Očevidnik
Svi oni ljudi koji se još uvijek naivno zadužuju zavedeni ideologijom promoviranja života izvan nečijih realnih mogućnosti, očito ne znaju za tajne planove i programe poslovnih likvidacija koje kroji uvijek neka nova hobotnica u svakodnevnoj osvajačkoj potrazi za isključivo svojim mjestom pod suncem. Koliko god da je bolno upoznavati kapitalizam oči u oči, to je istodobno i korisnije i puno edukativnije od nastave na tu temu na bilo kojem svjetskom učilištu. Prema podatcima Hrvatske gospodarske komore u posljednje četiri godine u Hrvatskoj je na dražbi prodano 6.168 nekretnina, zbog različitih vrsta dugova. Suočen s tim zastrašujućim podatkom, suvremeni kapitalist mirno će slegnuti ramenima i okriviti novorođenog bezvlasnika jer nije bio oprezan sa svojim zaduživanjem. Mislit će u sebi: glavno da je meni glava na ramenu i krov nad glavom i da moja naftna bušotina i dalje radi punim pogonom. No, moramo znati da novopridošli bezvlasnik nije osoba koja sudjeluje u kreiranju pravila igre koja su ga izbacila na ulicu bez povratka. Pokušao je biti hrabar i kreativan, ali mu je na kraju jedino preostalo plesati onako kako sviraju predstavnici političke i gospodarske moći.
Zato su sve optužbe na račun tobožnjeg neizvršavanja nečijih obveza smiješne i neopravdane, jer su prečesto uvjeti poslovanja, zbog kojih dojučerašnji vlasnik postaje bezvlasnikom, takvi da ih je doista nemoguće provoditi korektno i na vrijeme. No, kapitalistički sustav nema tog zakona koji bi naše institucije i korporacije mogao natjerati da u želji za naplatom svojih potraživanja od fizičkih i pravnih osoba budu nježnije i pažljivije, ili da pitaju svoje dužnike za njihove trenutne životne uvjete. U skladu s pravilima tržišnog fundamentalizma čije uši čuju samo riječi krupnog kapitala, donekle nam može biti razumljivo hladno ponašanje financijskih institucija i velikih korporacija (one pokreću 40 posto ovrha), ali Država bi (20 posto ovrha pokreće Porezna uprava i razni komunalni uredi) ipak morala biti socijalno mnogo osjetljivija i humanija. Bez naše društvene osjetljivosti u skoroj budućnosti doći će do sve većeg nezadovoljstva među ljudima i do sve većih socijalnih nemira s pogubnim posljedicama koje nitko više ne će moći zaustaviti. Ne bismo za sve smjeli kriviti obespravljenog radnika. Jer, ako prepredeni kapitalist krade, to još uvijek ne znači da će to početi činiti i pošteni svijet. Nitko se ne pita na što je sve spreman čovjek koji nema što izgubiti i koji bogatim otimačima više nema što dati.
Sit gladnome ne vjeruje, to je svima jasno. Ali gladan čovjek još manje vjeruje sitome koji još k tome želi profitirati na račun njegove gladi. Od vrapca u ruci do goluba na grani kratak je put, a svatko tko pod drugim jamu kopa odavno je prestao u nju upadati. Zato su tu javne dražbe na kojima uigrana škvadra kupuje nekretnine i pokretnine u bescjenje, kako bi ih kasnije prodavali za puno veće iznose i međusobno podijelili plijen. Njihov poslovni plan preprodaje stane u jednu jedinu rečenicu: Mijenjam sobnu lampu za dvosobnu! Još do nedavno za javne smo dražbe mogli doznati jedino redovitim obilaženjem sudova i pregledavanjem njihovih oglasnih ploča. Pokoja informacija o tome mogla se naći i u poslovnim publikacijama, ali sada, na svu sreću, postoji Očevidnik nekretnina i pokretnina koje se prodaju u ovršnom postupku kojeg je, „humanoj“ transparentnosti u čast, osnovala Hrvatska gospodarska komora. I, ono što je najvažnije, javnosti je dostupan i putem interneta. U trenutku pisanja ovog teksta, u Očevidnik je uneseno čak 7.902 predmeta pod stečajem i ovrhama, a mogli bismo reći i 7.902 skupo plaćene praktične lekcije o „bajkovitom“ neoliberalnom kapitalizmu. Ova se brojka svakim danom strelovito povećava, tako da će ubrzo premašiti zavidnu negativnu brojku od 8.000 predmeta ili u slobodnom prijevodu 8.000 novih potencijalnih bezvlasnika. Ako se vratimo u povijest, vidjet ćemo da to nije novovjeka stečevina. Podsjetimo, Tent Cities (Gradovi [atori) nastanjeni beskućnicima iz sličnih razloga dužničkog ropstva, iz dana u dan sve su brojniji čak i u Americi.
Slično je bilo i u vrijeme najveće krize - Velike Depresije (od 1929. do kasnih 30-ih, tj. ranih 40-ih godina 20. stoljeća) kada su ljudi ostajali bez posla i masovno naseljavali šatore. Pišući o najnovijoj svjetskoj krizi New York Times je u zanimljivu članku, istaknuo šatorima obasut grad Reno u Nevadi te kalifornijske gradove Los Angeles, Fresno i Sacramento te Seattle u državi Washington u kojima također svakodnevno niču novi Gradovi [atori. ˆˆeka li s vremenom i sve nas kuća putujuća (u obliku šatora ili kamp kućice) ili ne, pokazat će vrijeme. U svakom slučaju, ako ikada nečija imovina i dospije u spomenuti Očevidnik, ne brinimo se previše zbog toga. Kada može Amerika, možemo i mi, zar ne? A, ako baš ne volimo šatore i nikada nismo kampirali, utjehu možemo pronaći u Bauhausu u kojem se vrlo povoljno mogu kupiti „skandinavske vrtne kućice za najljepše slobodno vrijeme“. I, tko zna, možda ćemo upravo pod krovovima tih kućica na nekoj zelenoj tratini daleko od svemogućeg Očevidnika (lišeni naše ovisnosti o fiktivnom vlasništvu), ponovno pronaći sreću i zajedništvo poput djece cvijeća trećeg milenija. No danas još uvijek bez prava na pritužbu slijepo služimo kao pružni radnici za trasiranje još bržeg prolaza kapitalističkog vlaka u smjeru stjecanja novih profita, u smjeru suprotnom čovjekoljubivosti za koju se toliko zalažemo.
Elia Patricia Pekica Pagon
Hrvatsko slovo