Narod oduzete legitimnosti
Riječi su naših političara o NATO-u kao lijepo složene rukoveti cvijeća. Koga ne bi razveselio ovaj buket Stjepana Mesića: “Siguran sam da je svima nama želja priključenje u društvo Njemačke, Francuske, Velike Britanije, SAD-a i drugih razvijenih i demokratskih država”. Primajući taj cvjetni aranžman, čovjek i sebe i Lijepu našu osjeća kao prekrasnu ružu koju bi odmah zataknuo među svjetske ruže kojima je Mesić nakitio svoju izjavu od neodoljivih boja i mirisa. Danomice nam takve bukete slažu i Sanader, Kolinda i drugi stilisti naše sreće i sigurnosti u cvjetnom vrtu NATO-a.
Kako stvarno izgleda to svjetsko cvijeće? Za ovu priliku iz jednog ovotjednog teksta prenosim statistiku o stravi što su je u Iraku učinile dvije najmoćnije sile iz NATO-ova cvijetnjaka, SAD i Velika Britanija. Ratne štete u Iraku - veće od 80 milijardi dolara. Broj poginulih Iračana - veći od 100.000. Broj Iračana umrlih od posljedica rata - veći od 500.000. Vrijednost opljačkane nafte i plina - veća od 2000 milijardi dolara.
Rasuđujući po tom iračkom a i drugim primjerima, neki bi komentatorski grubijan mogao napisati da nas naši političari, zavodeći nas buketima cvijeća, žele podrediti savezu pljačkaša i ubojica. Umjereniji pak nabrajaju i suprotstavljaju razloge za ulazak i protiv ulaska u NATO. Bismo li članstvom u NATO-u bili sigurniji? Bi li nam troškovi za vojsku i oružje bili manji? Ne bi li nam bila bolja neutralnost kakvu imaju neke vrlo sigurne i razvijene europske zemlje? Što je i čemu služi NATO poslije nestanka blokovske podjele zbog koje je i nastao?
Nije li samo sredstvo velikih sila, u prvom redu Amerike, za ostvarivanje njihovih interesa, pa i u najkrvavijim pohodima, i za držanje svijeta u strahu i pokornosti? Štiti li NATO od terorizma? I tako dalje. Za ulazak pak Hrvatske u NATO presudno bi pitanje trebalo biti – žele li to građani ove zemlje? Ali na to i na sva spomenuta i nespomenuta pitanja odgovorio je prije koji dan na Novoj TV, s odlučnošću svog slavnog recepta za Gotovinu – locirati, identificirati, uhititi, transferirati! - predsjednik Sabora Vladimir Šeks: “Predsjednici Vlade i države, kao i većina ustavno-pravnih stručnjaka, smatraju kako, s ustavno-pravnog stajališta, nema potrebe za referendumom.”
Dva dana poslije tu potrebu je zanijekao i premijer Sanader.
Prezir vlasti prema narodu (referendumu) raste kako raste njezino uzdanje u oslonce izvan naroda. Ni Račanova ni Sanaderova vlast nikad nisu baš nimalo dovodile u pitanje svoju spremnost da Hrvatsku uključe u NATO, bez obzira na to što o tome građani misle. Forsirajući tako članstvo u tom savezu kao neupitan dobitak za zemlju, političari su ga pretvorili u prirodnu potrebu kao što su sunce, zrak, voda. Pa zar nekoga treba pitati želi li sunce, zrak i vodu?!
Takva javna agresija jednim vojnim mitom kao prirodnom nuždom isključila je drugu, demokratsku nuždu - referendum. To jest, o tome je li nam NATO potreban odlučuje sam NATO koji je, preko političara, u Hrvatskoj postao legitimniji od samih građana. Delegitimiranje naroda legitimiranjem međunarodnog vojnog saveza u njegovoj vlastitoj državi! Šeks nas je ipak utješio: neće biti NATO-ovih baza na Jadranu niti će hrvatski vojnici u Irak. No što kad bi tih baza ipak bilo i kad bi se, na primjer, iz njih osiguravala eksploatacija hrvatske nafte - pitke vode?
Te kad bi hrvatski vojnici bili potrebni ovdje, u svom Iraku, i kad bi ih neki hrvatski general poveo u obranu od te agresije i pljačke? Što bi na to Mesić, Sanader, Šeks...? Zna se, akcijski plan: locirati, identificirati, uhititi, transferirati! Rukovet lisičina umjesto rukoveti cvijeća.
Milan Ivkošić
Večernji list
{mxc}