjenice da oni svojim radom hrane ne samo sebe već i ostatak društva, pa se s obzirom na krila koja im daje njihov posao i novac u atmosferi sveopćeg propadanja i ponašaju u skladu s tom ptičjom perspektivom.

Nezaposleni, pak, svoju prednost opravdavaju nepravdom koja im je nanesena i pogledom na život i svijet iz žablje perspektive, koji im je nametnut od vladajuće oligarhije te nemaju skrupula i nikome ne prepuštaju prednost u svakodnevnim teškim životnim situacijama naše društvene močvare. Umirovljenici opravdavaju svoju prednost činjenicom da su oni svoje u životu odradili i da je sada došlo vrijeme njihova uživanja. Pravi invalidi i pravi branitelji svoju prednost nikome ne moraju dodatno objašnjavati, jer im ona s punim pravom pripada, a posebno su ogorčeni na lažne invalide i lažne branitelje koji su svoju društvenu prednost osmislili uzimajući si taj lažni status zaslužnih građana. Ljudi u uniformama te iste uniforme često doživljavaju kao dozvole za uzimanje prednosti u svim mogućim situacijama, u kojima, na primjer, policajac bez potrebe premlati uhićenika, zaštitar ode u trgovinu i u redu na blagajni drsko i bez isprike, prestiže stariju gospođu pod izlikom svoje uniforme i neodgojenosti, a vojno lice ne poštuje red u banci pozivajući se na vojna odličja na svojoj uniformi koja bi trebala jamčiti i za žurnost te financijske transakcije.

Domaći turisti osjećaju blagu prednost pred stranima, jer ipak su oni domaći ljudi koji novčano znatnije doprinose izgradnji našeg turističkog branda, dok turistički djelatnici zanemaruju sve prednosti prirode njihove profesije i kao da više razmišljaju o tome kako svojom mrzovoljnošću što prije otjerati dragog nam gosta, nego kako ga uljudno i srdačno dočekati i omogućiti mu odmor kakav još nikada nigdje nije doživio. Sresti čovjeka koji je samo to – čovjek neopterećen svojom veličinom ili malenkošću i pravom na svoju prednost pred drugima s obzirom na tu istu veličinu ili malenkost, prava je rijetkost. Kada izgradimo društvo koje će znati prepoznavati i cijeniti, nagrađivati i pošteđivati druge ljude s obzirom na sve njihove vrline i mane, prednosti i nedostatke, kada počnemo na svijet gledati kao na naš zajednički dom i kada obespravljenom čovjeku vratimo izgubljeno dostojanstvo, tek tada ćemo moći govoriti o homogenosti našega društva. Nije važno biti prvi, niti biti u prednosti na ovaj ili onaj način, već je mnogo važnije pronaći formulu za odricanjem od silne želje za prednošću pred drugima i pronaći formulu za kreiranje zdravog, sretnog, ravnopravnog i skladnog društva u cjelini.

Elia Patricia Pekica Pagon
Hrvatsko slovo